VATIKAN, 29. 5. 2024.

Čitanje: Post 1, 1-2

U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.

U tekstu koji slijedi uključeni su i nepročitani dijelovi koje se također donosi kao da su izgovoreni.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas ovom katehezom započinjemo ciklus razmišljanja koji ima za temu „Duh i Zaručnica - Zaručnica je Crkva - Duh Sveti vodi Božji narod ususret Isusu, našoj nadi“. Na našem ćemo putu proći kroz tri velika razdoblja povijesti spasenja: Stari zavjet, Novi zavjet i vrijeme Crkve. Pogled će nam pritom uvijek biti uprt u Isusa, koji je naša nada.

U ovim prvim katehezama o Duhu u Starom zavjetu nećemo se baviti „biblijskom arheologijom“. Otkrit ćemo, umjesto toga, da je ono što je dano kao obećanje u Starome zavjetu u punini ostvareno u Kristu. Bit će to kao da pratimo kretanje sunca od zore do podneva.

Započinjemo s prva dva retka uopće u Bibliji: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama“ (Post 1, 1-2). Duh Božji nam se javlja kao tajanstvena sila po kojoj svijet prelazi iz svog početnog bezobličnog, pustog i mračnog stanja u svoje uređeno i skladno stanje. Zato što Duh stvara sklad, sklad u životu, sklad u svijetu. Drugim riječima, On je onaj koji daje prijeći iz kaosa u kozmos, odnosno iz konfuzije u nešto lijepo i uređeno. To je, naime, značenje grčke riječi kosmos, kao i latinske riječi mundus, odnosno nešto lijepo, uredno, čisto, skladno, jer Duh je sklad.

To još uvijek nejasno upućivanje na djelovanje Duha Svetoga u stvaranju pojašnjeno je u nastavku objave. U jednom psalmu čitamo: „Gospodinovom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova“ (Ps 33, 6); te još: „Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje“ (Ps 104, 30).

Ta crta razvoja postaje vrlo jasna u Novom zavjetu, u kojem se opisuje intervenciju Duha Svetoga u novom stvaranju, služeći se upravo slikama koje čitamo u tom opisu postanka svijeta: golub koji lebdi nad vodama Jordana kod Isusova krštenja (usp. Mt 3, 16); Isus koji u dvorani Posljednje večere dahnu u učenike i reče im: „Primite Duha Svetoga“ (Iv 20, 22), kao što Bog u početku udahnu dah života Adamu (usp. Post 2, 7).

Apostol Pavao uvodi nešto novo u taj odnos između Duha Svetoga i stvorenja. On govori o svemiru koji „uzdiše i muči se u porođajnim bolima“ (usp. Rim 8, 22). On pati zbog čovjeka koji ga je podvrgao „ropstvu raspadljivosti“ (usp. rr. 20-21). To je stvarnost koja nas se izbliza i na dramatičan način tiče. Apostol vidi uzrok patnje stvorenja u raspadljivosti i grijehu čovjeka koji ga je odvukao u njegovu otuđenost od Boga. To vrijedi i danas kao i tada. Vidimo pustoš koju je čovjek stvorio i nastavlja stvarati u stvorenom svijetu, posebno onom dijelu koji ima najveći kapacitet za iskorištavanje svojih resursa.

Sveti Franjo Asiški pokazuje nam izlaz, put povratka u sklad stvaralačkog Duha: to je put kontemplacije i slavljenja. Siromašak je htio da se iz grudi stvorenja vine pjesma hvale Stvoritelju. Sjetimo se: „Hvaljen budi, Gospodine moj…“, pjesma Franje Asiškog.

U psalmu 18 kaže se: „Nebesa navješćuju slavu Božju“ (r. 2), ali ona trebaju muškarca i ženu da daju glas tom tihom vapaju. A u „Svet“ u svetoj misi svaki put ponavljamo: „Puna su nebesa i zemlja slave tvoje“. Oni su, da tako kažem, „trudna“ time, ali im trebaju ruke dobre babice da donesu na svijet tu njihovu hvalu. Naš je poziv u svijetu, podsjeća nas nadalje Pavao, biti „na hvalu slave njegove“ (Ef 1, 12). Radi se o tome da se radost kontemplacije stavi ispred posjedovanja. I nitko se nije više radovao stvorenjima od Franje Asiškog, koji nije htio ništa posjedovati.

Braćo i sestre, Duh Božji, koji je u početku kaos pretvorio u kozmos, djeluje kako bi se ta preobrazba dogodila u svakom čovjeku. Preko proroka Ezekiela Bog obećava: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!… Duh svoj udahnut ću u vas“ (Ez 36, 26-27). Jer naše je srce nalik onom pustom i mračnom bezdanu iz prvih redaka knjige Postanka. U njemu se miješaju suprotni osjećaji i želje: tjelesni i duhovni. Svi smo mi, u stanovitom smislu, ono „kraljevstvo u sebi razdijeljeno“ o kojem Isus govori u Evanđelju (usp. Mk 3, 24). Možemo reći da oko nas postoji vanjski kaos, društveni i politički kaos: pomislimo na ratove, pomislimo na tolike dječake i djevojčice koji nemaju što jesti, na tolike društvene nepravde, to je izvanjski kaos. Ali postoji i unutarnji kaos, u svakome od nas. Prvi se ne može izliječiti ako ne počnemo liječiti drugi! Braćo i sestre, predano radimo na tome da od naše nutarnje konfuzije stvorimo jasnoću Duha Svetoga: Bog svojom snagom to izvodi, a mi otvaramo srce da On to može učiniti.

Neka ovo razmišljanje pobudi u nama želju za iskustvom Duha Stvoritelja. Više od tisućljeća Crkva nam stavlja u usta usrdan zaziv u kojem molimo: „Veni creator Spiritus!“, „O, dođi, Stvorče, Duše Svet! Pohodi duše vjernika. Ispuni srca koja si stvorio nebeskom milošću“. Molimo se Duhu Svetome da dođe u nas i, novošću Duha, učini nas novim ljudima. Hvala!

IZVOR: Informativna katolička agencija