9. 7. 2009.

Ono o čemu govore biblijska čitanja petnaeste nedjelje kroz godinu, spominje i evanđeoski odlomak koji čitamo u petak ovoga tjedna. Govori se o odnosu između vlasti i karizme. Između strukture i Duha.
No, prije nego li nastavimo govoriti o tome, valja napomenuti da se te dvije stvari ne isključuju. Da u strukturama Crkve itekako prepoznajemo Duha Svetoga, kao što i svaka prava karizma prihvaća autoritet vlasti.
Ipak, između tih dviju silnica traje dinamizam života Crkve tijekom cjelokupne prošlosti i sadašnjosti.

Nije dopušteno činiti subotom
Zakon o suboti, donesen u Starome Savezu, itekako ima smisla. Prvenstveno zato jer sprječava čovjeka da postane svoj ili tuđi rob. Prisiljava ga da otpočine od svog posla i svoje misli i srce usmjeri prema Bogu.
Koliko je pogubno raditi bez odmora, jasno nam pokazuje situacija koju živimo trenutno u Hrvatskoj. S jedne strane je skupina potrošača koje se pretvara u neslobodna i nemisleća bića koja moraju zadovoljiti umjetno stvorene potrebe, a s druge strane je besramna zloupotreba loših zakona koji omogućavaju iskorištavanje radnika svakog dana u tjednu.
Zato je potrebno da čovjek otpočine od svog posla, kao što ćemo to čuti i u evanđeoskom odlomku sljedeće nedjelje.

Veće od Hrama jest ovdje
No ipak, valja imati na pameti da su svi zakoni donešeni radi čovjeka i da nam čovjek uvijek treba biti na prvom mjestu kod svih razmišljanja i odlučivanja.
I to čovjek zbog toga što je jedinstven među svim živim bićima na zemlji jer je jedini stvoren na sliku Božju. Sramotno je da postoje zakoni koji više pozornosti posvećuju ugroženim životinjama nego nezbrinutoj djeci. Da se strože kažnjava zanemarivanje životinja, nego nebriga o djeci. Pritom, dakako, nije problematično to što se brine za životinje, nego je strašna nebriga koja se pokazuje za čovjeka.
A čovjek je Hram Duha Svetoga. Čovjek je jedinstveno i neponovljivo Božje stvorenje. Čovjek je središte svega. Pa i Božje ljubavi.

Milosrđe mi je milo
I upravo vođeni tom Božjom ljubavi prema čovjeku i mi bismo trebali preformulirati svoje prioritete i korigirati svoje ponašanje. Ne trebaju nam lijepe riječi, kićene mudrosti niti proglasi ili deklaracije. Potrebna nam je konkretna ljubav i poštivanje čovjekova dostojanstva od začeća do prirodne smrti. Potrebno nam je poštivanje svakoga čovjeka samo zato jer je čovjek, a ne nikakva diskriminacija ili obezvrjeđivanje.
I valja nam se nadati da će napokon i u Hrvatskoj prestati medijska hajka na nas kršćane. Da će napokon prestati laži, uvrede, klevete i podmetanja. Da se kršćane neće smatrati građanima drugoga reda kojima se zabranjuje pristup u javnosti osim kad nas treba prikazati kao čudake, zaostale, ekscentrike ili problematične.
Valja nam se nadati da će već jednom doći vrijeme kad se neće širiti neistina o tome kako je vjera privatna stvar. dok se istodobno javnost zasipa sadržajima koji vrijeđaju nas vjernike, psovkama, gatanjima, magijom, nemoralom svake vrste i svetogrđem.
Valja nam se nadati da će napokon prestati neistina o tome kako se kršćani ne smiju baviti politikom te da će kršćani postati svjesni da trebaju uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke i politički djelovati iz kršćanskoga opredjeljenja i temeljeći se na Evanđelju i Kristovoj zapovijedi ljubavi.

Nikola Kuzmičić