VARAŽDIN, 19. 6. 2009.

 

Prigodom 390. godišnjice mučeničke smrti zaštitnika Varaždinske biskupije i trećeg sveca Katoličke Crkve u Hrvata, sv. Marka Križevčanina, 15-tak svećenika Varaždinske biskupije i dvojica iz Zagrebačke nadbiskupije na čelu s varaždinskim biskupom mons. Josipom Mrzljakom i kancelarom biskupije mons. Antunom Perčićem od 16. do 18. lipnja hodočastilo je putovima sv. Marka Križevčanina od Ostrogona preko Košica do Trnave u Slovačkoj.

 

Marka Križevčanina, koji je mučenički stradao u Košicama 7. rujna 1619. g., blagopokojni papa Ivan Pavao II uz Poljaka Melkiora Grodzieckog i Mađara Stjepana Pongracza,  svetim je proglasio 2. srpnja 1995. g. upravo u Košicama.

 

Hodočašće stopama sv. Marka Križevčanina, svećenika, profesora teologije, kanonika, misionara i mučenika, koji je svoju vjeru znao živjeti te je i svoj svećenički život u teškim vremenima, koja su nakon protestantske reformacije zahvatila Katoličku Crkvu, hrabro i spremno položio za ideale katoličke vjere, organizirano je uoči otvorenja Svećeničke godine koju je papa Benedikt XVI otvorio 19. lipnja u bazilici sv. Petra za cijelu Crkvu, a biskup Mrzljak svečano ju je proglasio isti dan na svetkovinu Presvetog Srca Isusova u jedinoj župi Varaždinske biskupije, koja je posvećena Srcu Isusovom, u Vrbnu.

 

"Primjer života i hrabrog mučeničkog svjedočenja vjere zaštitnika naše biskupije, sv. Marka Križevčanina,  neka i  nama bude poticaj i nadahnuće za ovo vrijeme u kojem živimo svoj svećenički poziv i poslanje", istaknuo je biskup Mrzljak na misnom slavlju u crkvi sv. Ane u Trnavi, koja ponosno čuva najveći dio zemnih ostataka trojice košičkih mučenika.

 

 

 

Hodočašće stopama sv. Marka Križevčanina započeto je misnim slavljem u ostrogonskoj bazilici Uznesenja BDM, u kapeli koju je 1507. g. dao dograditi Toma Bakač, budući da je sv. Marko pripadao zboru ostrogonskih kanonika i obnašao različite službe u Ostrogonskoj biskupiji kao profesor, ravnatelj sjemeništa, upravitelj opatije u Szeplaku, prije nego što se pridružio Stjepanu Pongracu i Melkioru Grodzieckom u Košicama gdje je trebalo braniti živote katolika od navale kalvinista.

U katedrali u Ostrogonu srdačno ih je dočekao kardinal u miru mons. Laszlo Paskai, bivši otrogonsko-budimpeštanski nadbiskup, te ih ukratko upoznao s poviješću i značajem ostrogonske bazilike i Katoličke Crkve od osnutka biskupije, čiji su biskupi i nadbiskupi a time i primasi Ugarsko-hrvatskog kraljevstva bili i mnogi znameniti Hrvati: šibenčanin Antun Vrančić, Ivan Vitez od Sredne (rođen u Komarnici) te Toma Bakač (Erdedi). Nakon molitve kod oltara u kojem se čuva lubanja sv. Marka Križevčanina, posjetili su i kriptu u kojoj se, između ostalih, nalazi i grob Ivana Viteza Komarničkog te grob kardinala Józsefa Mindszentya. Uz kratki posjet novoobnovljenom Katoličkom bogoslovnom fakultetu i knjižnici, nakon okrijepe koju su priredili ljubazni domaćini, pred hodočasnicima je bio molitveni put prema mjestu mučeništva sv. Marka - Košicama.

 

Drugi je dan hodočašća započeo svetom misom u katedrali sv. Elizabete Ugarske - najvećoj crkvi u Slovačkoj, koja čuva relikvije trojice košičkih mučenika, u kojoj su se spomenuli i blagopokojnog pape Ivana Pavla II koji je u Košicama prije 14 godina bl. Marka, Stjepana i Melkiora proglasio svetima.

 

Vratili su se nakratko u godinu 1619., kada su 5. rujna kalvinisti zauzeli Košice a hrabri Marko i Stjepan uputili se u Košice da pomognu Melkioru Grodietzkom u nastojanju da se spase katolici koji su ostali u gradu. Nakon što su sva trojica svećenika uhićeni i izmoreni glađu, mučeni i zlostavljani, u noći sa 6. na 7. rujna 1619. g. hrabro su podnijeli mučeničku smrt jer nisu htjeli udovoljiti svojim neprijateljima, tako da su Melkioru i Marku odrubljene glave i bačene u zahod, dok je Stjepan umirao u mukama gotovo 20 sati. Njihova su tijela tek šest mjeseci kasnije zaslugom grofice Forgač dostojno sahranjena u kapeli ispod oltara BDM, da bi petnaestak godina kasnije njihovi ostaci bili preneseni u Trnavu. U Košicama su razgledali stari dio grada, te zbog unutarnjih radova samo izvana baroknu isusovačku crkvu koja je sagrađena na mjestu kraljevskog doma, a to je mjesto mučeništva  na kojem su vojnici Jurja I. Rakozija 7. rujna 1619. okrutno pogubili naše mučenike. Nakon ukinuća isusovačkog reda, ta je crkva postala župnom, a od 1811. godine njome upravljaju redovnici premonstratenzi.

 

U predvečerje drugog dana stigli su u Trnavu, grad u koji su preneseni zemni ostaci košičkih mučenika, u kojem je rođen prvi zagrebački nadbiskup, jedan od najpoznatijih gradova u Slovačkoj koji zbog mnogih crkava nazivaju slovački Rim ili mali Rim. Grad danas ima 70.000 stanovnika, a u posljednje je vrijeme poznat i po tome što je francuska tvrtka Peugeot-Citroen tu izgradila svoju tvornicu. Trnava je ipak prije svega grad kulture i crkveno središte Slovačke u kojem stoluje trnavsko-bratislavski nadbiskup.

 

Svoj povijesni razvoj tijekom kojeg je postala jedno od središnjih mjesta u Slovačkoj i tadašnjoj Ugarskoj, Trnava najviše može zahvaliti turskim osvajanjima. Nakon što je u 16. stoljeću pod vlast Osmanlija došao velik dio Ugarske, državne i crkvene institucije, kao i velik dio plemstva, prebačene su na sjever koji je ostao obranjen, u današnju Slovačku. Glavni grad Ugarske u kojem su se Habsburgovci krunili za ugarske i hrvatske kraljeve i u kojem je zasjedao zajednički ugarsko-hrvatski sabor postao je Požun, današnja Bratislava, dok se ostrogonski nadbiskup i ugarski primas 1543. g. preselio u obližnju Trnavu. Iako je nastala još u doba Velike Moravske, a 1238. postala slobodni kraljevski grad, Trnava svoje najsvjetlije trenutke doživljava nakon 16. stoljeća. Tada su izgrađene brojne zgrade, u renesansnom i baroknom stilu, zbog kojih se Trnava ubraja među najljepše gradove u Slovačkoj. Gradsku vizuru posebno obilježavaju tornjevi kojih ima čak 27, a ponos Trnave su i sačuvane gradske zidine izgrađene između 13. i 16. stoljeća.

 

Glavno odredište sljedećeg dana bila je crkva sv. Ane, u kojoj je pokopan sv. Marko Križevčanin (Slovaci ga zovu Marek Križin), kanonik i ravnatelj trnavskog sjemeništa. Njegovi ostaci su u srebrnom sarkofagu zajedno s kostima dvojice isusovaca, Stjepana Pongracza i Melkiora Grodzieckog, dok se lubanje i dio kosti dvojice svetaca čuvaju u obližnjoj isusovačkoj crkvi Presvetog Trojstva u kojoj su se nakratko zadržali u molitvi i klanjanju pred Presvetim.

Nakon misnog slavlja u crkvi sv. Ane gdje su ih ljubazno primile sestre uršulinke i molitve na grobu svetih mučenika posjetili su i župnu crkvu sv. Nikole u kojoj je grob drugog poznatog Hrvata, Antuna Vrančića, humanista i diplomata, koji je od 1569. do smrti 1573. bio ostrogonski nadbiskup i kraljevski namjesnik Ugarske. Nekoliko dana prije smrti papa ga je imenovao kardinalom, no vijest o tome nije dočekao. Na trgu ispred crkve zastali su i pred rodnom kućom prvog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Jurja Haulika kojem je u čast podignuta i spomen-ploča. Prisjetili su se i drugih trnavskih studenata: Jurja Habdelića i Antuna Kanižlića.

 

Razgledavši prekrasnu baroknu katedralu sv. Ivana Krstitelja, na putu prema Bratislavi skrenuli su u  Hrvatski Grob - Chorvatsky Grob (Grob hrvatski znači jarak), te nakon molitve i posjeta crkvi, zajedno s ljubaznim župnikom Josipom i zvonarkom razgledali mjesto koje su Hrvati prije više od četiristotine godina u potrazi za opstankom odabrali za svoj zavičaj. Crkva (mjesna i ujedno grobljanska) u Hrvatskom Jarku napravljena je oko 1590. godine, ali je zbog potreba vjernika pred Drugi svjetski rat proširena. Posvećena je 1940. i u njoj je danas s desne strane, u mramoru iz Hrvatske, izrađen oltarni reljef svetog Nikole Tavelića. Posljednji od hrvatskih svećenika rođen u tom selu Ferdinand Takač, otac isusovac, autor je prvoga Hrvatsko-slovačkog rječnika. U crkvi se misa na hrvatskom jeziku služi u posebnim prigodama.

 

U zgradi osnovne škole uređuje se Hrvatska kuća, koju su posjetili i u njoj razgledali zbirku rukotvorina koja je iz svakodnevne uporabe slovačkih Hrvata (naslijeđe od predaka iz središnje Hrvatske), prešla u muzejsku zaštitu i sjećanje. Osim ručnih radova na tkaninama, sačuvani su i predmeti od drva i keramike te fotodokumentacija o životu Hrvata i njihovu djelovanju u Hrvatskome Grobu. Na žalost, u Hrvatskom Grobu, doista je samo groblje hrvatsko jer u njemu danas žive pretežno Slovaci.

 

Preko Bratislave koju su kroz vožnju samo panoramski razgledali, uputili su se prepuni dojmova i uspomena prema domovini sa željom da ovo hodočašće bude poticaj za skoro biskupijsko hodočašće putovima sv. Marka Križevčanina te da njegovo štovanje u varaždinskoj mjesnoj Crkvi, koja ga je odabrala za svoga zaštitnika, dobije svoje pravo značenje, a njegovo hrabro svjedočenje i mučenička smrt bude nadahnuće i poticaj za istinsko svjedočenje vjere u ovom našem vremenu i našim prostorima. (tekst i slike Stjepan Mostečak)

 

 

 

---