VARAŽDIN, 12. 9. 2026.

---

Bratstvo sv. Josipa Radnika Zajednice Cenacolo proslavilo je u subotu 12. rujna 30. obljetnicu djelovanja u Varaždinu. Središte slavlja bila je misa koju je u kući Zajednice predvodio varaždinski biskup Bože Radoš, a okupila je sadašnje i nekadašnje članove Cenacola, njihove obitelji, svećenike, redovnice, prijatelje i dobročinitelje Zajednice. Među njima bila je provincijalna glavarica Hrvatske provincije uršulinki Rimske unije sestra Mihaela Dumbović s drugim sestrama uršulinkama iz Varaždina.

S biskupom Radošem suslavili su duhovnik Zajednice Cenacolo don Ivan Filipović, dugogodišnji duhovnik varaždinskog Bratstva preč. Franjo Biškup te drugi okupljeni svećenici, među kojima i svećenici Zajednice Cenacolo iz Italije, don Stefano Aragno prvi zaređeni svećenik iznikao u Zajednici Cenecolo i don Andrea.

„Čaša zahvalnosti“ za 30 godina

Biskup Radoš već je na početku misnog slavlja njegov smisao stavio u znak zahvalnosti. Polazeći od psalmistove čaše spasenja, povezao ju je s čašom koju Krist ispunja svojim životom i svojom krvlju te daje učenicima kao čašu zahvalnosti.

„Pa i mi ćemo danas ovu čašu uzeti i Bogu zahvaliti na svim ovim godinama“, rekao je biskup, pozvavši okupljene da u mislima obuhvate osobe za koje toga dana posebno žele moliti i zahvaliti Bogu.
U homiliji je potom istaknuo kako sama riječ Cenacolo upućuje na ono što je za tu Zajednicu najvažnije - dvoranu Posljednje večere, cenaculum, mjesto u kojem je Isus okupio svoje učenike i od njih učinio zajednicu.

Tumačeći riječi sv. Pavla o Kristovu tijelu i krvi, biskup je kazao da učenike ne povezuje samo ljudsko iskustvo ili zajednički život, nego Božji život koji im je darovan u Kristu.
„Tijelo i krv Kristova ono su što povezuje sve one koji su Isusovi i čini ih jednim tijelom i jednim krvotokom. Ako smo na tom krvotoku, onda imamo život. Imamo jedan život, a to je život Isusov. U nama struji njegov život. Nismo više samo ljudi koji međusobno dijele iskustvo i život, nego je Bog s nama podijelio svoj život“, poručio je.

Upravo zato, naglasio je, Zajednica Cenacolo u svome središtu ima Euharistiju i klanjanje euharistijskom Kristu.
„Ova se Zajednica lijepo naziva jer u srcu ima Euharistiju, klanjanje euharistijskom Kristu. Euharistija je redovita i temeljna hrana za naš život. Ako nema Euharistije, redovitog življenja od Krista, od nečega čovjek mora živjeti, mora uzimati nešto što nije lijek za život, nešto što se čini da dobro čini životu, a u konačnici razara život“, kazao je biskup.

Kada nešto drugo zauzme Božje mjesto

Osvrćući se na Pavlovo upozorenje Korinćanima da ne mogu istodobno biti dionici Kristova stola i drugih stolova, biskup je tu poruku prenio u današnji život. Premda suvremeni čovjek možda ne prinosi žrtve poganskim božanstvima, i dalje postoji opasnost da mjesto koje pripada Bogu prepusti nečemu drugome.

To se, upozorio je, najčešće ne događa odjednom, nego postupno, kada bogatstvo, ljudski ego, neki interes, vlastita slava ili čak briga za tijelo postanu ono čemu se sve ostalo podređuje.

Stoga je, dodao je, važno uvijek iznova provjeravati služi li ono što čovjek čini Božjoj ili vlastitoj slavi te Kristu vratiti mjesto koje mu pripada, a to je središte čovjekova života.

Trideset godina dobrih plodova

Posebno snažnu sliku biskup je pronašao u stablu koje se prepoznaje po njegovim plodovima. Kao što dobro stablo mora imati duboko korijenje i dobru zemlju iz koje crpi hranu, tako je i čovjek pozvan ukorijeniti svoj život u Bogu kako bi mogao donositi plodove za sebe i za druge.

Tu je sliku izravno povezao s 30 godina varaždinske kuće Cenacola.
„Kad bismo mogli sada negdje u slici proći kroz 30 godina i kad bi nam Gospodin dao svoje oko koje sve dobro vidi, onda bismo vidjeli toliko dobrih stabala koja su rasla, donosila i donose plodove“, kazao je biskup.

Spomenuo je pritom dugogodišnjeg duhovnika varaždinske kuće preč. Franju Biškupa, don Ivana Filipovića, kao i brojne ljude i obitelji u čijim je životima ova kuća ostavila trag.

No dobro stablo, upozorio je, treba i njegovati. Potrebno je dopustiti Bogu, poput vinogradara, da obrezuje ono što je u čovjeku divlje kako bi mogao nastaviti donositi dobre plodove.

Krist je kamen temeljac na kojem kuća može opstati

Posljednju veliku sliku homilije biskup je pronašao u evanđeoskoj slici kuće izgrađene na stijeni. Krist je, poručio je, kamen temeljac na kojem čovjek može graditi kuću vlastitoga života tako da ona izdrži oluje, teškoće i napasti.

„Neka nam Gospodin dadne milost da ova kuća uvijek ostane tamo gdje su njezini temelji, na Kristu Gospodinu; da se svaki kamen, svaka cigla uglavi na taj kamen kako bi, kada dođu oluje, teškoće života i napasti da nešto drugo vlada našim životom, neka ovisnost o ovome ili onome, svoj temelj ponovno stavili na Isusa Krista“, poručio je.

Na kraju je pozvao na zahvalnost za sve što je Bog učinio u životima ljudi tijekom proteklih godina, ali i na budnost da čovjek ponovno ne počne graditi na pijesku.
„Neka nam dadne milost da ne idemo za nekim kvazi bogovima, da svoj život ne naslonimo na pijesak, da ne postanemo ovisnici o nečemu, a ne o Onome, ili Nekome, tko je pisan velikim slovom i tko ima jedini veliko slovo u našem životu, u središtu našega života, u našem srcu“, zaključio je biskup Radoš.

Don Ivan Filipović: „Svi smo nešto primili, ali smo nešto i ostavili“

Na kraju mise duhovnik Zajednice Cenacolo don Ivan Filipović zahvalio je svima koji su tijekom tri desetljeća bili povezani s varaždinskom kućom. Prisjećajući se njezinih početaka, posebno je istaknuo susret utemeljiteljice Cenacola majke Elvire i varaždinskih sestara uršulinki.

Opisao ga je kao „ljubav na prvi pogled“, iz koje je niknula kuća Cenacola u Varaždinu, druga kuća Zajednice otvorena u Hrvatskoj.

„Elviri veliko hvala za ono što je bila. Uistinu je bila osoba koja je živoga Boga nosila u sebi, a to su naše časne znale prepoznati“, rekao je don Ivan te zahvalio uršulinkama što su prije 30 godina svoje imanje povjerile Zajednici i tijekom svih tih godina nastavile podupirati njezino djelovanje.
„Svjesni smo da ste ovo imanje mogli dati lijevo i desno, gore i dolje, ali svake godine odaberete nas. Hvala vam na tome. To je velika stvar“, kazao je.

Zahvalio je potom svima koji su dio svoga životnog puta proveli upravo u varaždinskoj kući.
„Svi smo mi došli u Zajednicu da nešto uzmemo. Mi smo bili u potrebi. A svi smo isto tako, bez obzira koliko smo uzeli, nešto i ostavili“, rekao je.

Zahvala preč. Franji Biškupu

Posebno emotivno don Ivan zahvalio je preč. Franji Biškupu za dugogodišnje služenje varaždinskom Bratstvu. Prisjetio se kako je tijekom godina četvrtkom i nedjeljom pješice dolazio iz središta Varaždina u kuću Cenacola - na kateheze, ispovijedi i slavljenje mise.
„Franjo, u ime svih tih dečki i njihovih obitelji, hvala ti još jedanput od srca i hvala dragom Bogu što nam je podario jednog svećenika kao tebe“, poručio mu je.

Zahvalio je i svim drugim svećenicima koji prate Zajednicu i dolaze u njezine kuće, naglasivši da bez sakramenata, a osobito bez Euharistije, ne bi bilo Cenacola. Posebno je pozdravio don Stefana i don Andreu, svećenike Cenacola koji su za obljetnicu doputovali iz Italije.

Don Slaven Skazlić: „Preko ovih vrata ušao sam u novi život“

Jedno od najsnažnijih svjedočanstava proslave podijelio je don Slaven Skazlić, koji je upravo u varaždinskoj kući Cenacola započeo put koji je potpuno promijenio njegov život.
„Da nije bilo ove kuće, bio bih očajnik iz ovoga grada. U ovoj sam kući pronašao put spasenja. Preko ovih vrata ušao sam u jedan novi život“, kazao je.

Prisjetio se kako je kao mladić svega nekoliko stotina metara od mjesta na kojem se toga dana slavila misa više puta bio privođen zbog nereda, svađa i tučnjava.
„A danas sam ovdje slavio misu. Mogao sam ispovijedati. Na istom mjestu. Bog je velik“, posvjedočio je.

Posebno se prisjetio dana kada je upravo u varaždinskoj kući susreo majku Elviru. U to vrijeme još nije želio ući u Zajednicu. Bio je, kazao je, izgubljen i očajan te se, kada je majka Elvira stigla među mladiće, sakrio u kut kako ga ne bi primijetila. No upravo je njega ugledala. Upitala je tko je, prišla mu i, ne postavljajući mu pitanja, zagrlila ga.
„Ja sam mislio: nisam vrijedan ničega. Nisam znao što je grijeh, nisam znao Katekizam Katoličke Crkve, nisam išao u crkvu. Ali znao sam da moj život nije dobar. A ona se toga nije bojala. U tom trenutku kad me ona zagrlila, osjetio sam da se nešto promijenilo“, ispričao je don Slaven.

Kada se toga dana vratio kući, sestra je očekivala njegov uobičajeni bunt i ljutnju, a on joj je, na njezino iznenađenje, rekao: „Super. Bog je dobar. Bog postoji.“

Bio je to, kako je posvjedočio, početak njegova puta u Zajednici, koji ga je tijekom godina odveo i daleko izvan Hrvatske, gdje dio svoga svećeničkog života provodi u misijama.

Zahvalio je stoga uršulinkama za njihovo „da“, majci Elviri te prvim mladićima koji su u odricanju i skromnim uvjetima otvarali varaždinsku kuću.
„Da nije bilo prvih žrtvi, ne bi bilo danas mene. Ne bi bilo don Slavena. Ne bi bilo uopće Slavena, ali ne bi bilo ni don Slavena“, rekao je te zaključio: „Bogu najveća hvala i slava u svemu tome.“

„Vi ste plodovi“

Slika stabla i plodova kojom je biskup Radoš govorio o 30 godina života varaždinskog Cenacola dobila je nakon tih riječi i svoje vidljivo uprizorenje.

Don Stefano Aragno pozvao je pred oltar sve nekadašnje članove koji su tijekom protekla tri desetljeća živjeli u varaždinskoj kući, a na proslavu su se vratili sa svojim obiteljima.
„Želio bih pozvati plodove. Vidim puno momaka koji su se vratili. Bili ste mladi, a sada ste očevi, muževi. Vi ste plodovi“, poručio im je.

Jedan za drugim izlazili su pred okupljene, predstavljali se i govorili kada su dio svoga puta proveli u varaždinskom Bratstvu. Neki su ovdje živjeli prije više od dvadeset godina, neki su se u Varaždin vraćali nakon boravka u drugim kućama i misijama, a neki su u kući proveli više godina.

„U ovoj kući Gospodin je znao okrenuti novu stranicu“

Prije završnog blagoslova don Ivan Filipović posebno je zahvalio biskupu Radošu, ne samo za predvođenje obljetničkog slavlja nego i za odnos prema Cenacolu tijekom njegove službe varaždinskog biskupa.
„Od kada ste postali varaždinski biskup, od kada ste ovdje s nama, mi stvarno u Zajednici osjećamo vašu blizinu, podršku, i govorimo o vrlo konkretnim stvarima. Hvala vam od srca na tome“, kazao je, zahvalivši mu i na povjerenju te sigurnosti da Zajednica može računati na njegovu molitvu i pomoć.

Bratstvo sv. Josipa Radnika Zajednice Cenacolo u Varaždinu nastalo je prije 30 godina zahvaljujući susretu majke Elvire i varaždinskih sestara uršulinki, koje su Zajednici povjerile kuću i imanje. Tijekom tri desetljeća kroz kuću su prošli brojni mladi tražeći izlaz iz ovisnosti i životnih teškoća, a proslava 30. obljetnice ponovno ih je okupila ondje gdje su mnogi od njih započeli svoj novi život.

---