VARAŽDIN, 1. 4. 2026.

---

Djelatnici Varaždinske biskupije okupili su se na preduskrsnoj duhovnoj obnovi u srijedu, 1. travnja, u Pastoralnom centru u Varaždinu koja se sastojala od nagovora vlč. Lovre Biškupa, bibličara i župnika Župe Remetinec te mise koju je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš.

---

Vlč. Biškup duhovnu obnovu započeo je s molitvom Zaziva Duha Svetoga. U svom je nagovoru izdvojio dva susreta Petra i Isusa, želeći naglasiti kako Isus susreće ljude u njihovoj svakodnevici. „Ne samo na misi, na hodočašću… Nego i na radnom mjestu, uz jutarnju kavu, kada Isusu možemo zahvaliti za novi dan“, istaknuo je predavač.

Najprije je protumačio susret u kojem Isus Petra poziva biti ribarom ljudi (Lk 5), a potom njihov ponovni susret na Genezaretskom jezeru nakon Isusova uskrsnuća (Iv 21).

Prvi susret Isusa i Petra obilježen je Petrovim povjerenjem jer na Isusovu riječ baca mreže, iako je cijelu noć ribario, a ništa nije ulovio. Vlč. Biškup ističe kako biti na obali označava sigurnost, a otisnuti se na pučinu, u dubinu, znači riskirati. Naglasio je kako Bogu ništa nije nemoguće te da se treba naučiti oslanjati na Božju riječ, unatoč svakoj ljudskoj logici. Pritom je navodio i nekoliko osobnih primjera iz župničke službe, ali i iz školskih dana te za vrijeme studija, kada se sam osvjedočio koliko je snažna molitva koja je iskrena i duboka. Istaknuo je važnost poniznosti koja se javlja u susretu s Bogom jer je čovjek svjestan svoje malenosti i grešnosti. Tu poniznost pokazao je apostol Petar priznajući se grešnim čovjeku. „Isus prihvaća Petra kao grešnika, poniznog čovjeka, jer je time dokazao spremnost za velike stvari. Ohol čovjek duhovno je nepokretan“, poručio je.

Osvrnuvši se na ponovni Petrov i Isusov susret nakon uskrsnuća (Iv 21), naglasio je važnost sjećanja koje pomaže u vjeri. Učenici su prepoznali Isusa u savjetu da bace mreže nadesno. „Treba ponovno proživjeti prošlost kako bi se krenulo u novu budućnost“, poručio je predavač te naveo nekoliko grčkih glagola u tom poglavlju koji podsjećaju na pashalni misterij. „Isus ponovno slavi Euharistiju, lomi kruh, daje ga učenicima… Radnje su to kao i na Posljednjoj večeri“,  kazao je. Potaknuo je pritom okupljene na aktivno sudjelovanje u misi u kojoj vjernik samog sebe predaje Bogu, daje mu svoje srce i vrijeme“.

„Isus je tražio od Petra ljubav, zato ga i triput pita ljubi li ga, a Petar mu potvrdno odgovara. Time obnavlja svoj savez i prijateljstvo s Isusom, nakon što ga je triput zatajio i izdao. Ovdje Petar potvrđuje poslanje ribara ljudi“, rekao je vlč. Biškup. Naglasio je da je ljubav temelj vjerničkog života, odnosa s Bogom, molitve te da se moralni život vjernika ogleda upravo u dinamici ljubavi: „Moralno padamo ili rastemo ovisno o ljubavi prema Bogu“.

Pozvao je biskupijske djelatnike da i oni poput Petra slijede Isusa, ne na neke izvanredne načine, nego u svojoj svakodnevnici, svojoj dnevnoj dinamici. U tome im može pomoći duboko i svjesno slavlje svete mise, sveta pričest i čitanje Božje riječi. Potaknuo ih je na svjedočenje radosti svoga kršćanskog poziva te na kraju izmolio kratku molitvu:
„Gospodine Isuse, Ti koji si me izbavio iz prašine ribarskih mreža, koji si me podigao iz valova sumnje i oprostio suze noći dok se čuo pijetlov glas, daj meni, slabome Šimunu, snagu da Te ljubim više od svega, da pasem Tvoje stado bez klonulosti, da budem vjerni ključar Tvoga kraljevstva. Kad Sotona prosipa pšenicu moje vjere, neka Tvoja ruka drži moju. Kad padam tri puta, neka Tvoj milostivi pogled bude moj Uskrs. Amen.“

Nakon nagovora djelatnici su pristupili sakramentu ispovijedi, nakon koje je uslijedila misa koju je predvodio mons. Radoš u zajedništvu sa svećenicima središnjih biskupijskih ustanova.

„Izdaja je uvijek povezana s poniženjem i nanosi rane posebne vrste. Najviše boli onda kada nas izda netko tko nam je blizak, netko komu smo vjerovali i koga smo voljeli. Kada nas izdaju ljudi s kojima nismo duboko povezani, to nas zaboli i smeta, ali takve rane obično ne zadiru duboko, jer ni odnos nije bio dubok. No, dubina rane uvijek odgovara dubini povjerenja, ljubavi i blizine koje su postojale. To se događa u obitelji (...), na radnome mjestu kada najbliži suradnik izda onoga s kim je dijelio posao, odgovornost i povjerenje. Takva rana teško zacjeljuje, jer izdaja dovodi u pitanje sve ono lijepo, plemenito i istinito što nas je s tom osobom povezivalo. Tada počinjemo sumnjati u vlastite osjećaje, u vlastite procjene, kao da nam tlo izmiče pod nogama. U najtežim slučajevima takve ljude uspoređujemo s Judom“, rekao je biskup Radoš na početku propovijedi.

„Juda je bio među najbližima. Bio je dionik zajedništva, slušao je Učiteljeve riječi, gledao njegova djela, promatrao njegovu ljubav prema ljudima, njegovu blagost i milosrđe. Isus ga nije držao po strani, nije ga odbacivao, nije ga stavljao na led. Juda je mogao nabrajati što je sve Isus za njega učinio. Pa ipak, izdao je Učitelja, prijatelja, i time nije izdao samo Isusa, nego samoga sebe, svoju ljudskost i ono što je u njemu bilo vrijedno plemenito. Možemo naslutiti koliko je teška ta rana. Izdaja prijatelja boli dublje od neprijateljstva. Još je bolnije kad izdaja nije samo čin slabosti, nego kad u sebi nosi i računicu, interes, želju za nekom koristi. Tada rana postaje još teža jer nije riječ samo o padu, nego o svjesnom pristanku da se dobro proda za nešto prolazno i nedostojno“, kazao je.

Nadovezao se potom na temu duhovne obnove te istaknuo kako je ona važna jer postoji bitna razlika u Petrovoj i Judinoj izdaji. „Petar je zatajio, ali u njegovim očima ima suza, a suze govore snažnije i uvjerljivije od mnogih riječi. Petar krvari suzama i time otvara put da ga Isus izliječi. U Judinu slučaju ne čujemo za suze koje bi se pretvorile u predanje, za žalost koja bi se otvorila milosrđu. U tome je velika razlika. Nije svaka žalost ista. Postoji žalost koja zatvara čovjeka u očaj, ali postoji i žalost koja postaje vapaj Bogu i početak ozdravljenja“, istaknuo je mons. Radoš.

Poručio je kako liturgijsko vrijeme korizme želi potaknuti na žalost, suze i na iskrenost srca pred Bogom. „Suze su često najčišće ogledalo duše i najjasniji put kojim otvaramo vrata Bogu da nas izliječi. One ne moraju uvijek biti vidljive kao dragocjena tekućina u očima; postoje mnoge nijanse unutarnjih suza: kajanje, stid, čežnja, tiha bol, iskreni uzdah, ponizna molitva. Važno je da ih prepoznamo i iznesemo pred Boga, kako bi se i naš susret s Isusom pretvorio u zagrljaj ljubavi i obnovu, kao kod Petra u poslanje“, istaknuo je biskup.

Vrativši se ponovno na Judu, poručio je kako nismo pozvani suditi Judi, nego zagledati se u vlastito srce. „Svatko od nas nosi u sebi mogućnost i izdaje i obraćenja, i tvrdoće i suza, i bijega i povratka. Hoćemo li ostati u sebi ili ćemo pustiti da nas njegova milost dotakne i obnovi? Samo Bog može ono što mi ne možemo: zacijeliti duboke rane i podići čovjeka slomljenog srca”, zaključio je mons. Radoš. 

---