LUDBREG, 6. 6. 2026.

---

Više stotina obitelji okupilo se na Drugi obiteljski dan Varaždinske biskupije u svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu kod zavjetne kapele na otvorenom, u subotu 6. lipnja 2026. Susret  pod geslom „Obitelj u srcu“ započeo je molitvom krunice i prilikom za sakrament svete ispovijedi što je svoj vrhunac imalo u slavlju svete mise koju je, u zajedništvu s pedesetak svećenika, predslavio varaždinski biskup Bože Radoš.

Nakon euharistijskog slavlja uslijedio je zajednički objed, a potom i drugi dio susreta kojeg je glazbom animirao vlč. Tihomir Kosec i bend.

Kršćansko kazalište Credo izvelo predstavu „Princezina knjiga“. Potom je komunikologinja Mateje Vidulić, asistentica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održala predavanje o komunikaciji u obitelji naslovljeno „Mama govori, tata klima, djeca na mobitelu“.

„Mama govori, tata klima, djeca na mobitelu“

Osim iz profesionalne perspektive komunikologinje, Vidulić je govorila i iz osobnog života kao najstarije dijete u obitelji s petero djece - živeći s braćom i sestrama, roditeljima, bakama i djedovima te kako je posvjedočila "odrasla u obitelji u kojoj je bilo ljubavi i radosti u izobilju."

Po preseljenju s Lošinja u Zagreb radi studija, suočila se najprije sa samačkim životom što joj je izuzetno teško palo. Potom sa životom s dvojicom mlađe braće, dok danas ponovno živi sama, a uskoro ju opet očekuje suživot s najmlađom sestrom. Kroz zanimljive životne situacije i crtice iz samačkog života, a onda i suživota s braćom, Vidulić je svratila pozornost na realne životne situacije i probleme u komunikaciji na koje svi nailaze.

Osvrćući se, potom, na naslov svog izlaganja, Vidulić je rekla kako se toj se rečenici, “Mama govori, tata klima, djeca na mobitelu” mnogi danas mogu prepoznati, a viđala je to i u vlastitoj obitelji i vidi to svuda oko sebe.

"Iako je istinita, ta je rečenica zapravo podozriva. Moglo bi se pomisliti da su mame i žene samo naporne brbljavice, da su tate i muževi papučari bez stava, a djeca nezainteresirana za išta osim za male ili velike ekrane. A to nije istina", istaknula je.
 
Izrazila je mišljenje da žene trebaju biti oprezne sa svojim komentarima i stavovima kako muškarce ne bi degradirale čime om onda ne daju priliku da budu ono na što su pozvani.
Također, apelirala je da se svi čuvaju cinizma i sarkastičnih komentara jedni o drugima.

"Da, vicevi i šale u društvima često potvrđuju stvarnost koju živimo, ali nastojmo ponekad u istoj mjeri u kojoj se šalimo, istaknuti jedni druge u vrlinama - muževi žene i žene muževe - u nekim stvarima koje lijepo radimo. Nemojmo podrazumijevati članove svoje obitelji, niti ružno govoriti jedni o drugima, ni onda kada govorimo o nama kao paru, ni onda kad se šalimo na račun naših roditelja ili djece. Skloni smo humorom zamaskirati neka ponašanja koja nas smetaju, ali tako javno izrečena, pred svima u društvu, pa makar i u šali, mogu još više zaboljeti nego kad ih kažemo u intimi našeg doma" upozorila je Vidulić.

Svratila je i pozornost na predrasude koje postoje o mladima, a iz svog dosadašnjeg iskustva rada sa studentima Vidulić drži da su to "prekrasni mladi ljudi, koje smo mi odgojili i sad nam se baš ne sviđa kakvi su “ispali”.

"Odrasli su uz različite ekrane. Aktivni su u virtualnom svijetu, ali usamljeni u svojem fizičkom okruženju... Ti mladi ljudi očekuju razumijevanje, uvažavanje i prihvaćanje. Ono što mi se jako kod njih sviđa je to da su dobronamjerni, empatični, osjetljivi na nepravdu i - da traže smisao. Ako ne vide smisao, neće nešto raditi ili slušati samo zato što im je netko rekao da moraju. Ne trpe autoritet radi autoriteta. Ali ako vide da volite to što radite, da živite ono što govorite, i da vam je istinski stalo do njih - vaši su do kraja života, pa čak i onda kad vam se opiru ili vam kontriraju", istaknula je Vidulić.

Pojasnila je i kako je komunikacija odnos, a odnos se gradi malim navikama i to na različitim razinama - prijatelji ili supružnici međusobno, roditelji s djecom, braća sa sestrama, nastavnici s učenicima. Kako je rekla, princip je uvijek isti: potrebni su trud, vrijeme i briga za osobu ispred mene.

Roditelji žele poštovanje, bliskost, iskrenost i mir dok djeca žele da ih netko čuje, da nisu stalno kritizirana, sigurnost i prihvaćanje odnosno mir.

"I roditelji i djeca zapravo traže isto: nekoga pokraj koga mogu biti svoji. Svi to tražimo i trebali bismo težiti tomu. Treba nam komunikacija koja nas zbližava, a ne udaljuje", istaknula je Vidulić, a na pitanje 'Što nas udaljava?' odgovorila je:
 
"Kad svi govore, a nitko ne sluša. Kad je ekran zanimljiviji od osobe do nas. Kad rješavamo probleme, a ne gradimo odnos. Kad dijelimo kuću, ali ne i vrijeme. Kad pretpostavljamo umjesto da pitamo. Bliskost ne traži savršenu obitelj, nego prisutne ljude. A male stvari koje nas zbližavaju su: Pogled u oči. Pitanje bez osuđivanja. Zajednički obrok bez ekrana. Zagrljaj prije savjeta."

Govoreći o razlici u komunikaciji žena i muškaraca poručila je da žene, iako mnogo govre, ne znači da dobro komuniciraju.

"Nekad govorimo samo da se izventiliramo, a pitanje je koliko slušamo, tj. koliko čujemo. Muževi koji klimaju glavom ne znači da ne slušaju ili da nas gledaju, a zapravo misle na nogomet i pivo. Temeljna komunikacijska razlika između žena i muškaraca je u tome da žene razmišljaju dok govore, a muškarci funkcioniraju po onoj: “ispeci pa reci”. Dakle, oni prvo razmisle pa tek onda govore ili odgovore. I to je u redu, tako nas je Bog zamislio i stvorio. I hvala Mu na tome."

Dodala je i kako je svaka osoba otajstvo u kojem se otajio - sakrio - dragi Bog.

"Zahvalite mu na daru njihovog i svog života", potaknula je između ostalog u svom izlaganju komunikologinja Vidulić. 

Kratku katehezu temeljenu na Svetom pismu i ove je godine održao vlč. Lovro Biškup, bibličar i župnik u Remetincu. Na primjeru Knjige o Jobu, govorio je o temeljnom načelu dobre komunikacije: "Dva uha i jedna usta".
 
Temeljno načelo dobre komunikacije: „Dva uha i jedna usta“ na primjeru Knjige o Jobu

Započeo je tezom da je svaka sretna obitelj sretna na isti način, a svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način. Slično je i u komunikaciji - kad su ljudi sretni, onda je i komunikacija dobra, a kad postane teško i komunikacija postaje zahtjevna.

Biblija donosi Knjigu o Jobu kojem postaje teško nakon što od obilja svega ostane bez ičega. Postavlja se pitanje: Kako komunicirati kad postane teško? Vidljivo je ovdje više vrsta komunikacije: najprije, izgleda da Bog šuti, a to znači da ovdje komunikacija ne funkcionira. Potom, Jobova supruga u komunikaciji je vođena osjećajima boli radi gubitka i u gorčini daje savjet odreći se Boga, kojeg i optužuje za nesreću. Job ima i prijatelje te s njima može razgovarati, što je divan način odnosa, ali važno je kako razgovarati.  On govori svojim prijateljima, oni ga slušaju, reagiraju, i oni govore Jobu, no čuju li oni njega zapravo? Ne gledaju ono dublje što progovara iz Joba.
Na kraju progovara i Bog.

Zanimljivo, Bog, koji je trebao govoriti prvi, On sluša - i Joba, i njegove prijatelje - sve njih trpi i sluša, a najmanje od svih govori. Bog ne govori puno. Ali nakon Njegovog govora, odnosno Njegovim odgovorom Job postaje zadovoljan.

„To je i tajna ispravne komunikacije: puno više slušati drugoga, nego mu tumačiti ili davati savjete. Najprije je potrebno drugome dati vremena da sve izgovori što mu je potrebno, a onda toga treba i čuti. Čuti ono između redaka, ono dublje od samih riječi, što riječi ni ne mogu izgovoriti, a tek onda, ako je potrebno, dati koji savjet“ istaknuo je vlč. Biškup.

Podsjetio je i na Blaženu Djevicu Mariju za koju je isto rekao da je puno više slušala nego govorila, a i Isusova prijateljica Marija, Martina sestra koja je sjela do Njegovih nogu i slušala Ga, Isus je rekao da je izabrala bolji dio.

Potaknuo je stoga da upravo ovo načelo komunikacije, kako vlč. Biškup naziva, dva naprama jedan - jer imamo dva uha i jedna usta, okupljeni primijene i u svojim obiteljima, odnosima: roditelji da slušaju djecu, supružnici da se slušaju međusobno. Također, važno je ovo načelo i u komunikaciji s prijateljima, ali i u komunikaciji s Bogom:

„Puno više Boga slušati, poticaje koje mi govori u molitvi, nego govoriti Bogu. Bog ionako već sam zna što je nama potrebno“, potaknuo je vlč. Biškup.

U tome se krije i lijek današnjem ateizmu, agnosticizmu, današnjem površnom kršćanstvu, smatra vlč. Biškup, ne govoriti o Bogu, kako su to činili Jobovi prijatelji, nego govoriti Bogu, kako je to činio sam Job i to uvijek po načelu dva naprama jedan - da Bog govori više nego mi. Tada mi Boga upoznajemo i događa se istinski susret s Njime, zaključio je vlč. Biškup.

Završni dio programa Drugog obiteljskog dana Varaždinske biskupije bilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom kojeg je predvodio vlč. Tomašević, dok je glazbom animirao vlč. Kosec i bend.
 

---