Ne može vjernik birati kome će služiti, kome ne i određivati tko bi njemu trebao služiti jer Gospodin jasno kaže, kako je odgovorio Petru, da smo svi mi sluge, bez obzira tko se u kakvoj potrebi pred nama našao, zato nastojmo što više usvajati Božji pogled, gledati druge kako on gleda nas, beskrajno strpljivo, neizmjerno blago, s poštovanjem i milosrdno.

Jedino to što on ne može protiv sebe. Ne može pogaziti svoju riječ, ne može činiti ništa na štetu čovjeka, ništa protiv čovjekova dobra. Pohlepa ni u kom slučaju ne donosi čovjeku dobro i Bog sigurno neće biti suučesnik u njezinu poticanju.

Samo Bog zna koliko je puta ustrajna molitva naših djedova i baka obranila nas u nepodopštinama i nepromišljenostima u koje srlja moderni svijet, kolike je tužitelje nadglasala i zlobnike koji su nas željeli zatrti utišala. Kolike je ovisnike vratila na pravi put, kolike grešnike obratila, koliko zvanja izmolila, koliko nereda pospremila i koliko dobra nam je priskrbila strpljiva i ponizna molitva naših najvjernijih zagovornika.

Primjećuješ li sličnost riječi robot i robovati? Ti ne robuj ni strastima ni stvarima ni ljudima ni poslovima! Ne daj se pokolebati ni omalovažiti u svojoj ljudskosti, nego podigni letvicu u životu kako bi izabirao bolji dio. Podigni je do Božjih nogu i druži se s njim, slušaj što je on za tebe osmislio i učinio, i vjeruj mu“

Gospodin Isus moj je bližnji. Podmetnuo je svoja leđa u svim životnim teškoćama, pružio je ruku u svim izazovima, otvorio je srce svakoj molitvi, pronašao je put u svakoj situaciji. Nikada nije razočarao. Nikada nije pogazio svoju riječ. I nikada nije postavljao suvišna pitanja. Jednostavno je bio tu, uvjerljivo dajući do znanja da nisam sam.

Danas se najčešće koriste kemijske olovke ili flomasteri čiji je „karakter“ pomalo ohol i nedodirljiv: ne daju se i ne trebaju šiljiti, njihov se trag ne da brisati, napravljene su tako da se ne mogu smanjiti, njihovo se srce lako zamijeni novim… prave se važne, kao da su slika modernog čovjeka koji sve teže razumije Isusov poziv „učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“.

Svaka je zajednica poput tkanja. Sjećam se svoje bake kako je izrađivala lepoglavsku čipku. Svaka nit ovisi o povezanosti i jačini one do nje. Jedino ako se drže skupa, tanašne niti tvore prekrasno i čvrsto tkanje kojemu se divi čitav svijet.
Želimo li „čipkariti“ ljepotu i snagu Crkve, obiteljskoga, prijateljskoga i bilo kojeg zajedništva, želimo li ostvariti tu vrijednost u koju je utkano toliko truda, mara, volje, ljubavi, toliko žuljeva, krvi i mučeništva, toliko svetosti u prošlosti i sadašnjosti, nemamo pravo uzmicati, nego hrabro stati jedni uz druge u vjernosti kršćanskim vrijednostima, pa i kad ih svijet ne cijeni.

Upoznao sam mladića, srednjoškolca, koji živi daleko od svoje obitelji. Zbog raznih briga i rana koje, ne samo u svojoj dobi, nego ni u kojoj dobi ne bi smio imati, živi na rubu, teško, i nema ni naviku ni volju ići u crkvu ili moliti se. Odlazeći od njega, cijelo vrijeme u glavi mi se vrtjela misao kako bi Isus sigurno odmah pohitio k njemu.
Hoću li ja? Hoćeš li ti, dragi čitatelju, prigrliti to Božje dijete?

Odgovor na mnoga pitanja dao nam je Isus u ulomku evanđelja koje čitamo na svetkovinu Presvetog Trojstva: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.“ Ponekad nam Bog ne otkriva sve i ne daje ono što žarko želimo, možda jer nam želi dati još više nego što sada zamišljamo, možda jer za nas to što hoćemo nije najbolje rješenje, a mi to još ne vidimo, a možda jer još nismo spremni to nositi. To ne znači da nas Bog ne razumije i da ne suosjeća.

Dragi čitatelji, trpljenja nam ne nedostaje, nedostaje nam radosti! Borimo se za nju, njegujmo osjećaj za zdravu duhovitost koja će nam vratiti osmijeh na izmorena lica, ali i za zdravu duhovnost koja neće dati da se neslanim šalama oskvrnjuju naša srca i neumjesnim komentarima unizuju naše svetinje. Uranjanjem u molitvu razmjenjuje se osmijeh s Gospodinom, a u tom osmijehu prepoznaje se ljepota i snaga Duha Svetoga.