3. vazmena nedjelja B
Bogatstvo Crkve
Nakon uskrsnuća Isus se više puta ukazivao svojim učenicima u svom uskrslom tijelu, tako i na treću vazmenu nedjelju razmišljamo o evanđeoskom ulomku u kojemu Gospodin dolazi među njih i uvjerava ih u stvarnost najnevjerojatnijeg događaja u povijesti čovječanstva. Pokazuje im svoje ruke i noge i poziva: „Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.“ Ne zadržava se samo na vizualnoj i auditivnoj argumentaciji, nego riječ i sliku potkrjepljuje jedenjem pred njima i potom ih podsjeća na svoje riječi i riječi Staroga zavjeta. Nakon toga učenike naziva svjedocima.
Osobit je to i častan naziv kojim ponekad olako baratamo. Što to znači biti svjedok, otkrivamo upravo u Isusovu primjeru. Nije dovoljno samo vidjeti i reći, tj. pokazivati i govoriti, potrebno je sliku i ton pretočiti u sve pore stvarnoga života kad se ugase reflektori, počevši od najosnovnijih ljudskih potreba i najobičnijih svakodnevnih rutina. A potrebno je i znati, odnosno obrazložiti svoja uvjerenja. Obično ljudi misle da nije važno tko govori, nego što se govori, no lijepa i dobra riječ, ako nema autentičnu pozadinu, brzo pada u vodu. Bitno je što se govori, ali bitno je i tko to govori. Isusov je, dakle, zahtjev da svjedok bude vjerodostojan.
Primijenivši taj kategoričan, izričit zahtjev na svoj život, jer i mi se volimo zvati Isusovim svjedocima, možemo li bez grižnje savjesti reći da naše svjedočanstvo ne izaziva sumnje? Da naše govorenje i pokazivanje ima pozadinu u iskrenosti života, i onoga javnoga, ali i onoga privatnoga i intimnoga za koji lako pomislimo da nitko ne primjećuje?
Primjećuje ga Bog. A primjećuju ga i ljudi jer gluma je prozirna i kratkotrajna i ne pali. Zato se dobro u našem narodu kaže: „Kak ga nije Boga strah?!“ za čovjeka koga prati sramotni zadah licemjerja. Nema ništa žalosnije od susreta s nekim tko grmi o poštenju i vjeri, a naviknut na grijeh, ne trudi se raskrstiti s njegovom truleži.
S druge strane, nema ništa ljepše od susreta s čovjekom vjerodostojne vjere. Njega je lako prepoznati po samozatajnosti, po skladu koji odiše jednostavnošću, vedrinom i poniznošću, po karakteru koji krasi strpljivost i skromnost, smirenost i ljubaznost. Njega je dobro susresti jer susret s njime začinjava naše vrijeme onim čistim kršćanskim ponosom i jasnim miomirisom bogobojaznosti koji smjera na svetost.
Hvala Bogu, mnogo je takvih ljudi u našem vremenu. Mnogo je oko nas istinskih vjernika koji zaslužuju da im se i u ovim redcima oda priznanje i zahvali na snazi svjedočanstva. Stavljam vam na srce, dragi čitatelji, da ih primijetite u svojoj blizini i da budete na njih ponosni jer oni su najljepši plod Uskrsa i najveće bogatstvo Crkve.
vlč. Ivica Cujzek
Nakon uskrsnuća Isus se više puta ukazivao svojim učenicima u svom uskrslom tijelu, tako i na treću vazmenu nedjelju razmišljamo o evanđeoskom ulomku u kojemu Gospodin dolazi među njih i uvjerava ih u stvarnost najnevjerojatnijeg događaja u povijesti čovječanstva. Pokazuje im svoje ruke i noge i poziva: „Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.“ Ne zadržava se samo na vizualnoj i auditivnoj argumentaciji, nego riječ i sliku potkrjepljuje jedenjem pred njima i potom ih podsjeća na svoje riječi i riječi Staroga zavjeta. Nakon toga učenike naziva svjedocima.
Osobit je to i častan naziv kojim ponekad olako baratamo. Što to znači biti svjedok, otkrivamo upravo u Isusovu primjeru. Nije dovoljno samo vidjeti i reći, tj. pokazivati i govoriti, potrebno je sliku i ton pretočiti u sve pore stvarnoga života kad se ugase reflektori, počevši od najosnovnijih ljudskih potreba i najobičnijih svakodnevnih rutina. A potrebno je i znati, odnosno obrazložiti svoja uvjerenja. Obično ljudi misle da nije važno tko govori, nego što se govori, no lijepa i dobra riječ, ako nema autentičnu pozadinu, brzo pada u vodu. Bitno je što se govori, ali bitno je i tko to govori. Isusov je, dakle, zahtjev da svjedok bude vjerodostojan.
Primijenivši taj kategoričan, izričit zahtjev na svoj život, jer i mi se volimo zvati Isusovim svjedocima, možemo li bez grižnje savjesti reći da naše svjedočanstvo ne izaziva sumnje? Da naše govorenje i pokazivanje ima pozadinu u iskrenosti života, i onoga javnoga, ali i onoga privatnoga i intimnoga za koji lako pomislimo da nitko ne primjećuje?
Primjećuje ga Bog. A primjećuju ga i ljudi jer gluma je prozirna i kratkotrajna i ne pali. Zato se dobro u našem narodu kaže: „Kak ga nije Boga strah?!“ za čovjeka koga prati sramotni zadah licemjerja. Nema ništa žalosnije od susreta s nekim tko grmi o poštenju i vjeri, a naviknut na grijeh, ne trudi se raskrstiti s njegovom truleži.
S druge strane, nema ništa ljepše od susreta s čovjekom vjerodostojne vjere. Njega je lako prepoznati po samozatajnosti, po skladu koji odiše jednostavnošću, vedrinom i poniznošću, po karakteru koji krasi strpljivost i skromnost, smirenost i ljubaznost. Njega je dobro susresti jer susret s njime začinjava naše vrijeme onim čistim kršćanskim ponosom i jasnim miomirisom bogobojaznosti koji smjera na svetost.
Hvala Bogu, mnogo je takvih ljudi u našem vremenu. Mnogo je oko nas istinskih vjernika koji zaslužuju da im se i u ovim redcima oda priznanje i zahvali na snazi svjedočanstva. Stavljam vam na srce, dragi čitatelji, da ih primijetite u svojoj blizini i da budete na njih ponosni jer oni su najljepši plod Uskrsa i najveće bogatstvo Crkve.
vlč. Ivica Cujzek
