4. korizmena nedjelja A
„Svjetlost sam svijeta“ (Iv 9, 5)
Isus za sebe kaže: „Svjetlost sam svijeta“. (Iv 9, 5) Osvijestimo si ulogu svjetla u našem svakidašnjem životu. Svjetlo nam omogućava da vidimo ono što nas okružuje, da spoznamo i upoznamo svijet oko sebe, da istražujemo smisao i svrhu stvorenoga i da se njime služimo. Da bismo nešto vidjeli potreban nam je zdravo osjetilo vida kojeg čine oko, vidni živac i centar za vid u mozgu. No, potrebna nam je i svjetlost koja se ulazeći u naše oko pretvara u živčani impuls te u našem mozgu stvara sliku predmeta od kojeg je reflektirana svjetlost.
U biblijskim čitanjima ove ćemo nedjelje promišljati nad dvije vrste slijepoće: tjelesnom i duhovnom. O tjelesnoj slijepoći govorimo kad gore opisano osjetilo vida u nekom svom djelu ne funkcionira dobro. A što bi to bila duhovna sljepoća? Pogledajmo u evanđelje. Duhovno slijepi su farizeji koji ne samo da nisu povjerovali u ozdravljenje slijepca od rođenja, nego su to ozdravljenje pokušali iskoristiti protiv Isusa.
Da bismo duhovno dobro vidjeli potrebna nam je svjetlost, a Isus za sebe kaže: „Svjetlost sam svijeta“. (Iv 9, 5) No s druge strane potreban nam je duhovno osjetilo vida: vjera. Vjera je ta koja čini razliku između farizeja i ozdravljenog slijepca. Iako su svi zajedno okupani istim svjetlom, Isusom Kristom, farizeji ostaju slijepi za novost Evanđelja koje Isus donosi, za ispunjenje Zakona u koje tako slijepo vjeruju. S druge pak strane, slijepac kojemu Isus otvara vid ne zaustavlja se na tome da razlikuje stvari u svojoj okolini i da se lakše njima služi, on je spreman vidjeti posve novu dimenziju života, onu koja njegovom fizičkom vidu daje smisao.
Hrabrost i razumnost kojom bivši slijepac odgovora farizejima zadivljuje. Podsjetimo samo kako osobe s posebnim potrebama, invalidi i bolesni u Isusovo vrijeme nisu imali nikakva prava, njih se izoliralo i stigmatiziralo. Vjerovalo se kako su od Boga kažnjeni i prezreni zbog vlastitih grijeha ili grijeha njihovih roditelja. Oni su bili zakinuti za vlastito dostojanstvo, ostavljeni na marginama društva. A Isus je došao upravo takvima, i upravo su oni bili spremni vidjeti, čuti, govoriti, svjedočiti o velikim djelima koja im Bog učini.
I tako, jedan s margine društva u nedjeljnom evanđelju odgovara i poučava one „savršene“ farizeje: “Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.” (Iv 9, 25), “Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?” (Iv 9, 27), “Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa.” (Iv 9, 30-33)
Ove korizmene nedjelje molimo Gospodina za ovakav vid koji daje hrabrost svjedočenja.
Isus za sebe kaže: „Svjetlost sam svijeta“. (Iv 9, 5) Osvijestimo si ulogu svjetla u našem svakidašnjem životu. Svjetlo nam omogućava da vidimo ono što nas okružuje, da spoznamo i upoznamo svijet oko sebe, da istražujemo smisao i svrhu stvorenoga i da se njime služimo. Da bismo nešto vidjeli potreban nam je zdravo osjetilo vida kojeg čine oko, vidni živac i centar za vid u mozgu. No, potrebna nam je i svjetlost koja se ulazeći u naše oko pretvara u živčani impuls te u našem mozgu stvara sliku predmeta od kojeg je reflektirana svjetlost.
U biblijskim čitanjima ove ćemo nedjelje promišljati nad dvije vrste slijepoće: tjelesnom i duhovnom. O tjelesnoj slijepoći govorimo kad gore opisano osjetilo vida u nekom svom djelu ne funkcionira dobro. A što bi to bila duhovna sljepoća? Pogledajmo u evanđelje. Duhovno slijepi su farizeji koji ne samo da nisu povjerovali u ozdravljenje slijepca od rođenja, nego su to ozdravljenje pokušali iskoristiti protiv Isusa.
Da bismo duhovno dobro vidjeli potrebna nam je svjetlost, a Isus za sebe kaže: „Svjetlost sam svijeta“. (Iv 9, 5) No s druge strane potreban nam je duhovno osjetilo vida: vjera. Vjera je ta koja čini razliku između farizeja i ozdravljenog slijepca. Iako su svi zajedno okupani istim svjetlom, Isusom Kristom, farizeji ostaju slijepi za novost Evanđelja koje Isus donosi, za ispunjenje Zakona u koje tako slijepo vjeruju. S druge pak strane, slijepac kojemu Isus otvara vid ne zaustavlja se na tome da razlikuje stvari u svojoj okolini i da se lakše njima služi, on je spreman vidjeti posve novu dimenziju života, onu koja njegovom fizičkom vidu daje smisao.
Hrabrost i razumnost kojom bivši slijepac odgovora farizejima zadivljuje. Podsjetimo samo kako osobe s posebnim potrebama, invalidi i bolesni u Isusovo vrijeme nisu imali nikakva prava, njih se izoliralo i stigmatiziralo. Vjerovalo se kako su od Boga kažnjeni i prezreni zbog vlastitih grijeha ili grijeha njihovih roditelja. Oni su bili zakinuti za vlastito dostojanstvo, ostavljeni na marginama društva. A Isus je došao upravo takvima, i upravo su oni bili spremni vidjeti, čuti, govoriti, svjedočiti o velikim djelima koja im Bog učini.
I tako, jedan s margine društva u nedjeljnom evanđelju odgovara i poučava one „savršene“ farizeje: “Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.” (Iv 9, 25), “Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?” (Iv 9, 27), “Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa.” (Iv 9, 30-33)
Ove korizmene nedjelje molimo Gospodina za ovakav vid koji daje hrabrost svjedočenja.
Anita Treščec
