VARAŽDIN, 15. 12. 2025.

---

Fra Josip Vizjak, član Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, sahranjen je u ponedjeljak 15. prosinca u Varaždinu. Svetu misu zadušnicu u varaždinskoj kapucinskoj crkvi  predvodio je umirovljeni biskup Josip Mrzljak, a koncelebrirali su generalni vikar Varaždinske biskupije mons. Antun Perčić, provincijski vikar fra. Eugen Pavlek i pedesetak svećenika. Nakon svete mise uslijedili su sprovodni obredi, koje je predvodio fra. Eugen Pavlek, i ukop u kapucinsku grobnicu na varaždinskom gradskom groblju.

Sveta misa zadušnica u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Varaždinu

Fra Josipa Vizjaka koji je 55. godina svojega svećeništva ugradio u župni pastoral župe svetog Vida u Varaždinu i službu bolničkog kapelana Opće bolnice Varaždin ispratili su mnogobrojni Varaždinci, župljani, obitelji i prijatelji. Uvodeći u misno slavlje biskup Mrzljak pozvao je okupljene da ispraćajući na vječni počinak pokojnog fra Vizjaka mole za njegovu dušu, ali i da u slavlju svete mise obnove i ojačaju svoju vjeru u vječni život vjerujući onom koji je rekao: „Ako i umrete, živjet ćete“.

U svojoj propovijedi biskup je govorio o ljudskoj nemoći pred smrću i snazi Božje riječi koja u takvim trenucima donosi smisao i nadu. Istaknuo je kako smrt bliske osobe često ostavlja čovjeka bez riječi, ali upravo tada vjernici slušaju Božju poruku koja nije tek prošlost, nego živa Riječ upućena nama danas.

Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak o prepoznavanju Krista u služenju najmanjima, biskup je rekao da se taj poziv jasno ostvario u životu fra Josipa Vizjaka. „Bio sam bolestan i pohodili ste me“, podsjetio je biskup na Isusove riječi, dodajući da se upravo u toj rečenici može sažeti fra Josipova svakodnevica.

Kao dugogodišnji bolnički kapelan, fra Josip je, prema riječima biskupa, neumorno obilazio bolesnike, noseći im ne samo ljudsku blizinu nego i sakramentalnu snagu vjere. Biskup Mrzljak podijelio je i osobno iskustvo iz bolnice: „Svaki posjet čovjeka obraduje, a onda dolazi pater Josip s jednom zlatnom posudicom, s hostijama, sa svete mise, s Isusom koji je prisutan pod prilikama kruha.“ Upravo su ti tihi, nenametljivi dolasci bili izvor ohrabrenja mnogima, osobito onima koji su se suočavali s bolešću i neizvjesnošću.

Naglasio je kako se često i ne može izmjeriti koliko su ti susreti značili bolesnicima: „Koliko puta je u toj maloj posudici donio ljudima ohrabrenje, pomoć - koliko je to značilo.“ Dodao je da fra Josip o svojoj službi nije mnogo govorio, ali ju je vjerno i ustrajno živio, osobito u posljednjim godinama života. „To je bila njegova zadaća. On je revno obilazio bolesnike i donosio utjehu, donosio je zapravo samoga Gospodina onima koji su ga htjeli.“

Biskup je fra Vizjakovu službu smjestio i u širi kontekst svećeničkog poziva, podsjetivši na zajedničke bogoslovske dane i duh Drugog vatikanskog sabora, koji je njihovu generaciju potaknuo na Crkvu blisku čovjeku. Fra Josip je, rekao je, taj duh živio konkretno; u bolničkim sobama, tišini hodnika i susretima u ispovjedaonici, ondje gdje je čovjek najranjiviji.

Na kraju propovijedi biskup Mrzljak izrazio je uvjerenje da je fra Josip Vizjak ispunio svoje poslanje te da mu Bog daruje nagradu vječnoga života. Vjernike je pozvao da njegov primjer služenja bolesnima i pouzdanja u Božje milosrđe ostane trajno ohrabrenje, kako bi i sami, na svojim životnim putovima, prepoznavali i donosili Kristovu prisutnost drugima.

Izrazi sućuti krčkog biskupa Ivice Petanjka

Nakon popričesne molitve župni vikar fra Mislav Šebečić, pročitao je poruku sućuti krčkog biskupa Ivice Petanjka. U svojoj poruci osvrnuo se na Kristov dolazak koji se u času smrti tiče svakog čovjeka osobno. Podsjetio je kako se u došašću govori o Kristovu dolasku u povijesti, na svršetku vremena i u svakodnevici, ali tek smrt razotkriva onaj najintimniji dolazak Krista čovjeku: „A onda dođe Kristov dolazak, koji se tiče baš nas samih. Kao da je Krist ostavio sav svijet po strani i sad se samo meni posvetio, po mene je došao.“

Biskup Petanjak usporedio je taj trenutak s evanđeoskom slikom pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca kako bi potražio jednu izgubljenu. Naglasio je da se u času smrti Krist u potpunosti posvećuje pojedincu, koji tada ostaje „potpuno sam i razoružan od bilo kakve ljudske potpore“. Iako o tom trenutku nema ljudskog iskustva ni sigurne spoznaje, rekao je da se vjernici nadaju i vjeruju kako svatko pred Boga dolazi onako kako je živio.

„Tko je živio za sebe, sam će se morati snalaziti. Tko je živio s drugima i za druge, ti će mu biti pratnja i zagovornici“, istaknuo je biskup, povezujući tu misao sa životom i poslanjem fra Josipa Vizjaka. Naglasio je da je fra Josip kroz punih četrdeset godina bio pratnja nebrojenim bolesnicima i umirućima, pomažući im da spremno i sigurno stignu pred Božje lice. Izrazio je uvjerenje da su ga upravo oni čekali u vječnosti te da je „svatko od njih imao po koju lijepu riječ njemu u prilog“.

Biskup se posebno osvrnuo na skrovitost i jednostavnost fra Josipova života, naglasivši da je ona bila u potpunom skladu sa službom koju je vjerno i marljivo vršio. Služba bolesnicima i umirućima, napomenuo je, rijetko je bila vidljiva i nije privlačila pozornost, niti je punila novinske stupce. Upravo onima koji po mjerilima svijeta nisu mogli „ništa dati“, fra Josip je darovao svoj život, svoju ljubav i strpljenje, vođen jednom željom: da svi „spremno susretnu Krista Gospodina“.

Na kraju pisma biskup Ivica Petanjak fra Josipu Vizjaku zaželio je sretan put u vječnost, njegovim sestrama Antoniji, Marti i Zdenki, kao i svoj rodbini i prijateljima, izrazio je kršćansku sućut, a braći kapucinima uputio je želju da i ubuduće imaju mnogo ovako samozatajnih, marljivih i vjernih redovnika i svećenika.

Ispraćaj iz župne crkve

Na kraju svete mise župnik i gvardijan varaždinskog kapucinskog samostana fra Dejan Lecić zahvalio je okupljenim vjernicima na zajedničkoj molitvi i blizini tijekom ove dane te ih pozvao da se, nakon blagoslova, upute na groblje gdje će se oprostiti od tijela pokojnika i predati ga zemlji. Podsjetio je na kršćansku nadu u uskrsnuće i riječi apostola Pavla da je „domovina naša na nebesima“, izrazivši vjeru da fra Josipa ondje čeka mnoštvo onih kojima je tijekom života bio pratitelj i duhovna potpora.

Prije završnog blagoslova biskup Josip Mrzljak izrazio je u ime varaždinskog biskupa Bože Radoša i svih svećenika Varaždinske biskupije, iskrenu sućut braći kapucinima, župljanima župe sv. Vida, rodbini i prijateljima pokojnog fra Josipa Vizjaka.

Tijelo preminulog svećenika fra Josipa ispraćeno je potom iz crkve na varaždinsko gradsko groblje gdje je provincijski vikar fra Eugen Pavlek predvodio obred ukopa.

Obred ukopa na varaždinskom groblju

On se u prigodnom oproštaju prisjetio fra Josipa kao čovjeka vedrine, blagosti i dubokog unutarnjeg mira, istaknuvši da će takav ostati trajno upamćen u srcima svih koji su ga poznavali. Naglasio je kako su subraća fra Josipa zvala fra Jožom, dok su ga mještani iz rodnog mjesta s posebnom bliskošću nazivali „naš Jožik“, što je, prema njegovim riječima, vjerno odražavalo njegov karakter i odnos prema ljudima.

Fra Eugen je posvjedočio i osobno iskustvo života s fra Josipom, istaknuvši da ga je rijetko tko ikada vidio uznemirenog ili ljutitog, jer je zračio mirom i strpljivošću. Upravo su te osobine, rekao je, bile njegova trajna prepoznatljivost i snaga kojom je oblikovao odnose u zajednici. U tom je duhu zahvalio Bogu na daru takvog brata, subrata i sumještanina, koji je mnogima ostavio snažan primjer vjernosti i dosljedno življene službe.

Govoreći o njegovu svećeničkom i redovničkom putu, fra Pavlek je naglasio da je fra Josip s ljubavlju vršio svoje poslanje, osobito kao vjeroučitelj, odgajatelj i pratitelj, usmjeravajući mnoge na put vjere i potičući ih na duhovna zvanja. Njegov život, rekao je, ostaje poticaj svima da se zapitaju koliko vjerno žive ono na što su pozvani i koliko srcem, ljubavlju i predanošću ostvaruju vlastiti poziv.

Posebne riječi utjehe uputio je obitelji pokojnika, istaknuvši da imaju razloga biti ponosni jer su imali „velikog brata“, usporedivši njihovu povezanost s evanđeoskom obitelji Marte, Marije i Lazara. Na kraju je fra Eugen u ime Provincije zahvalio fra Josipu Vizjaku na svemu što je darovao kroz svoj život „kroz svu svoju predanost, ljubav i strpljivost, poniznost, blagost, koja nam je jedna velika škola i jedna velika lekcija“.

Priopćenje iz Opće bolnice Varaždin

Od fra Josipa Vizjaka priopćenjem su se 12. prosinca oprostili i djelatnici Opće bolnice Varaždin, na čelu s ravnateljem Damirom Poljakom. "Odlazak našega dragog „patera Jože“ rastužio je sve koji su ga poznavali jer je desetljećima bio dio naše velike bolničke obitelji - kao duhovna potpora, kao tihi suputnik u najtežim trenucima naših pacijenata, ali i kao oslonac našim djelatnicima. Fra Josip Vizjak od 1970. godine djeluje u Kapucinskom samostanu u Varaždinu, a od 1985. godine, na temelju imenovanja kardinala Franje Kuharića, obavljao je službu bolničkog kapelana u Općoj bolnici Varaždin. Tu je službu nastavio i nakon navršene 75. godine života, s jednakim žarom, smirenošću i predanošću kao i prvoga dana. Redovito je obilazio pacijente, a na svaki hitan poziv odazivao se s dubokom empatijom i bez imalo oklijevanja. Subotnje svete mise u bolničkoj kapelici, koje je redovito služio, bile su trenuci nade i tihe snage - za pacijente koji su tražili utjehu, ali i za djelatnike naše bolnice koji su se često suočavali s teškim i emotivno zahtjevnim situacijama.  Fra Josipova dobrota, blagost i nenametljiva prisutnost ispunjavale su bolničke hodnike mirnoćom koja je pružala utjehu svima. Čak i u vlastitoj bolesti, pater Joža ostao je svjedok vjere koju je cijeli život živio i prenosio drugima. Iako smo znali da je njegova bolest teška, vijest o odlasku fra Josipa Vizjaka duboko nas je pogodila. Teško je riječima opisati koliko je pater Joža bio važan našoj bolnici - pacijentima, njihovim obiteljima i djelatnicima. Svojom blagom riječju i tihom prisutnošću unosio je mir ondje gdje su ljudi često bili suočeni s najtežim trenucima života. Pater Joža bio je dio nas. Hvala mu za sve. Ostat će u našim srcima i molitvama kao primjer dobrote, predanosti i neiscrpne vjere" poručio je ravnatelj Opće bolnice Varaždin doc. dr. sc. Damir Poljak.

Životopis - fra Josip Vizjak, OFMCap (1943. - 2025.)

Fra Josip Vizjak, član Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, preminuo je u četvrtak 11. prosinca u bolnici u Novom Marofu u 83. godini života, 65. godini redovništva i 55. godini svećeništva koje je u cijelosti ugradio u župni pastoral župe svetog Vida u Varaždinu i službu bolničkog kapelana Opće bolnice Varaždin.

Fra Josip Vizjak rođen je 29. siječnja 1943. u Gojancu kraj Varaždina, od oca Franje i majke Marije rođene Osredek. Kršten je i krizman u župi Vidovec, gdje je 15. lipnja 1954. primio sakrament svete Potvrde.

Osnovno obrazovanje pohađao je u Vidovcu i Varaždinu. Godine 1958. pristupio je Serafskoj srednjoj školi Kapucinske provincije u Osijeku, a 1960. stupio u novicijat u Vipavskom Križu u Sloveniji. Prve redovničke zavjete položio je 20. kolovoza 1961., nakon čega je nastavio školovanje kod franjevaca na Kaptolu u Zagrebu. Maturirao je 1963. godine.

Vojni rok služio je u Kičevu i Resenu (1963.-1965.). Po povratku je upisao Bogoslovni fakultet u Zagrebu te 4. listopada 1967. položio svečane doživotne zavjete u Kapucinskom redu. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 28. lipnja 1970. po rukama nadbiskupa, sluge Božjega Franje Kuharića. Mladu misu proslavio je u župi Vidovec 26. srpnja 1970.

Od 1970. godine djeluje u Kapucinskom samostanu u Varaždinu, gdje je obnašao službu župnog vikara u župi sv. Vida, kasnije i u župi Sračinec, te dugogodišnjeg bolničkog kapelana u Općoj bolnici Varaždin. Službu bolničkog kapelana obnašao je na temelju imenovanja kardinala Franje Kuharića od 21. rujna 1985. godine.

Dana 26. srpnja 2020. u župi Vidovec proslavio je 50. obljetnicu misništva - Zlatnu misu.

Biskupskim dekretom od 9. listopada 2025., zbog narušenog zdravstvenog stanja, razriješen je službe bolničkog kapelana i kapelana u župi sv. Vida u Varaždinu.

---