MARTIJANEC, 21 . 9. 2025.

---

Župna zajednica sv. Martina biskupa u Martijancu blagdanskim se bogoslužjem u nedjelju 21. rujna spomenula 250. obljetnice posvete župne crkve. Tom je prigodom svečanu svetu misu predslavio varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s domaćim župnikom Leonom Lozančićem i njegovim prethodnikom umirovljenim župnikom preč. Ivanom Košutićem, župnikom susjedne ludbreške župe Kristijanom Stojkom i biskupovim tajnikom Mišelom Kovačevićem.

Prije početka misnog slavlja sve je okupljene pozdravio župnik Lozančić. S posebnom je zahvalnošću istaknuo sve pokojne župnike martijanečke župe, duhovna zvanja potekla iz ove župe te brojne vjernike koji su svojom vjerom i darivanjem ostavili u nasljeđe današnju župnu crkvu sv. Martina. Pozdravio je i biskupa i svećenike koji su uzeli udjela u slavlju, redovnice uršulinke, milosrdnice te s. Mariju od Presvetog srca Isusova. Pozdravio je i predstavnike Kulturnog centra svetog Martina prof. Ines Sabotič i Anamariju Starčević Štambuk koje su se pridružile slavlju o desetoj obljetnici od postavljanja stope svetog Martina u Martijancu.

Govoreći o samoj obljetnici župnik je naglasio: „Naša crkva okupljala je kroz mnoštvo godina vjerne duše ove naše martijanečke župe koja ovdje egzistira kroz stoljeća, čemu je svjedok i naša crkva Svetog Križa iz 13. stoljeća. Naša crkva svetog Martina je naš dragulj koji sjajno stoji u centru naše župe i svojim velebnim zdanjem poziva vjernike da dođu u Božji dom, dom molitve, dom zajedništva, zahvaljivanja i upravljanja svojih molitava dobrome Bogu.“

U uvodnom obraćanju vjernicima mons. Bože Radoš zahvalio je župniku na riječima dobrodošlice te naglasio da cijelo slavlje odiše zahvalnošću Bogu i ljudima koji su kroz stoljeća oblikovali život župe.
Podsjetio je kako je crkva mjesto Božjeg prebivališta, gdje su naraštaji vjernika tijekom 250 godina susretali Boga i obnavljali se u vjeri. „Ova crkva u svojoj materijalnoj stvarnosti treba obnovu, ali živa crkva smo mi. Bog je onaj koji nas može obnoviti, učiniti novima i vrijednima pred sobom“, poručio je biskup te pozvao okupljene da na početku euharistijskog slavlja u molitvi zamole Gospodina da ih ispuni svojom ljubavlju i obnovi u vjeri.

U prigodnoj propovijedi biskup Radoš pozvao je vjernike da obljetnicu posvete župne crkve dožive kao prigodu zahvalnosti Bogu i svima koji su kroz stoljeća ugradili svoj život u ovu zajednicu. Crkva sv. Martina, rekao je, nije tek građevina od kamena i cigle, nego mjesto gdje se Bog utjelovljuje u životima vjernika. „Ova kuća je kuća Božja, ali ona je i naša kuća. Samo ako je doživimo kao dom našega nebeskog Oca i kao vlastitu obiteljsku kuću, možemo je zaista razumjeti“, istaknuo je biskup.

Posebno se biskup  Radoš zadržao na značenju crkve u obiteljskom i zajedničkom životu vjernika. Podsjetio je da crkva stoji u središtu sela, uočljiva sa svih strana, te je usporedio središnji položaj građevine s njezinim poslanjem: biti u središtu života ljudi. „Ovo je mjesto gdje se osjećamo braćom i sestrama, gdje nestaju razlike između onih koji ovdje žive generacijama i onih koji su tek došli. Ovdje smo svi kod svoga Oca, u obiteljskoj kući gdje se učimo živjeti otvorena srca“, naglasio je.

Govoreći o simbolici crkve, mons. Radoš podsjetio je na elemente koji pomažu vjernicima da shvate njezinu ulogu. Toranj, čvrsto ukorijenjen u zemlju, ali uzdignut prema nebu, pokazuje kako je vjera uvijek povezana s našom svakodnevicom, ali istodobno usmjerena prema vječnosti. Zvona nas pozivaju na molitvu i podsjećaju da je Bog prisutan u svakom trenutku života: „Zvon zvona dopire do svakoga, ne možemo ga ušutkati, kao što ne možemo utišati Božji glas u svojoj savjesti.“ Vrata crkve, uvijek otvorena, simbol su Božje otvorenosti prema čovjeku i poziv da i sami iziđemo iz svojih zatvorenosti i gradimo zajedništvo. Voda krštenja na ulazu u crkvu podsjeća da smo nanovo rođeni za život s Bogom. I konačno, crkva kao lađa simbol je života u kojemu se zajednica, poput Petrove lađe, povjerava vjetru Duha Svetoga kako bi stigla na drugu obalu, u zajedništvo s Bogom.

Biskup Radoš naglasio je središnju ulogu ambona i oltara u građevini crkve. Kazao je kako crkva nije mjesto gdje se dolazi po informacije, kojih u današnje vrijeme ionako ima previše, nego prostor u kojem se prima živa Božja riječ. „Ovo je mjesto gdje je živa Riječ, ona stvara život; ona kada govori stvara život u nama. Nije informacija nego život. Ako je živi Bog onaj koji govori, tada nam želi dati svoju riječ. Kad nekome kažemo da mu dajemo svoju riječ, dajemo mu i sami sebe. Bog nam daje svoju riječ i s njom daje samoga sebe, iza te riječi stoji njegov život i njegova ljubav. Ta se riječ pretvara u živu Riječ, pisanu velikim slovom.“

Posebno se osvrnuo na oltar kao središte crkvene građevine i vjerničkog života. Svećenik na početku i na kraju mise poljubi oltar, simbol samog Krista, koji se iznova daruje svojoj Crkvi. „Na ovom oltaru Bog se ponovno žrtvuje za nas, prolijeva svoju krv i lomi kruh da bi nama, hodočasnicima na zemlji, dao snagu za put prema vječnosti. To je Krv jača od naše smrtnosti i hrana koja nas vodi u život vječni“, istaknuo je biskup.

Mons. Radoš potaknuo je nadalje vjernike da ne gledaju na crkvu samo kao na umjetničko djelo ili spomenik, nego kao na mjesto žive vjere i susreta s Bogom. „Ovo je kuća u kojoj se piše povijest koja se ne može do kraja zabilježiti u knjigama ni opisati u izvještajima, jer je upisana u ljudska srca. Generacije su ovdje donosile svoje molitve, radosti i patnje, i sve je to ostalo trajno pred Bogom“, rekao je biskup.

U završnom dijelu homilije govorio je koliko je crkva povezana s obiteljskim životom vjernika. Prisjetio se prizora majke koja objašnjava svome djetetu da je katedrala kuća Božja, a dijete je na to zaključilo da je kuća Božja, majka svim kućama uokolo koje su puno manje od nje. Takav bismo zaključak mogli donijeti o svakoj crkvi u našim gradovima i selima, zaključio je biskup Radoš i pojasnio kako se u crkvama sklapaju brakovi i rađaju naše obitelji. U crkvi smo rođeni na krštenju, crkva je poput majke, ne samo da nas je jednom rodila, nego nas trajno prihvaća, obnavlja u sakramentima pomirenja i ljubavi, i uvijek nam ostaje otvoren dom u kojem se osjećamo prihvaćeno i sigurno.

„Crkva je kuća iz koje se širi svjetlo na sve naše kuće“, dodao je mons Radoš i tu sliku povezao sa župnom crkvom u Martijancu: „Ako ovdje doživimo svjetlo, ono se širi na naše domove. Ovdje palimo svjetlo vjere koje nosimo u svoje obitelji, na radna mjesta, u odnose s ljudima. To svjetlo ne ostaje zatvoreno u zidovima, nego postaje snaga za svakodnevicu.“

Zaključujući, biskup Radoš je istaknuo da obljetnica posvete nije samo pogled u prošlost, nego i poziv za budućnost: „Crkva sv. Martina već 250 godina stoji u središtu ovoga mjesta kao znak Božje blizine. Neka i ubuduće bude prostor u kojem ćemo se obnavljati u vjeri i iz kojeg ćemo nositi svjetlo u svoje domove i obitelji.“

Na kraju svete mise nakon svečanog himna Tebe Boga hvalimo Luka Đuran obratio se riječima zahvale biskupu Radošu uime cijele župne zajednice.

Nakon svete mise župljani su nastavili druženje u dvorištu crkve uživajući plodove zajedništva ove proslave u čiju su se pripremu ugradili mnogi koje je župnik Lozančić spomenuo u pozdravnom govoru: članovi zborova, žene koje su dane posvetile čišćenju, kićenju i pripremi kolača, udruge i društva: vatrogasci, lovci, kulturno-umjetničko društvo i Crveni križ, te općina Martijanec na čelu s načelnikom Branimirom Nađem.

---