KOTORIBA, 20. 9. 2009.

Župa Uzvišenja Sv. Križa i Sedam žalosti BDM u Kotoribi u donjem Međimurju proslavila je ove godine uz župni blagdan i 220. obljetnicu svoga osnutka.

Nakon trodnevne duhovne obnove od četvrtka 17. do subote 19. rujna koju je s temom "O Isusu koji zove i o Crkvi koja poziv oblikuje" vodio vlč. Toni Štefan, duhovnik u Međubiskupijskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu, središnja župna proslava održana je u nedjelju 20. rujna. Nakon svečane procesije s relikvijom Sv. Križa i prije svečanog euharistijskog slavlja, koje je u župnoj crkvi predvodio vlč. Štefan u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Ljubanom Škrabom, domaćim sinom o. Tončijem Trstenjakom, vlč. Pavlom Markačem, župnikom iz Svete Marije i vlč. Mirkom Pilajem, župnikom župe Donji Vidovec, od koje je 1789. godine nastala župa Kotoriba, blagoslovljena je i otkrivena spomen-ploča domaćem svećeniku, misionaru, isusovcu o. Ignacu Svetomartinskom, koju su na pročelju crkve postavili župljani župe Kotoriba i Matica hrvatska ogranak Čakovec. Također su na početku mise blagoslovljeni nova župna zastava i barjaci trećoredica i Marijine legije, udruga koje su nekad djelovale u župi. Slavlju su nazočili članovi brojnih župnih i općinskih udruga, društava i skupina, te drugi gosti i domaći vjernici.

Prigodom otkrivanja spomen-ploče nazočnima se obratio prof. dr. sc. Stjepan Hranjec, predsjednik čakovečke Matice hrvatske koji se osvrnuo na život i djelo o. Ignaca Svetomartinskog (Ignacija Szenmartonija). Podsjetio je kako je rođen u tom mjestu 25. listopada 1718. godine, od roditelja Stjepana i Kristine, rođ. Petrić, koji su bili plemićkog roda. Pretpostavlja se da su u Kotoribu doselili iz Sv. Martina u hrvatskom Pomurju, u Mađarskoj, s područja koje je do 1777. s čitavim Bekšinskim arhiđakonatom pripadalo Zagrebačkoj biskupiji. Mladi Ignac gimnaziju je završio u Zagrebu, a 27. listopada 1735. ulazi u isusovački novicijat u Beču. Filozofiju je studirao od 1739. do 1741. u Grazu, a potom u Beču, gdje je završio studij filozofije, teologije, matematike i fizike, te kao dvadesetogodišnjak postao najprije u Varaždinu profesor matematike, teologije, matematike i fizike, a nedugo potom i u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1748. godine, te je godine 1750. bio poslan u Graz da preuzme mjesto profesora matematike. No, mladi obrazovani svećenik ubrzo je pred sobom imao drukčiji životni put. Portugalski kralj Ivan V. zatražio je od generala Družbe Isusove nekoliko stručnjaka koji bi u Južnoj Americi utvrdili granicu između portugalskih i španjolskih posjeda. U ekspediciju je, kao vrstan stručnjak, izabran i Ignac Szentmartony. Boraveći u pripremama na portugalskom dvoru, dobio je od kralja naslov kraljevskog dvorskog matematičara i astronoma i ujedno zajamčenu redovitu plaću za znanstveno-istraživački rad u prekomorskim zemljama. U svibnju 1753. stiže s čitavom ekspedicijom u brazilski grad Para. U Brazilu, osobito na gornjim tokovima rijeka Ria Negra i Amazone, Szentmartony kao prvi matematičar i astronom vrši mjerenja i promatranja na temelju kojih su geografi izrađivali zemljovide. Međutim, već tijekom 1755. u guvernerovim izvješćima dvoru bio je optužen da potiče vojnike i Indijance na pobunu. Zbog toga i bolesti napustio je ekspediciju. Godine 1760. je uhićen i osuđen na izgon te je sa 115 isusovaca bio otpremljen u Portugal. Tamo je u zatvoru proveo nevjerojatnih 17 godina, dijelom u podzemnoj ćeliji s vodom. Oslobođen je osobnim zalaganjem kraljice Marije Terezije i 1777. vratio se u Beč, a tri godine potom i u svoju domovinu. Posljednje godine života proveo je u Varaždinu i Čakovcu, neko vrijeme radeći u varaždinskom Zakmardijevom gimnazijskom sjemeništu. Umro je 15. travnja 1793. u Belici, kod svoga nećaka Ignaca Svetomartinskog mlađeg, profesora zagrebačkog i varaždinskog, koji je u to doba u Belici bio župnikom.

Istaknuo je kako se spomen-ploču postavlja iz zahvalnosti tom kotoripskom uglednom sinu te je ujedno izraz ponosa mještana i župne zajednice Kotoribe što je u njihovom mjestu rođen tako ugledan, svjetski putnik, znanstvenik i svećenik. Zahvalio je na suradnji župniku Škrabi i župnoj zajednici, prof. Ivanki Virgej, Zoranu Radmaniću i direktoru "Međimurje-plina" Vladimiru Ivkoviću.

Duhovna obnova uz slavljenje euharistija i razne pobožnosti, sastojala se i od drugih duhovnih i društvenih sadržaja. Obnova je uključila sve dobne skupine župljana. Posjećeni su štićenici doma za starije i nemoćne, te bolesnici i nepokretni u obiteljima, a održani su susreti s roditeljima, obiteljima, angažiranim vjernicima i crkvenim udrugama, te vjeroučenicima i mladima. Također je svečanim koncertom domaći VIS "Sveti Križ" proslavio 10. obljetnicu osnutka. U istom razdoblju nizom svjetovnih sadržaja proslavljeni su "Dani općine Kotoriba 2009". Društvo žena priredilo je izložbu etno predmeta te fotografija i kipova pod nazivom "220 godina župe Kotoriba".

Prema povijesnim zapisima, župa u Kotoribi osnovana je 29. studenoga 1789. izdvajanjem iz velike župe Donji Vidovec iz koje su izdvojene i župe Sveta Marija i Donja Dubrava, a u nekoliko godina osnovano je još i šest drugih međimurskih župa. Župa Donji Vidovec u Kotoribi je imala najveću i najljepšu filijalnu crkvu ne samo u Međimurju, već i daleko izvan međimurskih granica. Crkvu u Kotoribi posvetio je 1784. g. arhiđakon i naslovni biskup Antun Zlatarić.

Jasminka Bakoš-Kocijan