VARAŽDIN, 6. 1. 2026.

---

Varaždinski biskup Bože Radoš predsjedao je svečanim euharistijskim slavljem na svetkovinu Bogojavljenja, u utorak 6. siječnja u varaždinskoj katedrali. U slavlju su koncelebrirali biskup u miru Josip Mrzljak, preč. Mirko Horvatić, preč. Petar Golub i vlč. Mišel Kovačević.

Biskup Radoš je u uvodu misnog slavlja podsjetio kako istovremeno s ovim slavljem papa Lav XIV. u Rimu zatvara Jubilarnu, Svetu godinu posvećenu hodočasnicima nade. Na svetkovinu Bogojavljenja slave se Sveta tri kralja kao hodočasnici koji su napustili svoju sigurnost i, vođeni dubokom željom, krenuli u potragu za novorođenim Kraljem, želeći susresti Boga u svome životu, napomenuo je biskup te potaknuo vjernike da se prepoznaju u toj slici kao bogotražitelji. Rekao je kako je cilj tog hoda vratiti se svojim kućama obogaćeni Bogom te ga ponijeti u vlastiti život i svakodnevicu.

Po drevnom običaju Crkve, vjernici su nakon Evanđelja, slušali navještaj o nadnevcima svetkovanja Uskrsa i drugih pomičnih svetkovina i blagdana kroz tekuću liturgijsku godinu.

Uslijedila je propovijed u kojoj je biskup, osvrćući se na navješteni odlomak iz Matejeva evanđelja o poklonstvu Triju kraljeva, najprije protumačio zašto se ova svetkovina naziva Bogojavljenjem. Rekao je da se ona slavi jer se „Bog objavio svim narodima“, naglasivši da Bog „prelazi granice koje mi ljudi postavljamo“ te da više ne postoji samo jedan izabrani narod jer se Gospodin želi objaviti svakom ljudskom biću.

Istaknuo je nadalje mons. Radoš da se u liku Triju kraljeva prepoznaju „hodočasnici nade“, ljudi koji u srcu nose snažnu čežnju za Bogom. Protumačio je da su to oni čiji je život „prazan“ bez Boga te koji žele Boga u središtu njihovog života. Naglasio je da su mudraci ljudi koji „gledaju zvijezde“, koji nisu usmjereni samo na zemlju, te je potaknuo vjernike da usmjere svoj pogled prema nebu jer je kršćanin onaj „koji zna ostaviti i poći na put“.

Tumačeći nadalje put mudraca prema Jeruzalemu, biskup Radoš je istaknuo njihovu mudrost u spremnosti da pitaju druge i oslone se na predaju. Jeruzalem je protumačio kao simbol Crkve, „mjesto prve Crkve“, ali i ogledalo današnjeg crkvenog života. Govoreći o ulozi Crkve, biskup se prisjetio riječi teologa Drugog vatikanskog koncila, Yves Congara, koji je Crkvu usporedio s lađom te rekao: „u Kristovoj lađi, Crkvi, nema onih koji su turisti. Svi su na brodu zauzeti, svi su posada. Nema turista koji gledaju druge i koji očekuju da drugi učine, nego u Crkvi ima svako svoju dužnost, svoje poslanje i ono što je dužan učiniti kako bi živio svoju vjeru. Ne možemo je živjeti samo kao turisti ili promatrači, iako nam se ponekad dogodi da ostanemo tek promatrači. Tada smo poput Heroda i pismoznanaca: puno znamo, ali ostajemo na svome mjestu, dok mudraci nastavljaju svoj put.“

Pozvao je nadalje biskup Radoš vjernike da u Crkvi ne vide samo slabosti, upozorivši da bi generaliziranje i usmjerenost isključivo na negativno bio grijeh. Istaknuo je da u Crkvi ima mnogo dobra koje Bog ostvaruje „po biskupima, papi, svećenicima i vjernicima koji žive svoju vjeru“, te da je potrebno „preboljeti te viruse“ negativnosti i kritizerstva kako bi se moglo snažno ići dalje.

Naglasio je biskup da se Boga može pronaći samo u cjelovitoj Crkvi, u Kristu koji je glava Tijela koje je Crkva. U Crkvi se čuva put vjere, u Crkvi se Božja riječ „iznova čita kao živa riječ“ i Krist se „iznova daje u sakramentima kao živi Bog“. Uputio je u tom smisli i molitvu Gospodinu: „Gospodine daj nam pravo srce koje će osjetiti ljepotu tvoje Crkve. Ne zato što ima u njoj onih pospanih koji ne žele hoditi, nego zato što si Ti tu i što nadahnuješ tolike, mnoge da nastoje živjeti od Glave, od Tebe, živeći od žive Riječi od sakramenata tvoje Crkve.“

Zaključno mons. Radoš se osvrnuo na dolazak mudraca u Betlehem, istaknuvši da susret s Bogom donosi veoma veliku radost i duboku unutarnju promjenu. Naglasio je da su mudraci prinijeli ono najvrjednije, zlato, tamjan i smirnu, ali prije svega otvorili su svoje srce da bi se Bog mogao u njima nastaniti. Potaknuo je na kraju okupljene vjernike da i oni otvore, poklone, danas Gospodinu svoja srca, kako bi se, susrevši Krista, vratili „drugim putem, drugačiji, bolji i obraćeni u svoju svakodnevicu“.

---