VARAŽDIN, 19. 3. 2026.

---

Mnogobrojni župljani, hodočasnici i štovatelji svetog Josipa okupili su se u četvrtak 19. ožujka, u župnoj crkvi svetog Josipa na varaždinskoj Banfici kako bi slavljem svete mise proslavili svetkovinu sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije. Središnje euharistijsko slavlje proslave župnog zaštitnika bila je večernja sveta misa koju je predvodio don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske Salezijanske provincije u zajedništvu sa župnikom don Ivanom Šibalićem, gvardijanom franjevačkog samostana u Varaždinu fra Vladom Mustačem te umirovljenim svećenikom preč. Petrom Golubom.

Prije početka misnog slavlja okupljene je pozdravio domaćin don Ivan Šibalić izražavajući radost što je sveti Josip prepoznat kao uzor očevima, ali i suprugama koje svoje obitelji povjeravaju njegovom zagovoru. Sveti Josip moćan je svetac i zagovornik pod čijom zaštitom su od prošle jeseni Salezijanci započeli svoje djelovanje u Varaždinu, podsjetio je don Šibalić te je u tom smislu posebnu dobrodošlicu poželio provincijalu don Milanu Ivančeviću zahvalivši mu za podršku i radost ovog euharistijskog zajedništva proslave župnog zaštitnika.

Homilija don Milana Ivančevića bila je snažan duhovni poticaj okupljenim vjernicima. Već na početku propovjednik je otvorio temeljno pitanje ljudske čežnje i odnosa s Bogom, naglašavajući kako čovjek često zaboravlja zašto dolazi pred Boga i što doista nosi u srcu. „Što vam treba od Boga? Što nosite u srcu i što vam stvarno treba? Za čim čezne vaša duša“, upitao je don Ivančević te potaknuo vjernike da prepoznaju čežnju svoje duše za Bogom, za susretom s njime u Euharistiji. Nadovezujući se na štovanje svetog Josipa pozvao je vjernike da ne ostanu samo na molitvi za zagovor, nego da od svetog Josipa uče konkretan način života.

Središnji dio homilije oblikovao je oko pet kreposti koje, kako je istaknuo, „sveti Josip danas zasigurno želi posredovati i pomoći nam živjeti kao i on“.

Govoreći o šutnji, don Milan je istaknuo kako je upravo ona prvi i temeljni prostor susreta s Bogom. Josip, koji u Evanđelju ne izgovara ni jednu riječ, postaje učitelj slušanja: „U svijetu gdje svi žele nešto reći, Josip uči najprije slušati... Poručuje svakome: stani i zašuti. Ima Bog nešto kazati tebi. Ima te nešto pitati. Ima ti nešto važno dati... U njegovoj šutnji ne vidimo prazninu, nego dubinu, ne odsutnost, nego prisutnost Božju.“ Naglasio je kako se ne radi o praznoj tišini, nego o „dubokoj šutnji poniranja u vlastite dubine“, u kojoj čovjek uči razlučivati Božji glas i vlastiti život.

Krepost pravednosti potom je prikazao kao unutarnji stav koji nadilazi puko držanje zakona. Polazeći od biblijskog opisa Josipa kao „pravedna muža“, propovjednik je istaknuo njegovu sposobnost da u složenim situacijama ne reagira osudom, nego milosrđem: „Istinska pravednost nije samo vjernost zakonu, nego pravednost srca... mogao je reagirati po zakonu i zaštititi sebe, ali on bira put pravednosti koji je ispunjen milosrđem. Istinska pravednost uvijek ostavlja prostor Bogu da djeluje.“

Don Ivančević je pozvao okupljene da se ne zatvaraju u vlastite sudove, nego da dopuste Bogu da ih pouči: „Nemoj se slijepo držati svoje pravednosti... nego dopusti Bogu da te pouči što je pravednost pred njim, kako on vidi stvari.“

Treća krepost o kojoj je govorio propovjednik je poslušnost, za koju je kazao kako se ne radi o slijepom pokoravanju, nego o vjeri koja djeluje i kad nema potpunog razumijevanja. Josip, koji sluša Božji glas u snovima i odmah djeluje, postaje uzor povjerenja: „Ne raspravlja, ne postavlja uvjete, ne traži jamstvo... prihvaća put koji ne razumije do kraja, ali vjeruje da dolazi od Boga. Vjera nije u tome da sve razumijemo, nego da vjerujemo Onome koji nas drži i voli.“

Posebno je upozorio na suvremenu potrebu za sigurnošću i kontrolom, ističući kako Bog često vodi upravo kroz nesigurnost: „Koliko puta želimo sve razumjeti prije nego što kažemo ‘da’ Bogu... a Josip nas uči: pusti Bogu da vodi, jer on bolje poznaje tebe i tvoju budućnost.“

U govoru o služenju, don Milan je istaknuo Josipovo očinstvo kao primjer nesebične ljubavi i odgovornosti. Naglasio je kako prava snaga nije u dominaciji, nego u darivanju sebe drugima: „Njegovo očinstvo ne prisvaja, nego čuva... ne stavlja sebe u središte, nego štiti povjereno otajstvo. U vremenu kada se autoritet shvaća kao moć, Josip nas uči da je prava snaga u služenju.“ U tom kontekstu posebno se obratio muškarcima i očevima: „Lijepo je vidjeti očeve koji služe, drže svoju djecu ovdje u crkvi u svome krilu. To je nebeska slika ovdje na zemlji... Bog ti je povjerio život i zašto mu ne bi služio u onome što ti je dao.“

Govoreći nadalje o svetosti svakodnevice, propovjednik je naglasio da Josipova veličina ne proizlazi iz izvanrednih djela, nego iz vjernosti u malim stvarima: „Njegova svetost ne događa se na izvanrednim mjestima, nego u radionici, u obitelji, u brizi za povjereno... Bog ulazi u povijest ne kroz spektakl, nego kroz običan život čovjeka koji mu ostaje vjeran.“

Dodao je kako je upravo danas najveća potreba za pouzdanim ljudima: „Koliko je danas potrebno ljudi kojima možeš povjeriti nešto važno... Bog nas ne zove činiti velike stvari očima svijeta, nego biti vjerni u malima, u strpljenju, u odgovornosti, u tihim molitvama koje Bog vidi.“

Don Milan Ivančević osvrnuo se i na novu prisutnost Salezijanaca u Varaždinu, istaknuvši kako taj trenutak nosi i radost i određenu nesigurnost. Naglasio je da upravo zato nije slučajno da se njihov dolazak događa u župi svetog Josipa, jer on postaje uzor kako živjeti takve početke. Podsjetio je kako ni Josip nije imao jasnu sliku puta pred sobom, ali je imao povjerenje koje mu je bilo dovoljno za prvi korak: „Nije mu bilo jasno kuda će ga Bog odvesti, ali je znao da je Bog vjeran i to mu je bilo dovoljno za prvi korak.“ U tom svjetlu protumačio je i dolazak salezijanaca kao poziv na istu takvu vjeru, bez oslanjanja na sigurnosti i unaprijed razrađene planove: „Bog ni od nas ne traži gotove odgovore, planove i sigurnosti, već traži srce koje će reći: ‘Evo me.’ Bit će dana kad će se činiti da je malo plodova, malo snage, možda i malo razumijevanja. Upravo tada nam je sjetiti se svetoga Josipa, on nije vidio sve plodove, ali je ostao vjeran i Bog je kroz njegovu vjernost učinio čudo.“

U završnom dijelu homilije provincijal Ivančević je istaknuo i krepost čistoće kao snagu koja omogućuje jasno gledanje Boga i stvarnosti: „Čistoća srca je snaga koja daje Boga gledati... kad se ona izgubi, ne vidimo jasno ni sebe ni svijet.“

Homiliju je zaključio snažnim pozivom na ustrajnost u vjeri i pouzdanje u tihu, ali sigurnu Božju prisutnost, naglašavajući kako sveti Josip i danas vodi one koji mu se povjere: „On zna voditi tiho, ali sigurno. Možda neće ukloniti sve poteškoće, ali će dati mir da ih nosimo... Neće uvijek promijeniti okolnosti, ali će promijeniti naša srca.“

Na završetku svete mise članovi Obiteljske zajednice, koja se okuplja petkom navečer u župi svetog Josipa, izrekli su molitvu osobnog posvećenja svetom Josipu, a župnik don Ivan Šibalić pozvao je okupljene da se pridruže Obiteljskoj zajednici, ali i župnim zborovima koji su udruženim snagama animirali misno slavlje.

---