LUDBREG, 6. 9. 2026.

---

U ludbreškom Svetištu Predragocjene Krvi Kristove u nedjelju 6. rujna proslavljena je Sveta nedjelja, vrhunac godišnje proslave Predragocjene Krvi Kristove. Središnjim euharistijskim slavljem predsjedao je mons. Zdenko Križić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit. Koncelebrirali su varaždinski biskup Bože Radoš, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski, varaždinski biskup u miru Josip Mrzljak, generalni vikar Varaždinske biskupije Antun Perčić, tajnik Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj Alvaro Ernesto Isurieta Y Sea, tajnik Apostolske nuncijature u Zambiji Darijo Paviša, domaći župnici in solidum Kristijan Stojko i Petar Mlakar te dvadesetak svećenika.

Među predstavnicima civilnih vlasti bili su Anđelko Stričak, župan Varaždinske županije i izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Vlade Republike Hrvatske, pod čijim se pokroviteljstvom održava Zavjetno hodočašće, saborski zastupnici, međimurski župan Matija Posavec, ludbreški gradonačelnik Dubravko Bilić sa suradnicima te gradonačelnici i načelnici okolnih gradova i općina.
Prostor Svetišta ispunili su mnogobrojni hodočasnici koji su pristigli u Ludbreg kako bi iskazali štovanje Predragocjenoj Krvi Kristovoj.

Sveta nedjelja okupila brojne hodočasnike

Pozdravljajući okupljene prije početka misnog slavlja, domaćin, varaždinski biskup Bože Radoš, istaknuo je zajedništvo Crkve okupljene oko Krista i njegove Krvi. „Od ovoga mnoštva učinit će danas jedno tijelo. Kroz nas će prostrujiti Kristova krv i ona će od nas mnogih učiniti jedno tijelo, Crkvu koja je posebno vidljiva i snažna kada se slavi sveta misa“, poručio je biskup.

Poseban pozdrav uputio je hodočasnicima, kao i svima koji su slavlje pratili putem medija. Poželio je da svi okupljeni na svetom mjestu iskuse pripadnost jednom Kristovu tijelu: „Svima nama želim da na ovome mjestu osjetimo kako smo jedno Kristovo tijelo, kako nas Krist mijesi svojom ljubavlju, prožima svojom krvlju i čini jedan narod, jedno Kristovo tijelo.“

„Mi ne možemo živjeti bez Euharistije“

Na početku euharistijskog slavlja nadbiskup Križić podsjetio je da u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove na poseban način odzvanjaju Isusove riječi: „Tko ne jede moje tijelo i ne pije moje krvi, nema života u sebi.“ Govoreći o potrebi čovjeka za snagom u različitim životnim kušnjama i tamama, podsjetio je na prve kršćane koji su u teškim okolnostima progona i mučeništva svjedočili: „Mi ne možemo živjeti bez Euharistije“. Pozvao je vjernike da upravo u ludbreškom svetištu ponovno osvijeste veličinu dara koji su primili, budu mu otvoreni i dopuste da preobražava njihov život.

„Sumnja može biti dio puta vjere“

U homiliji je nadbiskup Križić krenuo od samih početaka ludbreškog svetišta i predaje o euharistijskom čudu iz 1411. godine. Podsjetio je na svećenika koji se borio sa sumnjom u stvarnu pretvorbu kruha i vina u Kristovo Tijelo i Krv, sve dok za vrijeme slavlja mise nije doživio događaj koji ga je duboko potresao.

Upravo je njegova sumnja nadbiskupu bila polazište za govor o sumnjama koje prate život vjernika. Naglasio je da sumnja nije isto što i nevjera te da ona može biti dio čovjekova puta prema dubljoj vjeri.
„Sumnja nije nevjera, nego borba da se vjera sačuva bez obzira na sva nerazumijevanja i glasove tame. Ne sumnjaju oni koji ne vjeruju, nego oni koji vjeruju. Sumnja može biti dio puta vjere. Ona je poput noći kroz koju prolazimo, ali noć ne poništava postojanje sunca, nego ga samo zaklanja za neko vrijeme“, kazao je nadbiskup, istaknuvši da vjera nije lagana stvarnost i da se ne može sačuvati bez zahtjevne borbe.

Podsjetio je pritom i na Isusove učenike koji su, unatoč tome što su hodali s Isusom, slušali ga i gledali njegova čudesa, prolazili kroz sumnje čak i nakon njegova uskrsnuća. Isus ih zbog toga nije odbacio, nego im je dolazio upravo u njihovoj nesigurnosti. U tome je, naglasio je nadbiskup, važna poruka svakom vjerniku: Bog razumije čovjekovu borbu i ne traži savršenu vjeru bez ikakvih sumnji, nego otvoreno srce koje može reći: „Gospodine, vjerujem, pomozi mojoj nevjeri.“

Osvrnuo se i na iskustva svetaca, među kojima sv. Male Terezije i sv. Majke Terezije iz Kalkute, koje su prolazile kroz razdoblja unutarnje tame, ali su i tada ponavljale svoje povjerenje u Boga. Konačni primjer takva povjerenja jest sam Krist na križu, koji usred tame i osjećaja napuštenosti predaje svoj duh u Očeve ruke.

„Vjera nije odsutnost sumnje, nego povjerenje u Boga unatoč svim sumnjama. Kao kad dijete, iako ne razumije sve, pruža ruke ocu ili majci, ne zato što mu je sve jasno, nego zato što zna kome vjeruje“, poručio je mons. Križić.

Stoga je ohrabrio i one hodočasnike koji su u Ludbreg stigli noseći teška pitanja, iskustvo Božje šutnje, razočaranje, umor ili nesigurnost. „Ne moraš to skrivati. Dođi sa svim tim pred Boga, on to već vidi. Zbog toga te ne odbacuje, nego dobro razumije“, kazao je.

Kristova krv - znak života i dara

U nastavku homilije nadbiskup je protumačio biblijsko značenje krvi, počevši od Staroga zavjeta i saveza koji Bog sklapa sa svojim narodom. Podsjetio je na Mojsija koji krvlju žrtve škropi narod kao znakom saveza i pripadnosti Bogu. Ta je krv, objasnio je, bila tek nagovještaj onoga što će se ostvariti po Isusovoj žrtvi. Na Posljednjoj večeri Isus učenicima u Euharistiji daje svoju krv kao krv novoga i vječnoga saveza.

„Nije to više krv životinje, nego krv Sina Božjega. Isusova krv nas uvodi u rodbinski odnos s Bogom jer je to krv Sina Božjega koji je postao našim bratom“, rekao je nadbiskup, naglasivši koliko je važno da kršćani budu svjesni toga neizmjernog dostojanstva.

Govoreći o pashalnom janjetu čijom su krvlju Izraelci označavali dovratnike svojih kuća kako bi bili pošteđeni smrti, nadbiskup je pojasnio da snaga nije bila u krvi životinje samoj po sebi, nego u tome što je ona naviještala buduću Kristovu krv i Jaganjca Božjega, gospodara života i smrti.

Posebno je istaknuo da kršćansko razumijevanje Kristove krvi ne završava na slici patnje i smrti. Iako riječ „krv“ čovjeka često najprije asocira na rane, nasilje i smrt, Kristova krv ponajprije govori o životu i darivanju.

„Kristova krv nije prije svega znak smrti, nego znak života. Isus nije prolio svoju krv kao neka obična žrtva ljudskog nasilja. U povijesti čovječanstva ima bezbroj onih koji su prolili svoju krv kao žrtve nasilnika. Isusova krv nije samo prolivena, ona je darovana. I tu je velika razlika“, naglasio je mons. Križić.

Isus se, nastavio je, darovao prije nego što je bio izdan. Dok je učenike na Posljednjoj večeri zanimalo tko će ga izdati, Isusu je bilo stalo da razumiju da je on dar i da svoj život dragovoljno daje za njih. „Dar je pretekao izdaju“, istaknuo je nadbiskup. Isus pred svojim neprijateljima ne bježi, nego im ide ususret jer mu život nitko ne oduzima, već ga on sam daruje.

„Euharistija je dar, ali i obveza“

Upravo iz toga proizlazi i odgovornost svakoga tko prima Euharistiju. Kristov darovani život postaje život vjernika, ali pod uvjetom da oni koji ga primaju i sami postaju dar drugima.

„Moramo biti svjesni da je Euharistija dar, ali u isto vrijeme obveza. Primiti dar njegova Tijela i Krvi znači primiti u sebe njegov život, to jest njegove osjećaje i njegovu ljubav prema Bogu i čovjeku“, poručio je nadbiskup.

Objasnio je da Isus od većine kršćana neće tražiti krvno mučeništvo, ali od njih traži nešto što može biti jednako zahtjevno - svakodnevno darivanje vlastitoga života drugima kroz ljubav i služenje. To se događa svaki put kada čovjek odvoji svoje vrijeme za usamljenoga, strpljivo sluša osobu koja pati, oprosti onome tko ga je povrijedio, žrtvuje se za obitelj, ostane uz bolesne i umiruće ili pošteno radi i služi drugima.

„Svaki put kada pomažemo da nečiji život bude ljepši, lakši, dostojanstveniji, toj osobi dajemo svoju krv. Dajemo joj dio vlastita života. Jer vrijeme koje darujemo više se ne vraća nama. Snaga koju ulažemo ostaje u drugome. Ljubav koju dijelimo izlazi iz dubine našega bića i ulazi u druge“, kazao je mons. Križić.

Upravo tako, dodao je, svoju „krv“ svakodnevno tiho daruju brojni ljudi: majke i očevi, djedovi i bake, liječnici i medicinske sestre, svećenici, redovnici i redovnice, učitelji, volonteri i susjedi koji pomažu jedni drugima. „Oni možda nikada neće biti proglašeni herojima, ali žive logiku Kristove krvi, logiku dara“, istaknuo je.

Tu je logiku suprotstavio mentalitetu koji čovjeka potiče da prvenstveno čuva sebe i uzme za sebe što više može. „Današnji svijet često govori: čuvaj sebe, misli na sebe, uzmi što više možeš. Krist govori posve suprotno. On kaže: daruj sebe, raspoklanjaj se, tako ćeš pronaći život. Što više živimo samo za sebe, to ćemo postajati siromašniji životom. Što više svoj život darujemo iz ljubavi, nutrina će nam biti bogatija životom“, poručio je nadbiskup.

Homiliju je zaključio pozivom da štovanje Predragocjene Krvi Kristove ne ostane samo na pobožnosti, nego da preobrazi život Kristovih učenika: „Molimo danas Gospodina da nas njegova Predragocjena Krv ne samo opere od grijeha, nego preobrazi. Da poput Krista ne živimo samo za sebe, nego da se svojim riječima, svojim rukama, svojim vremenom, svojim srcem svakodnevno darujemo drugima. Jer upravo tada Kristova krv nastavlja teći našim svijetom kroz naše živote, kroz živote nas, njegovih učenika.“

Hodočasnici svojim dolaskom „iznova grade“ svetište

Na završetku misnog slavlja župnik moderator in solidum vlč. Kristijan Stojko zahvalio je hodočasnicima koji su svojim dolaskom, molitvom, vjerom i žrtvom ispunili ludbreško svetište. Naglasio je da hodočasnici nisu samo posjetitelji svetoga mjesta, nego ga svojom vjerom uvijek iznova izgrađuju.

„Vi ne dolazite samo u svetište, vi ga svojim dolaskom, svojim molitvama, svojom vjerom i svojim žrtvama iznova gradite. Svaki vaš korak, svaka izmoljena molitva i svaka žrtva ostavljaju trag u ovom našem svetom svetištu“, poručio je vlč. Stojko.

Zahvalio je nadbiskupu Križiću na predvođenju euharistijskog slavlja i navještaju Božje riječi te mu u znak zahvalnosti uručio majicu Svetišta s prikazom relikvije Predragocjene Krvi Kristove i zazivom Krvi Kristovoj, kao i domaće proizvode župljana ludbreškoga kraja.

Vlč. Stojko osvrnuo se i na obnovu župne crkve Presvetoga Trojstva, koja je oštećena u potresu i zbog radova trenutačno nije dostupna hodočasnicima. Zahvalio je Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske na financijskoj potpori za konstrukcijsku obnovu crkve te izrazio nadu da će hodočasnici već sljedeće godine ponovno moći ući u njezin prostor. Pozvao je vjernike da ne zaborave župnu crkvu tijekom obnove te zahvalio svima koji svetište podupiru svojim molitvama i darovima.

Na kraju je zahvalio Župnom zboru Presvetoga Trojstva, volonterima Župe, volonterima Crvenoga križa i svim suradnicima koji su sudjelovali u organizaciji proslave. Hodočasnike je pozvao i na Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji 19. i 20. rujna u Osijeku i Aljmašu.

Program Svete nedjelje nastavljen je nakon središnjega euharistijskog slavlja molitvom i čašćenjem Predragocjene Krvi Kristove, euharistijskim klanjanjem te pobožnošću križnoga puta.

---