4. srpnja 2010. - 14. nedjelja kroz godinu C

 

 

Braćo i sestre! Dragi hodočasnici!

Pripremajući se za ovo hodočašće, za put prema svetištu Majke Božje Bistričke, razmišljali smo kod kuće što sve trebamo ponijeti sa sobom, što će nam biti potrebno na tom putu. Kako ćemo se obući, ponijeti hrane i pića, ponijeti nešto novaca za dar ili kupnju neke uspomene za nas ili za naše bližnje.

No, uz te neophodne stvari ipak nam je na pameti bilo ono najvažnije: doći pred crni kip Majke Božje Bistričke i iznijeti svoje molitve, iznijeti ono što nosimo u srcu, što ne može nitko vidjeti osim nje – naše nebeske Majke. Vjerujemo da će nas ona svojim zagovorom pomagati u našem svagdanjem kršćanskom životu.

Tako smo se pripremali i došli danas na ovo hodočašće. Možda su nam i kod kuće naši bližnji pomagali i savjetovali nas što sve trebamo ponijeti na put i na koje nakane se trebamo moliti.

A odlomak svetog Evanđelja koje smo upravo čuli opisuje kako Isus šalje svoje učenike:

„Šaljem Vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem na pozdravljajte. U koju god kuću uđete najprije recite: Mir kući ovoj!“

Slušajući ove Isusove savjete čovjek bi odmah prigovorio i rekao: Isuse, pa što to činiš? Slati janjce među vukove?! Ima li to smisla? I kakav se ishod može očekivati?

Taj Isusov savjet odjekuje svijetom već dvadeset stoljeća. Sad više nisu samo 72 učenika nego je to veliko mnoštvo od stotina tisuća Isusovih sljedbenika. To smo zapravo svi mi koji smo po krštenju postali Isusovi učenici. Svi smo mi i pozvani i poslani. Pozvani smo, a sakrament krštenja je naš odgovor.

Poslani smo u svijet u kojem živimo. Ne možemo se i ne smijemo se opravdavati i reći: Isuse, pa ti vidiš kakav je to svijet! Ne mogu ja tu ništa učiniti. Ja ću se moliti, ja ću ići na hodočašće, ja ću dati i priloge za svoju župu i biskupiju, ali ja ne mogu javno svjedočiti. Bolje je za mene da ne pokazujem svoju vjeru u svojem susjedstvu, u svojoj školi, u svojem radnom kolektivu. Zar nije to moja privatna stvar?

Možemo li se na taj način opravdavati i povlačiti se iz svijeta u kojem živimo?!

Ako bismo tako činili onda zaista ne bismo bili pravi kršćani i pravi Isusovi učenici.

Što trebamo činit? Što su činili Isusovi učenici? Što im je Isus naložio kao prvotnu zadaću?

„U koju god kuću uđete najprije recite: Mir kući ovoj!“

Isusovi učenici i Isusova Crkva unose mir u čovjeka! Presudno mjesto u životu čovjeka i u životu ljudske zajednice jest mir. Mir u svijetu-mir u obitelji-mir u savjesti. I nije li upravo sakrament pomirenja dio našeg hodočašća? Pomiriti se s Bogom da bismo taj mir donosili drugima i da bismo ga pronosili u širu zajednicu, u društvo u kojem živimo, u našu domovinu Hrvatsku i u cijeli svijet.

Nismo li čuli u prvom čitanju iz knjige proroka Izaije koji tješi svoj narod nakon mnogih nevolja, ratova, lutanja, ropstva. „Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda.“ To je taj Šalom – Mir za kojim teže ljudi svih vremena.

Izraelci su sve više postajali svjesni da pravi mir čovjeku i čovječanstvu može dati samo Bog. I zato Isus često u susretu s ljudima ponavlja riječi: Idi u miru! Njegov prvi pozdrav učenicima nakon uskrsnuća je: Mir vama!

Vjerujemo li mi danas, mi ljudi 21. stoljeća da je Bog onaj koji može podariti mir čovjeku?!

Tražim li ja svoj mir u Bogu ili negdje drugdje?

Traži li čovječanstvo mir u Bogu ili u oružju, u Bogu ili u čovjeku, pa makar ne znam kako dobar taj čovjek bio?!

To je naše poslanje, to je naša zadaća u svijetu: biti oni koji unose mir. No, moramo početi od samih sebe, svaki od nas od sebe. Moramo biti u miru s Bogom, moramo odstraniti svako zlo, svaki grijeh.

(II. vatikanski sabor)

„Da bi se izgradio mir potrebno je prije svega među ljudima iskorijeniti uzroke razdora koji izazivaju ratove; to su u prvom redu nepravde. Mnoge od njih proizlaze iz prevelikih gospodarskih nejednakosti te iz kašnjenja nužne pomoći. Druge pak izviru iz pohlepe za vlašću i iz prezira prema siromasima te, ako tragamo za dubljim razlozima, iz ljudske zavisti, nepovjerenja, oholosti i drugih sebičnih strasti. Budući da čovjek ne može podnositi toliki nered, iz toga slijedi da je svijet i bez strahota rata neprekidno zaražen međuljudskim napetostima i nasiljima.“ GS 83

Iskorijeniti uzroke razdora!! – poziva nas Koncil.

Koji su uzroci razdora u nekoj obitelji?! Uzroci razdora među susjedima? Uzroci razdora u društvu, u državi?

Svi će govoriti da žele mir, a mira nema. U Starom zavjetu bili su neki vladari koji su uspostavili mir jer su se držali Saveza s Bogom npr. Kralj David ili Salomon (čije ime u prijevodu znači „Miroljubivi“), a nekim drugim vladarima prorok Jeremija predbacuje da „olako liječe ranu naroda moga vičući: Mir, Mir! Ali mira nema.“

Ponekad nam se čini da se povijest ponavlja i da se mnogi zalažu za mir samo riječima, ali im djela ne doprinose miru.

Gdje god se ne poštuje čovjek i ljudski život tu ne može biti mira. Život kao dar Božji, život od trenutka začeća do trenutka naravne smrti. Moj život, ali i život svakog čovjeka je dar Božji. Taj dar ne smijem oskvrnjivati nikakvim nasiljima.

A nismo li svjedoci vremena kada ima sve više nasilja i među djecom i među mladima i prema ženama i prema slabijima u bilo kojem pogledu. Nasilje jačeg naroda nad slabijim je rat.

Gdje je izvor nasilja?

Nije li u svijesti: ja sam jači

ja sam bogatiji

ja sam moćniji

ja sam na vlasti

To je prava suprotnost pravome miru. I sada nam možda postaje jasnije zašto Isus kaže učenicima: šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ništa osim mira kojeg ste od mene primili.

Nasilje se ne može spriječiti drugim nasiljem.

Možemo li biti nositelji mira?

Možemo samo onda ako ga sami steknemo. Zato smo danas ovdje i kao pojedinci i kao zajednica – kao Crkva. Crkva koja želi unositi mir u društvo u kojem živi. Crkva se ne smije zatvarati u sebe, ne smije se povlačiti. Ona mora biti prisutna u svijetu. Svaki od nas mora osjetiti tu Isusovu zapovijed poslanja. Možemo li se ispričavati i reći: Pa tko sam ja tako neznatan, tako nepoznat i malen da bih mogao nešto učiniti. Takvi se moramo osjećati pred Bogom, ali upravo sudjelujemo u činu odakle crpimo snagu, sudjelujemo u izvoru i vrhuncu kršćanskog života, u euharistiji – sv. Misi.

U darovnoj molitvi, kada prikazujemo plodove rada ljudskih ruku molit ćemo: Gospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta. Po Kristu Gospodinu našem.

Amen.

---