Ne možemo mi osmišljavati duh Božića jer on ne ovisi o našem mišljenju, ma kako bilo lijepo. Ne možemo mi njemu davati smisao prilagođavajući ga svojim zamislima jer on svoj smisao ima od iskona, kako stoji u Proslovu Ivanova evanđelja: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Osim 'riječ', izvorno 'logos' znači i 'smisao'. Zato ne možemo mi utvrđivati kakav je pravi, a kakav krivi Božić jer samo je jedan, i on nema nikakvih veza s čarolijama, nego ima sve veze s običnim ljudima, u čiju se realnost i spustio.

Željeti sretan Božić nije samo nabrajanje što kome treba ili godi. Nije to samo ponavljanje prigodnih riječi, nego željeti sretan Božić znači učiniti da se, poput Isusa koji se spušta u Marijino naručje, želje s naših usana spuste u naše ruke i tamo se udomaće. Da sve to što jedni dugima želimo, jedni drugima zbilja i postanemo. Tako, dragi čitatelji, „dej vam Bog pre hiži i v družini navek zdravlja i veselja, se kaj si želite, a najviše mira i blagoslova Božjega!“ Sretan Božić neka u vama i s vama raste!

Marija nije mogla priuštiti svome Sinu raskoš i luksuz, ali mogla mu je vidik štalice uljepšati osmijehom. Mogla je odagnati strahove i ugrijati zebnju svojom blizinom, tvrdoću ležaja umekšati nježnošću svoga krila i djetinjstvo učiniti sigurnim svojom neustrašivom vjernošću. To je njezina snaga. A to nije nikakva nadnaravna snaga, nego potpuno ljudska, potpuno naša. To je snaga kakvu svatko od nas nosi u svojim grudima, samo je ponekad zasjenjena nerealnim ili oholim težnjama.

Danas izgleda da se priprava za Božić svela samo na kupiti: vjenčić, poklone, pšenicu, lampice i koješta još kupiti, čak i miris božićnih kolača za priželjkivani ugođaj. I ni slučajno da doma zasijana pšenica naraste ukrivo ili da netko bor nakiti po starinski, po srcu – već je i to uzrok mrzovolje jer sada su hit neke druge boje i oblici. Nervoza i žalost vrebaju takve stavove jer na cilju se zbrajaju minusi kao nakon ispita za koji se nismo spremili.

Jedan mali čovjek svojom gestom ljubavi može prelomiti zlo i prevagnuti na dobro. Često se žalimo, ili opravdavamo: „A što ja tu mogu, tako je kako je.“ Ali melodija ptica, i onih biblijskih i ovih adventskih, nije takva! Njihov ritam daleko je od rezigniranja jer one pozivaju na hrabrost i zauzetost, na obraćenje i radosno iščekivanje Božjega Sina. Ta pouka svoje je utjelovljenje našla u osobi Ivana Krstitelja kao najpouzdanijeg uzora kako se pripravlja put Gospodinu.

Kršćani ne iščekuju propast, nego dolazak. To je ključ došašća, vremena u kojem smo pozvani na osobit način dati smisao svome čekanju, čija je ljepota u sigurnosti dolaska. Mi imamo nepobitnu i neupitnu sigurnost da ćemo nakon svih problema i muka u tami koja zahvaća svijet i ljudsko srce „ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom“, a dolazi upravo ispuniti svoje obećanje i ukloniti naše strahove.

U evanđelju slušamo kako Pilat Kristu nameće govor o kralju. I mi gledamo prema njemu, Kralju kraljeva, prema Vladaru vjekova i Gospodaru svega stvorenoga. Dok se u nama budi ona ljudski razumljiva težnja da Isus već jednom kaže: „Dosta“, on tako uvjerljivo ostaje dosljedan, tako smireno ostaje vjeran sebi. Pilatova podbadanja podiže na višu razinu i okreće ih u govor o istini. Ne traži svoja prava i kraljevski tretman, ne opravdava se i ne dokazuje da on jest Kralj, nego u prvi plan stavlja Istinu i one koji su od Istine, koji slušaju njegov glas.

Uz klimatske promjene koje, kako tvrde stručnjaci, ne slute na dobro, još su svježe rane od nedavnih nemilih događaja, potresa i bolesti pandemijskih razmjera koje nas podsjećaju kako je krhka naša zemlja i kako je čovjek slab. Noseći te rane pred neizvjesnost sutrašnjice, samo nerazborit čovjek mogao bi bezbrižno odmahnuti rukom. Pridodamo li tome sve podmuklije sile zla koje nemilice vrebaju ljudske duše načete grijehom ili začahurene nemarom za duhovni rast, pridodamo li i slobodarske poglede društva čiji se interesi iscrpljuju u hedonističkom uživanju u životnim nasladama, pitamo se kako pogledati u oči budućim naraštajima. Ili, još direktnije, riječima popularnog glazbenika: „Šta će meni moja dica reć?“

Najdragocjenija je Božja riznica čovjekov život i tu nema dvojbe jer u nju je Sin Božji uložio sav svoj žitak, i puninu svoje radosti i zadnju kaplju krvi. Promatrajući kako mi njega nasljedujemo, Isus ne uspoređuje siromašne i bogate ljude ovoga svijeta, nego nas potiče da u vlastitom srcu prepoznamo i jedne i druge. Bog je u nas položio svoje najveće bogatstvo, a jedino što traži je naše siromaštvo.
Dragi čitatelji, iz shvaćanja da je Bog sav naš žitak, kao što smo mi njegov, možemo razumjeti da Gospodin ne čeka koliko ćemo mi dati, nego kada ćemo dati sve od sebe da prestanemo živjeti površno i počnemo živjeti od srca, noseći svoj križ hrabro i radosno.

Neupitno je da je kraljevstvo nebesko stvarnost koja ne započinje čovjekovom smrću, nego čovjekovom ljubavlju koja je odgovor na ljubav Božju. No kako onda tumačiti činjenicu koju je objavila Ana Frank u ime svih nas koji iste osjećaje s njom dijelimo: „Mrtvi ljudi dobivaju više cvijeća od živih“, odobravajući njeno prodorno obrazloženje, „jer je kajanje jače od zahvalnosti.“
Uzaludno je nama, malim ljudima, razglabati zašto svijet tako funkcionira, zašto i mi sami gubimo vrijeme i snagu, zdravlje i živce na stvarnosti koje rezultiraju kajanjem i zašto ne slažemo pametnije mozaik svoga života pa njegovu vrijednost uviđamo kasno, tek kada se od njega otkine onaj dio koji je uljepšavao naš put prema svetosti. Hvala Bogu što još imamo vremena to promijeniti!