30. 12. 2009.

Židovi su, sjećajući se izlaska iz Egipta i deset egipatskih opomena, vjerovali da svaki prvorođenac pripada Gospodinu koji ih je izbavio iz ropstva. Zato su prvijence njiva i stoke žrtvovali Gospodinu, a prvorođeno dijete su otkupljivali žrtvom.

Da obave što propisuje Zakon
Zapisano je u Matejevom evanđelju da je Isus za sebe rekao: "Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti." (Mt 5,17) Zanimljivo je promatrati Isusa kao onoga koji opslužuje Zakon dan Izabranome narodu po Mojsiju. On koji je Gospodar Neba i zemlje, on koji je uzvišeniji nego li možemo zamisliti, pristaje izvršavati zakone dane ljudima. Poštivanjem zakona Isus obezvrjeđuje nastojanja svih revolucionara i reformatora koji se smatraju većim od zakona. Isus svodi na pravu mjeru mišljenje da su neki ljudi nedodirljivi, prevažni ili prezaslužni pa da za njih zakoni ne vrijede.
No jednako tako se Isus u evanđelju pokazuje kao onaj koji ustaje protiv slijepog izvršavanja Zakona. Ustaje protiv legalizma i zapostavljanja čovjeka za račun ispunjenja propisa. Isusu je uvijek najvažniji čovjek. Time i nas Isus potiče da nam uvijek najvažniji bude čovjek i da ne živimo u skladu sa slovom zakona, nego u skladu sa duhom zakona. A za to je potrebno imati Duha. Potrebno je razumjeti, prihvatiti i živjeti Isusov nalog ljubavi prema Bogu i svakome čovjeku.

Dok ne vidi Pomazanika
Kroz duga stoljeća svoje teške povijesti Židovi su očekivali Krista - Mesiju - Pomazanika. I sam Isus na jednom mjestu veli svojim učenicima: "Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli." (Mt 13,17) Upravo zato ostaje intrigantno zašto je od tolikih jedino pravednom i bogobojaznom Šimunu bilo obećano da neće umrijeti dok ne vidi iščekivanog Mesiju.
Ali nešto drugo kod Šimuna još više zbunjuje. Židovi su s vremenom počeli vjerovati da će obećani Krist biti veličanstveni osloboditelj i obnovitelj Davidova kraljevstva. Očekivali su moćnoga Mesiju koji će doći u slavi i koji će uspostaviti svoju vlast. Šimun, bez obzira što je živio u tom ozračju, u četrdesetodnevnom djetetu prepoznaje Boga, prepoznaje Pomazanika Gospodnjega. Neshvatljiva je snaga njegove vjere. Zadivljujuće je njegovo povjerenje da ne vara Duh koji ga je doveo u Hram, unatoč činjenici što se događaji odvijaju drugačije od zamišljenog. Možda bismo po Šimunovu zagovoru mogli izmoliti milost vjere i dar povjerenja u poticaje Duha.

Svjetlost na prosvjetljenje narodâ
Ono što neprestano u Evanđelju tješi i obvezuje je činjenica da smo svi mi ljudi, bez obzira na rasne, nacionalne, spolne ili ikoje druge razlike, pozvani postati svjesni da smo ljubljena djeca Božja i opredijeliti se za život u skladu s Božjom voljom.
U evanđeoskim odlomcima, koje čitamo u utorak i u srijedu, imamo dvostruko svjedočanstvo o univerzalnosti Radosne vijesti o Bogu Ocu. Jedno se nalazi u hvalospjevu kojega je ispjevao Šimun kad je primio Isusa u naručje, a drugo je zapisano u napomeni da je proročica Ana, koja je postovima i molitvama služila Bogu u Hramu, pripovijedala o Isusu svima koji iščekivahu otkupljenje.
Naše je samo primijetiti to Svjetlo na prosvjetljenje narodâ, dopustiti mu da nas obasja i ići za njime.

Nikola Kuzmičić