24. 6. 2009.

Kada je Papa Benedikt XVI., 19. lipnja 2009. godine, na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, proglasio vrijeme koje slijedi svećeničkom godinom, pružila nam se prilika da na svim razinama i u svim oblicima promislimo o svećeničkom zvanju, poslanju i životu.

Svećeništvo se, kao i sve drugo na ovome svijetu, može promišljati kroz teoriju, govoreći o tome što je i kakvo bi trebalo biti, ili kroz praksu, uviđajući kakvo je doista. Svećenička godina je dobra prilika da se naglas progovori o svim mukama koje doživljavaju svećenici.

Crkva je zajednica istovjerujuće i istodjelujuće braće i sestara. Zajednica smo okupljena u ljubavi Ljubavlju Božjom. Imamo isto dostojanstvo koje izvire iz sakramenta krsta te različito poslanje koje izvire iz sakramenata službe zajednici. Za očekivati je da se mi koje okuplja milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Svetoga Duha prepoznajemo po svojoj vjeri. Da se prepoznajemo kao osobe. Kao braća i sestre.

Ipak, činjenica je da se prečesto u mnogim našim zajednicama ministerijalni svećenik ne doživljava kao osoba, nego kao uloga. Načinom na koji funkcionira Crkva svećenik se depersonalizira. Prestaje biti osoba koja ima određeno poslanje i postaje službenik.

I nije važno tko je prvi prokopao jarke velečasnosti ili prečasnosti, tko je prvi podigao bedeme presvijetlosti ili uzoritosti. Bitno je da se danas mi, koji smo jedno stado jednoga Dobrog Pastira, promatramo s različitih strana i različitih pozicija. I ne razumijemo se.

Nije važno tko je prvi počeo smatrati da svetost dolazi od službe, a ne iz opredijeljenoga života, niti tko je prosuo famu o neporočnosti, posjedovanju rješenja i odgovora ili dovršenom poslu. Bitno je da se danas pristupa svećenicima kao da nisu ljudi podložni radostima i nadama, mukama i tjeskobama.

Nije važno kada su se homilije počele shvaćati kao prilika za podučavanje, impresioniranje, moraliziranje ili neproživljeno teoretiziranje. Bitno je da se danas tako rijetko čuje istinsko svjedočanstvo. Pa i svjedočanstvo dvojbe, šutnje i muke.
Vrijeme kroz godinu, u kojemu započinje svećenička godina, prikladno je vrijeme za početak promišljanja o svećenicima i njihovom poslanju. Jer većina onoga što svećenici rade je redovito svakodnevno služenje zajednici. Upravo u toj svakodnevnici se očituje prava slika stvari.

Za svečanosti uvijek dotjeramo i sebe i prostor u kojemu se nalazimo. U redovitim danima vidimo koliko nam je stalo i do sebe i do onoga u čemu se nalazimo.

Nikola Kuzmičić