VELIKI BUKOVEC, 4. 10. 2026.

---

Župa sv. Franje Asiškoga u Velikom Bukovcu svečano je u nedjelju 4. listopada proslavila svoga nebeskog zaštitnika, u godini jubileja 800. obljetnice preminuća sv. Franje. Središnje euharistijsko slavlje predslavio je varaždinski biskup Bože Radoš, a proslavi je prethodila trodnevna duhovna priprava koju je predvodio domaći sin vlč. Marko Štefanec, svećenik na službi u Hrvatskoj katoličkoj misiji Župe Uzvišenja Svetoga Križa u Hamiltonu u Kanadi.

Na početku misnoga slavlja biskupa Radoša, okupljene vjernike, hodočasnike i goste pozdravio je domaći župnik vlč. Josip Vidović. Podsjetio je da je Župa u Velikom Bukovcu jedina župa Varaždinske biskupije koja za titular ima sv. Franju Asiškoga te istaknuo radost što svetkovinu svoga zaštitnika ove godine slavi u posebnom jubilejskom ozračju. Podsjetio je i da se župna zajednica za slavlje neposredno pripremala trodnevnicom koju je predvodio vlč. Štefanec.

Župnik Vidović izrazio je želju da proslava ne ostane samo na riječima i prigodnom slavlju, nego da župljane potakne na ono što je nazvao jednom od najvažnijih dimenzija života Crkve, a to je djelatna ljubav. Upravo po konkretnim djelima pomoći najpotrebnijima župna i civilna zajednica mogu svakodnevno postajati sličnije svojem nebeskom zaštitniku. Pozdravio je predstavnike triju općina, ustanova, udruga i dobrovoljnih vatrogasnih društava, kao i sve goste, župljane i hodočasnike, poželjevši da Franjino geslo „Mir i dobro“ postane vidljivo u njihovu svakodnevnom životu.

Sveti Franjo - živa slika Krista

U homiliji je biskup Radoš pošao od pitanja u čemu je veličina svetoga Franje, čiji život i osam stoljeća nakon njegove smrti ostavlja dubok trag u Crkvi. Odgovor je pronašao u zbornoj molitvi svetkovine koja Franju predstavlja kao čovjeka kojemu je Bog dao da po siromaštvu i poniznosti bude živa slika Kristova. Upravo je u tome, istaknuo je biskup, sažet cijeli njegov život: Franjo je svojim životom postajao sve sličniji Kristu.

Prisjećajući se Franjine mladosti, biskup je kazao kako je volio slavu, želio biti poseban i bio poznat kao „kralj zabava“. No nakon zabave ostajao je sve prazniji. „To su mrvice, a nije kruh“, slikovito je opisao biskup Franjino iskustvo traženja sreće u onome što čovjeka ne može do kraja ispuniti.

Prekretnica se dogodila u susretu s Kristom pred raspelom u crkvici sv. Damjana. Gledajući Raspetoga, Franjo je susreo Boga koji osvaja svijet ljubavlju, ranama i raširenim rukama te čuo poziv da obnovi njegovu kuću. Biskup je pritom naglasio da promjena u životu vjernika nastaje onda kada više nije riječ samo o znanju o Bogu, nego o osobnom susretu s Bogom koji čovjeka poziva imenom.

U tom je susretu Franjo prepoznao i vlastitoga idola, samoga sebe. Shvatio je da ne mora uvijek biti na prvome mjestu, izišao je iz sebe i Bogu prepustio središnje mjesto svojega života. Upravo je u tome biskup prepoznao korijen Franjine poniznosti. Poniznost, pojasnio je, nije u tome da čovjek sebe ponižava ili govori da ništa ne vrijedi, nego da prepozna kako sve dobro u njegovu životu dolazi od Gospodina. Takav čovjek može vidjeti i dobro u drugima bez zavisti, svjestan da tuđi darovi ništa ne oduzimaju od dobra koje je Bog dao njemu.

Školu takve poniznosti Franjo je pronašao gledajući Krista. Od Betlehema, gdje dolazi kao malo dijete, preko skrovitog života u Nazaretu i pranja nogu učenicima pa sve do Kalvarije, Krist ne ide putem prema „gore“ kako bi postao važniji, nego se spušta prema čovjeku, približava palima i služi. Zato je biskup pozvao vjernike da, žele li rasti u poniznosti, gledaju Kristov križ i dopuste da ih mijenja ljubav koju na njemu susreću.

Govoreći o Franji kao serafskom svecu, biskup je istaknuo njegovu ljubav prema Bogu koja nije bila zatvorena u njega samoga, nego je grijala druge. Njegov je život usporedio s „mirisom Evanđelja“. Evanđelje se toliko upisalo u Franjin život da su ga drugi mogli prepoznati upravo po načinu na koji je živio. Zato je pred okupljene stavio pitanje mogu li i ljudi koji susreću današnje kršćane u njima osjetiti nešto od te radosti i svježine koja ne dolazi samo od čovjeka.

Podsjetio je i na poticaj svetoga Ivana Pavla II. da čovjek kroz život ne prođe ostavljajući trag koji će prva kiša izbrisati. Franjo je, rekao je biskup, ostavio dubok trag: „zaorao“ je njivu Crkve, posijao Evanđelje, a ono i nakon osam stoljeća nastavlja donositi plod.

Posebno se osvrnuo na Franjinu „savršenu radost“. Prepričavajući poznatu zgodu s bratom Leonom, podsjetio je da Franjo savršenu radost nije vidio ni u učenosti, ni u širenju Reda, ni u velikim uspjesima i čudesima. Prava se radost pokazuje kada čovjek, unatoč odbacivanju, nerazumijevanju i poniženju, ostaje miran jer se potpuno oslanja na Krista. Ako ga kušnja ostavlja spokojnim, njegovo je srce utemeljeno u Kristu; ako ga poniženje baca u krizu, tada vlastito „ja“ još uvijek previše upravlja njegovim životom.

Na kraju homilije biskup je poniznost pretočio u pet konkretnih poticaja za svakodnevni život: zahvaliti kada nas netko pohvali, ali ne živjeti od pohvale; na kritiku ne odgovarati gorčinom; priznati vlastitu pogrešku bez opravdavanja; radovati se dobru koje se događa u životu drugoga te služiti i onda kada nas nitko ne vidi i kada za to nećemo dobiti pljesak ni ljudsku pohvalu.

Takav život, zaključio je biskup, ostavlja dubok trag, poput brazde u koju je posijano sjeme, čak i kada čovjek sam ne vidi plodove svoga rada. Na kraju je pozvao vjernike da mole svetoga Franju da ih nauči hoditi za Kristom i iz dana u dan sve više postajati njegova živa slika.

Trodnevnica - od izlaska iz sebe do savršene radosti

Poruka da istinska obnova počinje od samoga čovjeka povezala je središnje nedjeljno slavlje i trodnevnu duhovnu pripravu za svetkovinu. Vjernike je tijekom tri dana predvodio domaći sin vlč. Marko Štefanec, vodeći ih kroz tri trenutka Franjina duhovnog puta: od izlaska iz sebe, preko malenosti i obnove vlastitoga srca, do slobode i radosti u Kristu.

Prvoga dana, polazeći od Evanđelja o Isusovu slanju učenika, vlč. Štefanec istaknuo je da vjera nije nešto što je čovjek primio samo za sebe. No prije nego što je Franjo mogao biti poslan drugima, Gospodin ga je morao izvesti iz njega samoga.

Za početak njegova obraćenja ključan je bio susret s gubavcem. Umjesto da pobjegne kao prije, Franjo se zaustavio, sišao s konja, prišao čovjeku kojega se dotad klonio i poljubio ga. Nije se promijenio gubavac - promijenio se Franjo, a ono što mu je prije bilo gorko postalo mu je slatko.

Vlč. Štefanec zato je vjernike pozvao da prepoznaju vlastitoga „gubavca“, osobu kojoj ne mogu oprostiti, nekoga koga izbjegavaju ili životnu situaciju od koje bježe, te si postave pitanje: „S kojeg konja mene Gospodin poziva da siđem?“ Nakon istinskoga obraćenja dolazi i zajedništvo: Franjo može reći „Gospodin mi je dao braću“. Evanđelje koje čovjek doista živi počinje privlačiti druge, a Franjino veliko djelo započelo je jednim malim korakom, izlaskom iz sebe.

Drugoga dana trodnevnice vlč. Štefanec govorio je o malenosti, polazeći od Isusovih riječi da je najveći onaj koji se ponizi poput djeteta. U toj je evanđeoskoj slici prepoznao Franju koji je sebe i svoju braću želio nazvati fratres minores - Manja braća. Biti brat i biti malen.

U središtu propovijedi bio je Franjin susret s Raspetim u zapuštenoj crkvici sv. Damjana i poziv: „Franjo, idi i popravi moju kuću.“ Franjo je najprije počeo popravljati zidove, ali se u tom događaju krije mnogo dublja poruka: nije iz sv. Damjana izišao s velikim planom kako će reformirati Crkvu niti je krenuo popravljati papu, biskupe, svećenike i druge kršćane. Počeo je tamo gdje je bio i počeo je od sebe.

Vlč. Štefanec pritom je sliku napuknute crkvice prenio na ljudsko srce. I u njemu postoje pukotine, prašina i kamenje: sebičnost, oholost, zavist i neoproštene rane. Umjesto da čovjek preko zida gleda u „susjedovu crkvicu“ i nabraja što bi drugi trebali promijeniti, Krist ga poziva da najprije popravi vlastitu kuću.

„Ne šaljem te najprije u tuđu kuću. Počni od svoje“, sažeo je propovjednik poruku toga Franjina iskustva, zaključivši molitvom: „Gospodine, počni od mene. Pokaži mi gdje su pukotine.“

Trećega dana trodnevnice u središtu je bila Franjina radost. Vlč. Štefanec podsjetio je da Franjo nije imao lagan život: pred njegov kraj bio je bolestan, gotovo slijep i tjelesno iscrpljen, nosio je Kristove rane, a teškoće je doživljavao i među vlastitom braćom. I upravo je takav Franjo govorio o „savršenoj radosti“.

Krist mu nije obećao život bez križa, nego svoju prisutnost u njegovu nošenju. Čovjek često svoju radost odgađa dok ne prođe problem, dok ne ozdravi, ne poprave se obiteljske prilike ili se sve konačno ne posloži. No ako čeka da sve bude savršeno kako bi bio sretan, može čekati cijeli život. Franjo pokazuje drukčiji put: moguće je nositi križ i imati mir, imati problem i ne izgubiti radost, izgubiti mnogo, a sačuvati ono najvažnije - Krista.

„Savršena radost nije život bez križa. Savršena radost je kada mi ni križ ne može uzeti Krista“, zaključio je vlč. Štefanec trećega dana priprave.

---