Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

1. korizmena nedjelja B

"Željezo postaje čvršće što se više udara po njemu"

Iz naslovne misli jezgrovito progovara iskustvo našega blaženika Alojzija Stepinca čiji smo blagdan ovih dana proslavili. Vrijedno je u tom duhu i s njegovim zaključkom: „Ja sam se uzdao u Gospodina i nisam klonuo, nego se više učvrstio u vjeri i u pouzdanju u Boga svemogućega“, zakoračiti u vrijeme korizme kada slijedimo Isusa u pustinju gdje i on proživljava kušnje. Zašto se uputiti u osamu kad je pandemija već dobrano opustjela naše živote i suživote? Zašto nas Bog zove u pustinju dok nam na vrata savjesti bolno kucaju naša međusobna pustošenja vrtova koje smo sabljama nezahvalnosti pretvarali u goleti razočaranja? Čemu još kušnji kad smo uvelike već načeti raznim nemirima?

Za hrabro nošenje s nedaćama čovjeku treba duhovna kondicija koja se gradi u samodisciplini kroz odricanje. Neophodna mu je jasnoća molitve da bi čeličio svoju razboritost i jakost. Upravo je korizma prilika za kaljenje tih stožernih kreposti bez kojih se ono humano u čovjeku lako izjalovi. Duhovna i tjelesna krepost čini nas doraslima i izdržljivima u suočavanju i s lijepim i s manje lijepim budućim izazovima. Sportski znalci kažu da se s uobičajenim vježbanjem i trčkaranjem ništa ne postiže. Tjelesna se kondicija ne može pospješiti bez izlaženja iz udobnih okvira, nego kada pomislimo da dalje ne ide, da ne možemo i hoćemo odustati - ako tada pretrčimo još par metara više, unatoč boli, ako učinimo jedan korak više, jedino se tako raste.

Naporno je i mukotrpno, no ne postoji pravi sjaj, ni u sportu ni u životu, bez druge strane medalje. One tamnije, bez graviranih motiva, koja prianja na grudi, uz srce, i zaštićena je od pogleda, a simbolizira mnoge žrtve na putu do pobjede. To je slika pustinje i kušnje. Na cilju, ako ustrajemo, raširenih ruku dočekat će nas Bog. Nije on trener, promatrač, navijač ni obožavatelj, nego Otac. Koji ne želi da patimo, da se slomimo, niti da se natječemo, ali želi da naučimo prolaziti ovim svijetom ponizno kako ne bismo izgubili put do svoga zemaljskog i nebeskog doma. Uzdajmo se u njega jer on neće propustiti nakon kušnje kušnuti svoga časnog borca, svoju voljenu kći ili sina. Radost te spoznaje dovoljna je da nas prenese preko teškoća koje nam priječe i odgađaju taj žuđeni susret, ali ga ujedno i zaslađuju. Učinimo taj presudni korak prema njemu, uvijek iznova još samo jedan – za koji, priznajmo si, možemo pronaći snage. Neka nas korizma učvrsti da budemo beskompromisni i neustrašivi kada se prijeti načelima. Pa makar bila i željezna i mnogim udarcima kovana, tada će i naša medalja, poput Stepinčeve, biti osmijeh na licu Isusa Krista, a druga strana medalje njegov križ po kojem ćemo uspjeti.

Vlč. Ivica Cujzek