Spomendan odcjepljenja Međimurja od mađarske države i pripojenja matici Hrvatskoj proslavljen je u Čakovcu trodnevnim programom koji je zaključen u nedjelju 9. siječnja misnim slavljem u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa koje je predvodio župnik i gvardijan fra Stanko Belobrajdić.

Na sam spomendan u misnom slavlju sudjelovala su izaslanstva Međimurske županije, Matice hrvatske Ogranak Čakovec, Družbe "Braća hrvatskoga zmaja" i Zrinske garde Čakovec. Predvoditelj slavlja o. Belobrajdić u propovijedi je govorio o doprinosu katoličkog svećenstva Međimurja očuvanju hrvatske nacionalne i kulturne baštine. Podsjetio je kako se na današnji dan prije 92 godine, nakon svečane mise koju je predvodio osvjedočeni hrvatski domoljub Zvonimir Jurak, župnik iz sv. Jurja na Bregu, na Franjevačkom trgu okupilo 10.000 vjernika na velikoj narodnoj skupštini koju je otvorio p. Kapistran Geci, a među ostalima, na skupštini je govorio i dr. Ivan Novak, organizator oslobođenja u Međimurju. Skupština je završila čitanjem i jednoglasnim prihvaćanjem rezolucije u kojoj stoji kako "danas Hrvati iz cijelog Međimurja sakupljeni na javnoj općoj skupštini u glavnom mjestu Čakovcu, održanoj 9. januara 1919. pred cijelim svijetom otvoreno, odlučno, jednodušno i samosvjesno izjavljuju da se zauvijek otcjepljuju od mađarske države kojoj su i dosada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje." Tekst rezolucije rukom je napisao upravo o. Geci i čuva se u Franjevačkom samostanu u Čakovcu.

U propovijedi je o. Belobrajdić također naglasio kako je, unatoč tome što je Međimurje tijekom svoje burne prošlosti u nekoliko navrata bilo administrativno odijeljeno od Hrvatske i izloženo velikim pritiscima mađarizacije, ipak ostalo etnički najčišći hrvatski kraj, što je velika zasluga Zagrebačke nadbiskupije i njezinih svećenika. Međimurje je kroz svu svoju povijest ostalo u sklopu Zagrebačke nad/biskupije zbog toga što su u njemu djelovali hrvatski svećenici ili svećenici koji su govorili hrvatskim jezikom koji su u crkvama i u svim drugim zgodama govorili, propovijedali i pjevali hrvatskim jezikom. U nastavku se osvrnuo na druge crkvene događaje toga vremena koji su utjecali na ta zbivanja, kojima je pridonijelo i tiskanje i korištenje molitvenika, katekizama i drugih duhovnih knjiga na hrvatskom jeziku iz kojih se u nedostatku hrvatske pisane riječi učilo pisati i ljubiti ono što je bilo hrvatsko. Osobito su kajkavski molitvenici odigrali nezamjenjivu duhovnu, socijalnu i kulturno-prosvjetnu ulogu u Međimurju. Pritom se spomenuo i hrvatskih pučkih popijevki iz Međimurja koje je skupio i izdao međimurski svećenik dr. Vinko Žganec u dva sveska koje donose bogatstvo narodnog stvaralaštva u dugim godinama robovanja pod tuđinskim jarmom. Iza svega toga stajao je marljivi rad svećenika odgojenih u zagrebačkoj bogosloviji koji su postali župnici i kapelani u Međimurju te se opirali nasilnoj mađarizaciji i tako svoja imena upisali zlatnim slovima u povijest Međimurja.

Misi je prethodila svečanost u Macincu, gdje je kod spomen-ploče na rodnoj kući preporoditelja Međimurja dr. Ivana Novaka položen vijenac, a prigodnim riječima obratili su se dr. sc. Stjepan Hranjec, predsjednik Matice hrvatske Ogranak Čakovec, međimurski župan Ivan Perhoč i načelnik Općine Nedelišće Mladen Horvat. Sa skupa su upućene poruke o potrebi daljnjih istraživanja o okolnostima i ulogama pojedinaca koji su sudjelovali u tom najvažnijem događaju za povijest Međimurja, te o važnosti prenošenja tih spoznaja kroz obrazovni sustav na buduće naraštaje. Vijenac i svijeće položeni su i na čakovečkom groblju kod spomenika dr. Ivanu Novaku.

Trodnevna proslava započela je u petak 7. siječnja svečanom akademijom u Čakovcu, na kojoj je o povijesnim okolnostima donošenja rezolucije 9. siječnja 1919. godine na velikoj narodnoj skupštini ispred franjevačke crkve u Čakovcu govorio istraživač povijesti Vladimir Kapun.

U nastavku je u organizaciji Povijesnog društva Međimurske županije održan dvodnevni međunarodni znanstveni skup na kojem je o temi "Pomurje 1914.-1920." govorilo šesnaest izlagača iz Hrvatske, Mađarske i Slovenije. Između ostalih, Jasna Požgan govorila je o župi Štrigova od kraja 19. st. do početka dvadesetih godina 20. stoljeća, koja je u teškim vremenima zahvaljujući upravi Zagrebačke nadbiskupije zadržala svoja hrvatska obilježja usprkos naporima mađarskih vlasti pod kojima je Međimurje bilo gotovo cijelo 19. stoljeće sve do Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske monarhije. O životu u Međimurju 1914.-1920. prema župnim kronikama izlagala je Ivana Puzak, koja je istaknula da se o tom razdoblju može govoriti na temelju devet sačuvanih župnih kronika od 22 tadašnje župe u Međimurju. Uz sačuvane dokumente i novine, župne kronike jedan su od važnijih pisanih tragova tog vremena i govore u prilog očuvanja hrvatskog identiteta za vrijeme mađarske vlasti. U otporu mađarizaciji važnu ulogu odigralo je upravo međimursko svećenstvo koje se protivilo održavanju misa i kateheza na mađarskom jeziku. Predsjednik Povijesnog društva Branimir Bunjac u svom je izlaganju prvi put iznio procjenu broja poginulih međimurskih vojnika u Prvom svjetskom ratu, i to najmanje 4.300 žrtava.

U sklopu programa proslave postavljene su i izložbe razglednica iz zbirke Štefana Vide "Pozdrav iz Međimurja" i poštanskih maraka izdanih u Međimurju i Prekmurju 1918. i 1919. godine.

Jasminka Bakoš-Kocijan