VARAŽDIN, 4. 3. 2026.

---

Don Josip Gregur, salezijanac rodom iz župe Donja Voća u Varaždinskoj biskupiji, a na službi u Njemačkoj, propovijedao je i predvodio euharistijsko slavlje sedme srijede Velike devetnice svetom Josipu u Varaždinu. Na svetoj misi koncelebrirao je župnik don Ivan Šibalić, a nakon svete mise euharistijsko klanjanje predvodio je župni vikar don Anto Stojić. Liturgijsko pjevanje je animirao župni zbor Donum iz župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu.

Don Josip Gregur u svojoj je homiliji istaknuo kako se istinska veličina i svetost u kršćanskom životu ne postižu naglo ni spektakularno, nego polaganim rastom, strpljenjem i vjernošću u malim stvarima.

Na početku se osvrnuo na način na koji Crkva kroz povijest prepoznaje svetost. Podsjetio je kako je, primjerice, nakon smrti Ivana Pavla II. narod spontano uzvikivao „santo subito“, želeći njegovu brzu kanonizaciju, iako je u prošlosti često trebalo mnogo vremena da se nečija svetost prepozna.

„Neki su to smatrali prebrzo, jer kanonizacija, proglašenje svetim, obično je trajala barem jednu generaciju. Bilo kako bilo, sveti Josip nije čekao samo jednu generaciju da se prepozna njegova svetost, nego više od tisuću godina. Tek u 15. stoljeću počinje se spominjati u crkvenim knjigama i dobiva svoj blagdan, a tek u 19. stoljeću proglašen je zaštitnikom cijele Crkve“, rekao je don Gregur.

Govoreći o razvoju pobožnosti prema svetom Josipu, podsjetio  je i na doprinos papa koji su ga postupno sve snažnije uvrštavali u liturgijski život Crkve: „Papa Lav XIII. napisao je o njemu okružnicu, papa Ivan XXIII. uvrstio ga je u euharistijsku molitvu u sam centar svete mise, a papa Franjo proširio je njegov spomen na sve euharistijske molitve. Tako se danas u svakoj misi uz Blaženu Djevicu Mariju spominje i sveti Josip, što pokazuje koliko je njegova uloga u životu Crkve prepoznata.“

Središnja poruka propovijedi bila je da je za svako istinsko sazrijevanje potrebno vrijeme i strpljenje. Don Gregur je to ilustrirao slikovitim usporedbama iz svakodnevice te naglasio kako isti zakon vrijedi i u duhovnom životu: „Ne postaje se svet time što si bio na nekom senzacionalnom skupu, evangelizacijskom seminaru ili doživio neku izvanrednu emociju. Svetost se gradi malim koracima, kamen po kamen, molitvom, radom i vjernošću u svakodnevnom životu.“

U tom je svjetlu propovjednik istaknuo i veličinu svetog Josipa, koji u Evanđeljima ne ostavlja velika djela ni riječi, ali ostaje primjer pravednog i vjernog čovjeka.

„Sveti Josip nije sagradio veliku crkvu, nije napisao knjigu, nije učinio nešto što bi nama izgledalo spektakularno. Evanđelje o njemu kaže samo jedno: bio je pravedan. Pošten, vjeran, odgovoran, čovjek koji se pouzdavao u Božju providnost i slušao Božju volju“, kazao je propovijednik. 

Posebno je naglasio da svetost ne znači nužno činiti velika djela, nego biti blizu Kristu: „Bit svetosti nije u tome da napravimo nešto veliko i zadivimo ljude. Sveti su zato sveti jer su blizu Isusu. Sveti Josip imao je privilegiju živjeti uz Sina Božjega i iz te blizine upijati njegovu svetost.“

Na kraju je vjernike pozvao da i sami traže tu blizinu, jer upravo ona mijenja čovjeka: „Želiš li se sunčati, moraš izaći na sunce. Želiš li se ugrijati, moraš prići vatri. Tako je i sa svetošću. Želiš li biti svet, moraš ići blizu Svetinje, blizu Krista. Zato dolazimo na Euharistiju, gdje nam je Krist najbliži.“

Propovijed je don Gregur zaključio molitvom svetom Josipu da svojim zagovorom pomogne vjernicima tražiti Kristovu blizinu i u njoj graditi vlastiti život.

---