Iznoseći teološku sintezu u svom izlaganju "Što štujemo u Ludbregu?", u petak 5. ožujka u završnici drugoga dana simpozija u Varaždinu o 600. obljetnici čašćenja Kristove Krvi u Ludbregu, zagrebački pomoćni biskup mons. dr. sc. Ivan Šaško, voditelj Organizacijskog odbora simpozija, uvodno se prisjetio početnih priprema proslave 600. obljetnice onog događaja koji je Ludbregu dao posebno obilježje štovanja euharistijskog otajstva.

Kazao je kako se u koncipiranju ovog prvog simpozija nužno moralo s povijesnih pitanja prijeći na teološka. Kao dugogodišnji profesor i pročelnik Katedre liturgike na KBF-u u Zagrebu, za iznesena izlaganja kazao je kako su dragocjen doprinos našoj teologiji jer se o toj temi do sada na ovaj način u Hrvatskoj nije govorilo. Primijetio je kako se tijekom predavanja ulazilo u postavljanje pozadine za moguće odgovore te su se javljala nova pitanja. Najčešće se govorilo o Predragocjenoj krvi Kristovoj ili relikviji Kristove krvi, istaknuo je biskup dodavši da se u literaturi o takvim događajima najčešće koristi pojam "relikvija". No, ostaje pitanje: Relikvija čega?, upozorio je biskup Šaško kazavši kako je Ludbreg za Crkvu i njezinu teološku misao iznimno izazovan. "Viđena kao relikvija, sačuvana Krv u Ludbregu i njezina prisutnost uvijek je doživljavana kao nešto više od relikvije. To pokazuje njezino izravno vezanje uz euharistijsko otajstvo. Ona je materijalizacija znaka Otkupljenja u svakidašnjici vjernika. Upravo u izvanrednosti toga spomen-znaka, viđenoga kao relikvija, istodobno leži duboka problematika. Taj se opipljivi znak nameće kao euharistijska krv, ali neposredno i kao Kristova biološka krv", rekao je biskup naglasivši da spomen-znak upućuje na istinu o stvarnoj prisutnosti, ali čega? Stvarne krvi, povijesnoga Isusova tijela? Ili je to materijalizacija odgovora na sumnju?", upitao je biskup te se u nastavku dotaknuo biti euharistije koja se u tumačenju iz povijesnog događaja pretače u obrednost. Upravo ta stupnjevitost nezaobilazna je pri traženju odgovora na pitanje što se dogodilo u Ludbregu prije 600 godina i što se događa danas.

 Osvrćući se na naslov rada, kazao je kako namjerno nije postavio pitanje o čašćenju. Pojasnio je kako se slavi otajstvo euharistije, a štuje Predragocjena Krv Krista. No što je s ludbreškom tekućinom koja se čuva u pokaznici? Na to se može reći ono što je Crkva do sada rekla. Naime, u buli pape Lava X. spominje se tekućina, odnosno u opisivanju događaja najprije se govori o "tekućini pretvorenoj u Kristovu krv" i pritom misli na sakramentalnu Kristovu krv, na krv pod prilikama vina. Zatim Papa govori da je "navedena tekućina... postala vidljiva i dobila prirodnu boju krvi", spominjući "čudo", te govori da je u župnoj crkvi Bog "pri kaležu učinio mnoga i velika čuda", što pokazuje da je Papi stalo do porasti pobožnosti. Papa također govori o motivu pisanja bule, a to je osnaživanje "štovanja i pobožnosti koji se iskazuju spram ovoga sakramenta", odnosno štovanje Presvetoga Tijela Kristova i sakramenta mise. Naglasio je kako Papa ne govori o nekoj autentičnosti i identitetu tekućine. "Jednostavno se u to ne upušta, čini se namjerno", rekao je biskup dodavši da fascinira ta teološka trijeznost. "Mi smo ovdje da u svjetlu višestoljetne zbilje i shvaćanja vjernika pitamo više, a odgovori nisu konačni niti su definicije", istaknuo je kazavši kako bi se na pitanje tekućine iz Papine bule moglo reći da je to relikvija obrednoga slavlja, ostatak jednog misnog slavlja. "Vjerujem da se to može identificirati kao krv, a odakle je ta krvna tekućina?", upitao se biskup ponovivši kako je to relikvija misnog slavlja u kojem je bila očitovana sumnja jednog prezbitera. Sumnja koja je ostavila čudesan, neobičan i izvanredan trag. "Na pitanje čija je to krv, nameće se neposredan odgovor - Kristova. U današnje doba tehničkih mogućnosti znanosti bilo bi zanimljivo vidjeti što bi pokazale analize tvari za koje se tvrdi da su Kristova krv u nekoliko stotina takvih mjesta. Bi li rezultati analiza svih relikvija pokazali ista obilježja DNK?", upitao se biskup Šaško te kasnije tome dodao i pitanje bi li razlike u analizama osporile vjerodostojnost naše vjere. "Mislim da ne bi", odgovorio je dodavši kako nema zapreke da se promiču i takva istraživanja.

Odgovarajući na postavljeno pitanje u naslovu kazao je: u Ludbregu štujemo Predragocjenu Kristovu krv. Iako to na prvoj i najvažnijoj razini - euharistiji - činimo i drugdje, u Ludbregu živi posebnost izazvana prepoznavanjem od strane Crkve iznimnih znakova; prepoznavanje Božjega govora Crkvi i po Crkvi. "Ostaje pitanje kako vrednovati relikviju iz Ludbrega", kazao je biskup te odgovorio: "Ponajprije kao znak Božjega zahvata, kao govor njegove prisutnosti u životu pojedinca, ali i prisutnosti u životu zajednice Crkve. Otajstvenost euharistijske krvi postala je ikoničkim znakom Božje prisutnosti koji ponovno vodi k euharistijskom ostvarenju". Naglasio je kako je najzahtjevnije pitanje smije li se tekućinu u Ludbregu zvati Kristovom krvlju. Ta relikvija mise u odnosu je prema Kristu i Kristovoj krvi. U tom smislu pomalo napregnut odgovor mogao bi glasiti da je to prisutnost Kristove krvi, a znamo da u životu postoje različiti načini prisutnosti, poručio je mons. Šaško dodavši kako bi neobičan čudesan događaj u određenom smislu bio korak unatrag kojim nas Bog upućuje na vrijednost euharistije. Tekućina koja bi imala odlike krvi, premda po svojim karakteristikama različita od podudarnosti s nekim pretpostavljenim modelom, nije bilo koja krv, nego krv u suodnosu s euharistijskim otajstvom, s poviješću jedne vjere i sumnje, stvarajući novi spoj povijesti i obreda.

Biskup Šaško zaključio je kako je relikvija u Ludbregu izazov sakramentalnoj teologiji, neobičan, posredan, i izazov promišljanju cjeline liturgije, našem pastoralnom govoru i oblikovanju. To je ozbiljno pitanje o vraćanju u teologiju i crkveni život govora i zbilje o cijeloj povijesti spasenja. Relikvija koju posjedujemo u Ludbregu je znak, spomen-znak ljudskosti u koju zadire Bog po euharistiji. Pred tom relikvijom čovjek postaje ponizniji jer je bliži istini da je Bog darivatelj života i radosniji jer Bog nikoga i ništa ne ispušta iz svoje ljubavi.

Jasminka Bakoš-Kocijan