VARAŽDIN, 2. 2. 2026.

---

Redovnici, redovnice, svećenici i đakoni Varaždinske biskupije proslavili su blagdan Prikazanja Gospodnjeg i Dan osoba posvećenog života zajedničkim susretom i svečanim euharistijskim slavljem u varaždinskoj katedrali, u ponedjeljak 2. veljače 2026. godine.

Susret je započeo u 16 sati u dvorani Biskupskog ordinarijata gdje je doc. dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski okupljenima predstavio Makedonsku pravoslavnu Crkvu u kojoj vrši službu subđakona. Govorio je o subđakonatu u Istočnoj Crkvi, njegovoj liturgijskoj ulozi, značenju i razlikama u odnosu na Zapadnu Crkvu, uključujući odjeću, službu i mjesto u kleru. Objasnio je da je bit službe služenje i poslušnost, a ne vanjski znakovi ili status.

Središnji dio izlaganja posvetio je unutarnjem duhovnom životu, naglašavajući da formalnost, kanoni i tradicija imaju smisla samo ako su povezani sa živom, stvarnom vjerom, poniznošću i borbom protiv farizejskog mentaliteta. Posebno je istaknuo važnost liturgijskog i sakramentalnog kontinuiteta, stalne molitve (osobito Isusove molitve) i procesa „ocrkovljenja“, stvarnog življenja crkvenog života, bilo laičkog ili kleričkog.

Prof. Mitrikeski osvrnuo se i na odnos vjere i znanosti, naglasivši da između njih ne vidi sukob: znanost se bavi stvorenim svijetom metodama logike i eksperimenta, dok se Bog i otajstvo ne mogu znanstveno istraživati, nego pripadaju području teologije i objave. Vjera, po njemu, ne negira razum, ali nadilazi njegove granice.

Zaključno, istaknuo je da spasenje nije intelektualni projekt, nego dar „odozgor“, koji se prima kroz smirenje uma, molitvu i unutarnju tišinu („tihovanje“), te da Crkva ostaje prostor spasenja i oslonca, bez obzira na životne padove i slabosti.

Okupljeni su pokazali veliki interes te se razvio dijalog i zajedničko promišljanje o crkvenom životu, evangelizaciji, katehezi, sakramentima kao i ulozi i mjestu redovništva i Bogu posvećenih osoba.

Nakon susreta u katedrali je bilo euharistijsko klanjanje i prilika za svetu ispovijed, a potom je varaždinski biskup Bože Radoš predsjedao svetim misnim slavljem u zajedništvu s umirovljenim biskupom Josipom Mrzljakom i drugim svećenicima. Na početku misnog slavlja biskup je blagoslovio svijeće na spomen Isusova prikazanja u hramu, a posebnost misnog slavlja bila je posveta gđe Marte Kranjčec u Red posvećenih djevica.

Riječ je o ženama koje su djevičanstvo izabrale kao svoj životni put, ali ne kao članice nekoga crkvenoga reda ili družbe, ili pak društva apostolskoga života (tzv. svjetovni instituti), nego je njihova referentna zajednica mjesna Crkva, biskupija, a njihov „poglavar“ mjesni biskup. Posvećene djevice mogu živjeti same, u vlastitoj obitelji ili u nekom drugom obliku suživota, već prema potrebama i okolnostima, ali svoje posvećeno djevičanstvo žive u mjesnoj Crkvi i u službi mjesne Crkve.

Marta Kranjčec nastavnica je biologije te dugogodišnja aktivna sudionica crkvenog života Varaždinske biskupije, najprije u pastoralu mladih i Zboru mladih Varaždinske biskupije, a poslijednje tri godine kao glavna koordinatorica Trajnog euharistiskog klanjanja u Varaždinu.

U svojoj je propovijedi biskup Radoš pojasnio značenje posvete djevice koje se odvija tijekom mise, naglasivši da Marta „nije redovnica i neće položiti redovničke zavjete“, nego će „obećati da će živjeti u djevičanstvu cijeli život“, ostajući u svijetu. Neće nositi vanjske znakove posvećenja, nego će zadržati svoje mjesto redovitog života i poslanja gdje već živi, u svijetu, u školi i u zajednici vjernika. Njezino poslanje nije u promjeni vanjštine, nego u unutarnjoj preobrazbi srca, naglasio je biskup Radoš.

Središte njezina poziva, istaknuo je biskup, nije djelovanje nego odnos: „U svijetu je zaručnica Kristova, te njezin život treba „mirisati zaljubljenošću ne u svijet, nego u Gospodina“.

U završnom dijelu biskup Radoš se osvrnuo na sv. Tereziju od Djeteta Isusa, koja je svoj život posebno posvetila molitvi za svetost svećenika i nova svećenička zvanja. Naglasio je da Crkva danas ima dvije hitne potrebe koje idu zajedno: da oni koji su već pozvani budu sveti i da se rode nova duhovna zvanja. Martino posvećenje biskup vidi kao ohrabrenje i poticaj drugima da je „Gospodin onaj koji i danas zove na radost. Radost koja će proći i kroz samoću života i odvojenost od bračnog života, odvojenost na neki način u svijetu u kojem živi. Ne tako odvojen da ne služi svijetu, nego da svijet prepozna kako mirišu Onim koji nije od ovoga svijeta“.

Nakon propovijedi uslijedio je obred posvećenja djevice. U prvom dijelu biskup Radoš je ispitao kandidatkinju o njezinoj odluci da doživotno ustraje u djevičanstvu, nasljedovanju Krista i zaručničkom odnosu s njime, na što je ona javno odgovorila „Hoću“. Potom su uslijedile Litanije svih svetih te prinos Bogu odluke djevičanstva po biskupovim rukama. Središnji čin obreda bila je svečana molitva posvete, kojom je biskup zazvao Duha Svetoga i Božji blagoslov nad Martom. Na završetku obreda predani su joj znakovi posvete: prsten kao znak zaručničkog odnosa s Kristom, vjenčić te Časoslov, nakon čega se slavlje nastavilo euharistijskom liturgijom.

Nakon obreda pričesti redovnici i redovnice obnovili su svoje redovničke zavjete.

Na završetku misnog slavlja biskup Radoš zahvalio je redovnicima i redovnicama na dolasku i zajedničkom svečanom slavlju u sjedištu biskupije, kao i biskupu Josipu i svim svećenicima koji su sudjelovali u euharistiji. Posebno je čestitao Marti, poželjevši da obećanje koje je položila živi radosno i plodno u svom vjerničkom hodu u svijetu te da ljubav koju je danas iskazala Gospodinu trajno gori u njezinu srcu. Na kraju je zahvalio fra Dejanu, OFM Cap., povjereniku Varaždinske biskupije za posvećeni život, na organizaciji susreta redovnika i redovnica kao i na tome što je prihvatio proći s Martom pripremu koju Crkva traži i pripremio je za današnju svečanost i za polaganje obećanja u ruke biskupa.

---