Znanstveni skup o Čazmansko-varaždinskom zbornom kaptolu Svetog Duha, povodom 200. obljetnice njegovog dolaska u Varaždin, održan je u ponedjeljak 7. studenoga u Varaždinu u dvorani Pastoralnog centra Varaždinske biskupije.

Simpozij je otvorio varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, koji je naglasio kako pogled u prošlost uvijek treba sagledavati kroz međusobno prožimanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koji zajedno čine jednu cjelinu, pa tako i u životu Crkve i jednog njezinog dijela, zbornog kaptola, čijeg se djelovanja prisjeća u ovoj jubilarnoj godini. Zaželio je da pogled u prošlost bude istinski poticaj i nadahnuće za život u sadašnjosti i usmjerenost prema budućnosti.

Govoreći o temi “Čazmanski kaptol u Čazmi“ povjesničar dr. sc. Stjepan Razum iz Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu uvodno je rekao da se danas pouzdanim drži da je Zborni kaptol Svetog Duha u Čazmi osnovao zagrebački biskup Stjepan II. godine 1232. U svom je izlaganju prikazao postojanje Zbornog kaptola Sv. Duha u vrijeme njegova sjedišta u samoj Čazmi sve do 1549. godine kada su Turci osvojili taj grad. Neposredno prije toga čazmanski su se kanonici sklonili u Zagreb. Zborni kaptol Sv. Duha u Čazmi, kojem cjelovito ime na latinskom glasi Capitulum collegiatae ecclesiae Sancti Spiritus de Chasma, ima sačuvano svoje arhivsko gradivo, ali ne cjelovito, odnosno nedostaje mu upravo ono najstarije, koje je najvjerojatnije propalo kada je u prvoj polovici 16. stoljeća bilo pohranjeno u kaštelu Svibovec kod Varaždinskih Toplica, gdje je zatim bilo pokradeno.

U nastavku je izložio sačuvanu ispravu o ustanovljenju Kaptola, u kojoj biskup Stjepan II. navodi kako “smo potaknuti milošću Duha Svetoga sagradili crkvu u čast toga istoga Svetoga Duha u Novoj Čazmi, u naselju naime koje smo mi zasnovali, a u kojemu smo ustanovili i uredili predstojništvo i kaptol od 12 kanonika“. Tom ispravom posvjedočen je pravni čin ustanovljenja Čazmanskoga kaptola i njegova obdarivanja različitim posjedima, prihodima i pravima. Iz isprave, koja osim godine nema točan nadnevak, može se zaključiti da se ustanovljenje nije dogodilo nekim trenutačnim činom, nego je to bio postupak koji je trajao unutar te 1232. godine, kada je biskup Stjepan II. osnovao Novu Čazmu i utemeljio Čazmanski kaptol. Ispravom o utemeljenju Kaptol je stekao osnovnu imovinu i prihode, odnosno povlastice, kako se to nekada govorilo. Predavač je predstavio i Knjigu povlastica Čazmanskoga kaptola koja se čuva u kaptolskom arhivu, u kojoj su popisane 32 kaptolske povlastice iz razdoblja od 1352. do 1701. godine.

Govoreći o njegovom radu, naglasio je da Čazmanski kaptol nije stolni nego zborni, što ga omeđuje u osnovnoj djelatnosti. I dok su stolni kaptoli morali prema crkvenom zakonu postojati u biskupijskim sjedištima, kao pomoć biskupu u upravi biskupijom, zborni su kaptoli osnivani izvan biskupijskih sjedišta, i to s prvotnom zadaćom održavanja bogoslužja i vođenja škola, a u upravi biskupijom sudjelovali bi samo onoliko koliko im je to biskup povjerio. Biskup Stjepan u utemeljiteljskoj ispravi navodi sasvim izričito svrhu Kaptola, i to samo jednu: da hvale Boga. Dakle, prvotna dužnost kanonika Čazmanskog kaptola bila je obdržavanje bogoslužja, a ta je njihova služba vidljiva i u najstarijim pečatima, gdje su prikazani kao zbor molitelja. Druga zadaća bila je javnobilježnička služba, ali nju nije dobio od biskupa ni od crkvene vlasti, nego državne. Tu službu svi kaptoli obnašali su unutar Hrvatsko-ugarskog kraljevstva na temelju javne ovlasti. Zahvaljujući toj službi danas je sačuvano mnoštvo pravnih, imovinsko-pravnih, sudbenih i sličnih spisa koji osvjetljavaju povijest Hrvatske.

Na kraju je predavač istaknuo da se Čazma nakon utemeljenja počela izrazito razvijati, osobito u vjerskom pogledu. No, čazmanski kanonici bili su prilično siromašni, a prijetila im je i turska sila. Početkom 16. stoljeća biskup Luka Baratin kupio im je grad Svibovec kako bi se u njega mogli skloniti čazmanski kanonici ako bi Turci zauzeli Čazmu. No, kanonici su i dalje ostali živjeti u Čazmi, a prije odlaska u Zagreb prenijeli su svoje vrijednije stvari u Svibovec, gdje su godine 1540. bile opljačkane. Godine 1548. ili početkom 1549. Turci zauzimaju Čazmu, a kanonici je prethodno napuštaju i odlaze u Zagreb.

O idućem razdoblju života čazmanskih kanonika, i to u Zagrebu od 1550. do 1806. godine, izlagao je mr. sc. Anđelko Košćak, koji se uvodno osvrnuo na teške povijesne okolnosti toga vremena, najtežeg u hrvatskoj prošlosti, kada su se ovi krajevi, nazvani 'predziđem kršćanstva', nalazili u opasnosti od turskih osvajača. Po svojim kulturnim dosezima Čazma se mogla mjeriti s razvijenijim europskim središtima zahvaljujući doprinosu zagrebačkih biskupa i članova Čazmanskoga kaptola. No, tursko osvajanje Čazme uzrokovalo je stanje nepovratnoga nazadovanja. Kako je još povjesničar Ivan Tkalčić zapisao, Čazma je u 16. stoljeću nastradala dva puta od Turaka, a već za prve provale 1544. godine Turci su opljačkali Čazmu i spalili zbornu crkvu i stanove Kaptola, pa je bio prisiljen potražiti si zaklon u Zagrebu.

Iako Zagrebački kaptol u to doba nije mogao puno učiniti za čazmanske kanonike, primio je svoju nevoljnu subraću. Time se Čazmanski kaptol u Zagrebu kroz dva i pol stoljeća sačuvao barem po imenu, i to kao posebno crkveno tijelo uza sve materijalne teškoće. Čazmanski kanonici preuzeli su službu prebendara Prvostolne crkve zagrebačke i tako ostvarivali vrlo skroman godišnji prihod. Njihove čazmanske posjede poharali su Turci, a kasnije nije bilo nikakvih uvjeta za povratak u Čazmu, iako je Kaptol više puta molio vladare da im se vrati oteto te živio u trajnoj nadi da će se jednom ipak vratiti u Čazmu, makar opljačkanu i razorenu. Zato su na svaki Duhovski ponedjeljak i blagdan sv. Marije Magdalene kao hodočasnici dolazili iz Zagreba u Čazmu. I kad je već bila izgubljena svaka nada za povratak u Čazmu, kralj Franjo izdao je 11. kolovoza 1806. godine povelju kojom daje Čazmanskom zbornom kaptolu za uzdržavanje Lepoglavu, bivši pavlinski samostan i posjed, te od tada kreće jedno novo i vedrije razdoblje Kaptola.

I to nakon 250 godina traženja i moljakanja kod vladara, preko županijskih skupština i Hrvatskog sabora, da mu se vrate imanja, rekao je u svom izlaganju o djelovanju Čazmanskog kaptola u Lepoglavi i Varaždinu mr. sc. Damir Bobovec, predstojnik Arhiva Varaždinske biskupije. 'Bijedni prognanik Čazmanski kaptol', kako ga je nazvao Hrvatski sabor u predstavci kralju 1740. godine, zalaganjem zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, koji je i sam ranije bio čazmanski kanonik, konačno je 1804. godine postigao dugo žuđeno rješenje: ugarsko-hrvatski kralj i austrijski car Franjo I. odlučio mu je, u zamjenu za izgubljene posjede, dodijeliti lepoglavsko vlastelinstvo koje su nekoć posjedovali redovnici pavlini. Kralj je rješenje donio 1804., ali je darovnica izdana 1806. godine, te se njome određuje da Kaptol ubuduće više neće imati 12, nego sedam kanonika (lektora, kantora, kustosa i četiri magistra), dva prebendara i jednog bilježnika. U Lepoglavi je na samostanu trebalo izvesti popravke pa su prvi kanonici s arhivom došli početkom 1807., a posljednji 1808. godine. Prema kraljevskoj darovnici Kaptol je također morao preuzeti i brigu za lepoglavsku župu. U Lepoglavi su se nastanili svi osim kanonika koji su bili na službi varaždinskog župnika i ravnatelja varaždinske gimnazije.

No, kanonici se nisu ni do kraja smjestili u Lepoglavi, a već se naveliko radilo na tome da ih se odande makne. Biskup Vrhovac smatrao je da će za Kaptol biti najbolje ako se preseli u Varaždin. Iako su se tome protivili, jer im u Varaždinu nije bio osiguran odgovarajući smještaj, kanonici su se ipak pristali preseliti jer je biskup izričito zatražio da to učine do Svih svetih 1810. godine. Prvi je u Varaždin stigao kanonik lektor u rujnu 1810., a slijedio ga je kanonik kustos koji je došao za Sve svete s arhivom i bilježnikom. U lipnju 1811. godine u lektorovu stanu održana je prva kaptolska sjednica u Varaždinu. U vrijeme dolaska u Varaždin Kaptol je imao šest kanonika, zatim ih je uglavnom imao 5 ili 6, a od 1959. do 1981. godine bili su samo dvojica. Statutom iz 1988. godine broj kanonika vraćen je na 12. Većina njih bili su župnici, a u najnovije vrijeme među aktivnim kanonicima pretežu djelatnici Ordinarijata. U posljednjih 200 godina 65-orica svećenika imenovana su čazmanskim, odnosno čazmansko-varaždinskim kanonicima.

Kanonici su u Varaždinu svete mise od 1811. do 1954. godine služili u župnoj crkvi sv. Nikole. Godine 1954. zamolili su nadbiskupa Franju Šepera da im za zbornu crkvu dade dotadašnju gimnazijsku crkvu, a nekada isusovačku i pavlinsku. Toj je zamolbi udovoljeno pa je Kaptol napokon dobio za zbornu crkvu onu koja je u tu svrhu bila i planirana kod njegova preseljenja. Osim bogoslužja, kanonici su kroz proteklih 200 godina obnašali i druge službe. Sve do 1896. g. varaždinski župnici su redovito morali biti i kanonici. Dvojica su bili ravnatelji gimnazije, a vršili su i službe nadbiskupskog povjerenika i duhovnika uršulinskog samostana, školskog inspektora, dok su pojedini kanonici sve do Drugog svjetskog rata aktivno sudjelovali u političkom životu grada kao gradski zastupnici. S vremenom kanonici su sve više živjeli od drugih prihoda koje su ostvarivali kao svećenici, a kanonikat je sve više postajao tek počasnim naslovom i odlikovanjem koje više ništa nije imalo s nekadašnjim stilom života i prihodima.

Mr. Bobovec ujedno je podsjetio da je Kaptol 1987. godine zamolio nadbiskupa Kuharića da se zbog novog sjedišta promijeni ime Kaptola, a nadbiskup se nakon konzultacija odlučio za naziv čazmansko-varaždinski koji sadržava kaptolsku prošlost i sadašnjost. Kaptol je ujedno imao veliku ulogu u osnivanju Varaždinske biskupije, kojoj je upravo Kaptol u osobi svog neumornog i zaslužnog lektora Alojzija Domislovića u velikoj mjeri pripremio teren i omogućio zaživljavanje. Predavač je zaključio kako svojom bogatom poviješću, iskustvom i tradicijom ta crkvena ustanova zavrijeđuje pozornost i poštovanje kao baština iz prošlosti, ali može itekako dati vrijedan poticaj i prinos današnjim promišljanjima i zalaganjima.

Na nekolicinu istaknutih kanonika u svom je izlaganju zatim podsjetila Spomenka Težak, savjetnica Gradskog muzeja Varaždin, koja je zajedno s mr. Bobovcem priredila nedavno otvorenu izložbu o Čazmansko-varaždinskom kaptolu. U izlaganju “Portreti odabranih čazmanskih kanonika“ osvrnula se na kanonika, književnika i prevoditelja Josepha pl. Pasztoryja, zatim lektora, školskog nadzornika i pjesnika dr. Stjepana Ilijaševića, te Milana Kučenjaka koji se osobito istaknuo u političkom radu.

Prof. dr. Zvonimir Kurečić, prebendar Prvostolne crkve zagrebačke, govorio je na kraju o “Zbornom kaptolu u crkvenom pravu“ osvrnuvši se na ulogu i zadaće Kaptola na temelju crkvenih zakona i propisa, te na prava i obveze prema kaptolskom statutu i kodeksu, a obrazložio je i postupak imenovanja kanonika. Budući da u biskupijskim sjedištima djeluju stolni kaptoli, zaželio je da se ostvari i osnutak stolnog kaptola u Varaždinu, o čemu na inicijativu mjesne Crkve i prijedlog dijecezanskog biskupa odlučuje Sveta Stolica.

Na kraju je moderator skupa, generalni vikar mons. Ivan Godina, zahvalio svim predavačima na čelu s mr. Bobovcem koji je organizirao simpozij kao prilog spomenu 200. obljetnice preseljenja Čazmanskog kaptola u Varaždin, uz napomenu da se izložba o djelovanju Kaptola u Gradskom muzeju Varaždin može razgledati do 20. studenoga.

Jasminka Bakoš-Kocijan