2. vazmena nedjelja B
U koštac sa zaboravom
Uskrs svake godine osvježava naše pamćenje. Podsjeća nas na ljepotu mira koji donosi uskrsli Gospodin, na snagu njegove nade koja se suprotstavlja malaksalosti i jača nas za hrvanje s krizama, bolima i strahovima, jača nas u nadvladavanju osobnih slabosti, čini nas sposobnima da se radujemo i da radimo u skladu s onim što vjerujemo - jednom riječju - da živimo.
Na tom je tragu i dolazak Uskrsloga među učenike koji su se zatvorili u svoje strahove i žalosti. Bojali su se i mučilo ih je nerazumijevanje jer njihovo sjećanje o Isusu pritisnula je grubost i nerazumnost svijeta. Nisu li i nama poznate slične situacije? One koje komentiramo riječima: „Ne mogu vjerovati!“ Zamjeramo apostolu Tomi, a kako se mi nosimo s nevjericama?
I moja su se promišljanja u tom smjeru povela jer primijetio sam kako ljudi danas brzo i lako zaboravljaju. Katolici koji su zaboravili što treba odgovarati u misi. Vjeroučenici koji su godinu dana nakon krizme zaboravili što se dogodilo u Velikom tjednu. Supružnici koji su zaboravili obećanje vjernosti u dobru i zlu. Službenici Crkve koji su zaboravili biti ponizni sluge. Vjernici koji tako brzo zaboravljaju i ljudska i Božja dobročinstva i tako olako zaboravljaju čovjeka u potrebi kojega su upravo susreli.
Zbog tih i sličnih situacija izgleda da se moderni svijet razvija nauštrb ljudskoga sjećanja. Kako pamćenje tako lako može zakržljati!? Ne znam jesmo li postali senilni naraštaj, naraštaj trenutnog bljeska, zato što se ne trudimo više pamtiti jer se oslanjamo na tehnološka dostignuća koja pamte umjesto nas, ali sve je očitije da zaborav postaje najveći neprijatelj čovjekova mira, radosti i nade.
Ta tri ploda Uskrsa krijepe se sjećanjem. Vjera na sjećanju počiva. Sveto pismo često poziva: „Sjećaj se svega puta...“; „Sjeti se da svetkuješ...“; pogotovo Isusove riječi: „Ovo činite meni na spomen.“ Evanđelist Ivan izvještaj o uskrsnuću zaključuje riječima da je Isus „učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana“. To je i nama poticaj da ne damo da se iz našega pamćenja izbriše što je sve Gospodin učinio u našim životima jer od tog sjećanja živimo ovdje i ono nas ravna u vječnost. Ne želim ni pomisliti što bismo bili ako to sjećanje izgubimo!
On i danas dolazi u naše nevjerice i pokazuje svoje rane. Rane nisu ukras, one su stvarne. Uskrsnuće ih nije izbrisalo, možda baš zato da ni mi ne prepustimo nonšalantno sve zaboravu, nego da uđemo u ring sa zaboravom. Da se živo sjećamo i poput Marije prebiremo lijepa sjećanja, a za ona bolna nalazimo smirenje tamo gdje je ono stvarno. Lijepo je to zaključio papa Franjo rekavši da spomen na Boga liječi naše ranjeno sjećanje, da euharistijom Gospodin liječi naše sjećanjen.
vlč. Ivica Cujzek
Uskrs svake godine osvježava naše pamćenje. Podsjeća nas na ljepotu mira koji donosi uskrsli Gospodin, na snagu njegove nade koja se suprotstavlja malaksalosti i jača nas za hrvanje s krizama, bolima i strahovima, jača nas u nadvladavanju osobnih slabosti, čini nas sposobnima da se radujemo i da radimo u skladu s onim što vjerujemo - jednom riječju - da živimo.
Na tom je tragu i dolazak Uskrsloga među učenike koji su se zatvorili u svoje strahove i žalosti. Bojali su se i mučilo ih je nerazumijevanje jer njihovo sjećanje o Isusu pritisnula je grubost i nerazumnost svijeta. Nisu li i nama poznate slične situacije? One koje komentiramo riječima: „Ne mogu vjerovati!“ Zamjeramo apostolu Tomi, a kako se mi nosimo s nevjericama?
I moja su se promišljanja u tom smjeru povela jer primijetio sam kako ljudi danas brzo i lako zaboravljaju. Katolici koji su zaboravili što treba odgovarati u misi. Vjeroučenici koji su godinu dana nakon krizme zaboravili što se dogodilo u Velikom tjednu. Supružnici koji su zaboravili obećanje vjernosti u dobru i zlu. Službenici Crkve koji su zaboravili biti ponizni sluge. Vjernici koji tako brzo zaboravljaju i ljudska i Božja dobročinstva i tako olako zaboravljaju čovjeka u potrebi kojega su upravo susreli.
Zbog tih i sličnih situacija izgleda da se moderni svijet razvija nauštrb ljudskoga sjećanja. Kako pamćenje tako lako može zakržljati!? Ne znam jesmo li postali senilni naraštaj, naraštaj trenutnog bljeska, zato što se ne trudimo više pamtiti jer se oslanjamo na tehnološka dostignuća koja pamte umjesto nas, ali sve je očitije da zaborav postaje najveći neprijatelj čovjekova mira, radosti i nade.
Ta tri ploda Uskrsa krijepe se sjećanjem. Vjera na sjećanju počiva. Sveto pismo često poziva: „Sjećaj se svega puta...“; „Sjeti se da svetkuješ...“; pogotovo Isusove riječi: „Ovo činite meni na spomen.“ Evanđelist Ivan izvještaj o uskrsnuću zaključuje riječima da je Isus „učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana“. To je i nama poticaj da ne damo da se iz našega pamćenja izbriše što je sve Gospodin učinio u našim životima jer od tog sjećanja živimo ovdje i ono nas ravna u vječnost. Ne želim ni pomisliti što bismo bili ako to sjećanje izgubimo!
On i danas dolazi u naše nevjerice i pokazuje svoje rane. Rane nisu ukras, one su stvarne. Uskrsnuće ih nije izbrisalo, možda baš zato da ni mi ne prepustimo nonšalantno sve zaboravu, nego da uđemo u ring sa zaboravom. Da se živo sjećamo i poput Marije prebiremo lijepa sjećanja, a za ona bolna nalazimo smirenje tamo gdje je ono stvarno. Lijepo je to zaključio papa Franjo rekavši da spomen na Boga liječi naše ranjeno sjećanje, da euharistijom Gospodin liječi naše sjećanjen.
vlč. Ivica Cujzek
