Uvodno izlaganje s temom "Ludbreško svetište u kontekstu simbolike krvi, teologije i pučke pobožnosti" na znanstvenom skupu o 600. obljetnici čašćenja Kristove Krvi u Ludbregu, koji se održava u Varaždinu 4. i 5. ožujka, održao je prof. dr. sc. fra Ante Crnčević, pročelnik Katedre za liturgiku na KBF-u u Zagrebu, pročelnik Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri HBK i član Organizacijskog odbora simpozija kojem je domaćin i organizator Varaždinska biskupija.

Prof. Ante Crnčević uvodno je istaknuo kako motrenje ludbreške kultne tradicije s vidika teologije, antropologije i filozofije otvara niz pitanja o kojima valja razmišljati kako bi se imalo cjelovitiji uvid u nastanak i razvoj ove tradicije, a sve s ciljem kako bi se u okviru današnjih pastoralnih zahtjeva na ispravan način umijelo oblikovati i dalje njegovati čašćenje koje je Ludbregu dalo identitet i prepoznatljivost. Pojasnio je kako su organizatori bili svjesni višeslojnosti tematike i različitih mogućnosti govora o toj temi, pa su smatrali potrebnim da se ta tematika rasvijetli kroz dva međusobno nadopunjujuća znanstvena skupa. Prvi znanstveni skup, koji se 4. i 5. ožujka održava u Varaždinu, za zadaću ima ponuditi širi teološki uvod te duhovnu pozadinu koja je oblikovala čašćenje Kristove Krvi u srednjemu vijeku i uščuvala je sve do danas, dok bi drugi simpozij, predviđen za kraj ove godine, pobliže rasvijetlio povijest štovanja Kristove Krvi u Ludbregu. Time se nipošto ne želi odijeliti teološku misao od povijesnih činjenica, od oblika pobožnosti ukorijenjenih u tradiciji ili od novih zahtjeva za pastoralnim vrednovanjem i oblikovanjem tih kultnih oblika, nego se želi dati dovoljno prostora svim aspektima čije razlaganje može jasnije rasvijetliti tu šest stoljeća dugu pobožnu praksu, istaknuo je prof. Crnčević. Dodao je kako godina 1411., kada se počinje bilježiti «ludbreško čudo», interpretirano kao odgovor milosti na sumnju u sakramentalnu zbiljnost Kristove prisutnosti, te godina 1512., kada se papinskom bulom potvrđuje već rašireno čašćenje Kristove Krvi u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Ludbregu, ipak nisu jedine povijesne odrednice koje mogu uvesti u razmatranje ludbreške pobožne tradicije. Pritom je poručio kako izlaganje teološke pozadine o otkupiteljskoj snazi Krvi te o euharistiji kao spomenčinu Kristove neponovljive žrtve, ne udaljava od ludbreške teme, nego naprotiv uvodi u središte duhovnosti koja se ondje njeguje.

U izlaganju je prof. Crnčević istaknuo kako pitanje «na koji je način Kristova na križu prolivena krv pronalazila 'mjesto' u otajstvenoj zbiljnosti kršćanske liturgije», otvara razmišljanja o otajstvu euharistije, njezinim obrednim elementima i prilikama, pričesti i pobožnosti prema otajstvu euharistije i euharistijskim prilikama. Podsjetio je kako je u srednjem vijeku pričest kaležom gotovo u potpunosti nestala iz prakse Crkve, no dok se očitovala izvjesna nenaklonost euharistijskom kaležu, istovremeno su se izvan slavlja rađali oblici pobožnosti koji su u središtu devocionističkih razmatranja imali Kristovu Krv, ali onu zemaljskoga trpećega Isusa. U takvom okružju od 12. do 15. stoljeća nastala su mnoga svetišta, pa je tada izrađen, doduše nepotpun, popis od 221 svetišta koja čuvaju neki oblik relikvije Kristove Krvi, pretežno u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. U tim svetištima razvijali su se novi oblici pobožnosti, poput proslava blagdana Presvete Krvi, hodočašća, klanjanja pred Krvi, posebnih molitava, devetnica, krunica i slično. Svetište u Ludbregu blisko je onim svetištima u kojima se čuva «relikvija», odnosno ostatak pretvaranja euharistijskoga vina u krv u kontekstu slavlja euharistije, kao što su to svetišta u Ferarri, Bolseni i Lancianu u Italiji.

U svom izlaganju prof. Crnčević želio je iz teološke perspektive ocrtati put za teološki jasniji i sigurniji govor o spomenutim fenomenima te za oblikovanje prikladnih formi čašćenja Predragocjene Krvi u Ludbregu. Pritom je potrebno istaknuti povijesni kontekst nastanka tih fenomena, a to je ozračje razvijene pobožnosti prema zemaljskome Kristu i njegovoj tjelesnosti, pri čemu je sama euharistija, koja je po sakramentalnoj naravi i slavljeničkom obliku uvijek misterij, svedena na materijalnost, čime se udaljuje od liturgijske simboličke i anamnetičke teologije. Također, euharistijske prilike ne mogu biti značenjski, fenomenološki i teološki jednoznačno pridružene tjelesno-materijalnim oblicima Kristove nazočnosti, kakva se pobožnim gledanjem nastoji vidjeti u stvarnim relikvijama Kristove muke. Stoga je potrebno teološki interpretirati odnos euharistijskoga otajstva naspram tvari koju se uvjetno naziva relikvijom Kristove Krvi.

«Ako je tzv. 'euharistijsko čudo' tvarnoga pretvaranja vina u krv bilo lijek nečijoj malovjernosti ili sumnji, usuđujem se primijetiti da ponuđenim čudom pred sumnjivce nije stavljen lijek vjeri nego još veći zahtjev, jer je vjerom lakše prihvatiti govor euharistijske transsubstancijacije nego čudesne transformacije», poručio je predavač te zaključno otvorio pitanje naziva onoga što se čuva kao spomen na neki čudesni događaj. Istaknuo je kako tradicija ne poznaje govor o «euharistijskim relikvijama». Ako se u spomenutim fenomenima pokuša vidjeti stvarnu, tjelesnu Kristovu krv, onda se udaljilo od euharistijskog otajstva i upustilo u nepostojeću izravnu povezanost čašćene tvari s povijesnim Isusovim tijelom. Sva ta pitanja prelamaju se na području pastorala koji njeguje oblike pobožnosti, kazao je predavač poručivši kako su ta pitanja poticaj novim razmišljanjima, te zajedno sa stručnim izlaganjima, teološkom sintezom i plenarnom raspravom i put prema mogućim odgovorima koji će bistriti i produbljivati vjeru i pobožnost prema cijeni našeg otkupljenja.

Jasminka Bakoš-Kocijan