VARAŽDIN, 23. 4. 2026.

---

U organizaciji Biskupijske knjižnice Varaždin, u četvrtak 23. travnja, na Svjetski dan knjige i autorskih prava, u Centru za mlade Varaždinske biskupije održan je program Noći knjige pod nazivom „Blago mirotvorcima u vremenu ratova“. Na tu temu predavanje je održao mons. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić.

Okupljene je na početku pozdravila voditeljica Knjižnice Irena Gotal istaknuvši kako se manifestacija Noć knjige održava povodom dvaju važnih datuma: 23. travnja, koji je 1995. godine proglašen Svjetskim danom knjige i autorskih prava na Glavnoj skupštini UNESCO-a, te 22. travnja, koji se od 1996. godine odlukom Hrvatskoga sabora obilježava kao Dan hrvatske knjige. Podsjetila je i kako Noć knjige ove godine slavi 15 godina kontinuiranog održavanja te je tijekom tog razdoblja izrasla u jednu od najprepoznatljivijih i najmasovnijih kulturnih manifestacija posvećenih knjizi i čitanju u Hrvatskoj.

Večer je započela umjetničkim programom učenika Katoličke osnovne škole Svete Uršule. Na flauti je nastupila Vida Jaklin uz pratnju prof. Višeslava Jaklina izvedbom skladbe Sweet Love. Uslijedilo je čitanje stihova Stjepana Lice „Ljubav nikad ne prestaje“, koje su uz klavirsku pratnju Filipa Jaklina izveli učenici Karla i Lara Prepelić, Jakov Conar, Marta Stapić i Vida Jaklin. Program su zaključile Lara i Marta izvedbom pjesme „Može se živjeti od ljubavi“.

Središnji dio večeri bilo je predavanje mons. prof. dr. sc. Vladimira Dugalića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, redovitoga profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta u Osijeku i tajnika Komisije Hrvatske biskupske konferencije „Iustitia et pax“, pod nazivom „Blago mirotvorcima u vremenu ratova“.

Predavač je govorio o odnosu rata i mira u svjetlu kršćanske vjere, socijalnog nauka Crkve i suvremenih međunarodnih izazova.

Na početku izlaganja istaknuo je kako o miru nije moguće govoriti bez suočavanja s pitanjem rata, koji prati gotovo cijelu ljudsku povijest, od antičkih vremena do danas. Podsjetio je na dvije temeljne struje u kršćanskoj tradiciji: radikalni pacifizam prvih crkvenih otaca te nauk o „pravednom ratu“, koji su oblikovali sv. Augustin i sv. Toma Akvinski.

Teorija pravednog rata, pojasnio je, nastojala je ograničiti samovolju vladara i rat dopustiti samo pod strogim uvjetima: ako postoji pravedan razlog, legitimna vlast, ispravna nakana, ako je rat posljednje sredstvo i ako postoji razmjer između štete i cilja koji se želi postići. U suvremenom svijetu ta se teorija sve više dovodi u pitanje, osobito zbog razorne moći modernog oružja i stradanja civila.

Govoreći o novijim konceptima poput preventivnog rata i humanitarne intervencije mons. Dugalić naglasio je da Crkva priznaje samo zakonitu obranu, dok preventivni rat odbacuje kao izraz samovolje država i zlouporabe moći.

Od „pravednog rata“ do „nikad više rata“

Posebno se zadržao na razvoju crkvenoga nauka o miru tijekom posljednjih dvjesto godina, osobito nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Podsjetio je na papu Benedikta XV., koji je Prvi svjetski rat nazvao „beskorisnim pokoljem“, na encikliku Pacem in terris pape Ivana XXIII., koji je još 1963. napisao da je „gotovo nemoguće pomisliti da se u atomskoj eri rat može koristiti kao instrument pravde“, te na glasoviti vapaj pape Pavla VI. u Ujedinjenim narodima: „Nikada više rat!“

Papa Franjo dodatno je produbio taj nauk u enciklici Fratelli tutti, ističući da je danas gotovo nemoguće govoriti o „pravednom ratu“, jer moderno oružje donosi nekontroliranu destruktivnu moć nad velikim brojem nevinih civila.

„Papa Franjo je jasno rekao: svaki rat je u sebi zlo. Pa i obrambeni rat je zlo, ali je opravdan radi zaštite obitelji i domovine. Ja samo štitim, ne želim rat, ali sam prisiljen braniti se. Ali svaki rat je rat. U svakom ratu civili su žrtve, djeca su žrtve i u svakom ratu se, nažalost, čine zločini“, istaknuo je predavač.

Dodao je kako prema današnjem nauku Crkve rat više ne može biti legitimno sredstvo za uspostavu mira, nego jedino nužno zlo zakonite obrane kada drugoga izlaza nema.

Posebno je upozorio i na potrebu razvoja tzv. poslijeratnog prava, sustava koji bi omogućio utvrđivanje istine, kažnjavanje odgovornih za ratne zločine i obnovu razorene zemlje na teret agresora, a ne žrtve.

Mirotvorstvo počinje od čovjeka

Najveći naglasak mons. Dugalić je u svom izlaganju stavio na osobnu razinu mirotvorstva, naglašavajući da kršćansko mirotvorstvo ne počinje u međunarodnim institucijama nego u srcu čovjeka.
Pozivajući se na Drugi vatikanski sabor, istaknuo je da mir nije samo odsutnost rata niti ravnoteža sila, nego prije svega plod pravednosti. Prvi korak prema miru mons. Dugalić vidi u poštivanju dostojanstva svake ljudske osobe i ljudskih prava.

„Možemo napraviti ispit savjesti na temu ljudi koji žive pored nas. Poštujem li ja njega kao čovjeka? Jesam li spreman dati mu sva prava koja mu pripadaju jer je i on od Boga stvoren kao slika Božja? Prvi korak u uspostavi mira upravo je promicanje ljudskog dostojanstva.“

Govoreći o opraštanju i pomirenju, upozorio je kako se ta dva pojma često pogrešno poistovjećuju. Oprost je, rekao je, čin žrtve i osobnog ozdravljenja, ali pomirenje je moguće tek kada postoji kajanje počinitelja i zadovoljena pravda: „Oprost je čin žrtve, ali je nužan da ja ne bih ostao zarobljen u prošlosti, da me mržnja iznutra ne izjeda. Oprost je za mene čin ozdravljenja. Ali pomirenje može nastupiti tek kada se onaj drugi pokaje za svoje zločine.“

Citirajući papu Franju, prof. Dugalić je naglasio: „Ako je zločinac učinio neko zlo meni ili nekoj meni dragoj osobi, nitko mi ne može zabraniti da tražim pravdu. Oprost ni na koji način ne dokida tu potrebu, nego je štoviše zahtijeva.“

Upozorio je i na opasnost „pomirenja bez istine“, bez jasnog razlikovanja žrtve i agresora: „Ne može se pozivati na pomirenje, a šutjeti o opraštanju i potrebi da počinitelj postane svjestan učinjenog zla i zamoli za oproštenje. Izjednačavanjem žrtve i počinitelja stvara se ne samo pravna, nego i moralna nesigurnost.“

Mir kao plod ljubavi, bratstva i molitve

Uz pravednost, kao temelje mira prof. Dugalić je istaknuo solidarnost, bratstvo i molitvu. Pozivajući se na sv. Tomu Akvinskoga, rekao je da je pravi mir prije svega djelo ljubavi.

Papa Franjo, dodao je, ide još dalje i govori o univerzalnom bratstvu, ne o bratstvu interesa ili pripadnosti, nego o priznavanju svakoga čovjeka kao brata jer je stvoren na sliku Božju: „Papa Franjo ne govori o bratstvu naših i vaših, nego o univerzalnom bratstvu u kojem svakoga čovjeka priznajem kao sliku Božju i kao svoga brata, bez obzira kome pripadao.“

Na kraju je naglasio kako je mir i plod molitve, jer molitva mijenja srce čovjeka i otvara ga za poštovanje, razumijevanje i ljubav prema bližnjemu.

„Pozvani smo biti mirotvorci. To ne znači sjediti skrštenih ruku i sve zaboraviti. Mir se temelji na istini i na pravdi. Samo iz toga može nastati novi mir, a ne novo zlo i novi rat“, zaključio je mons. Dugalić.

Aktualnost teme mira o kojoj je govorio prof. Dugalić potvrđuje i rasprava nakon predavanja u kojoj su posjetitelji promišljali o današnoj potrebi mira, izazovima u njegovom ostvarivanju kako na osobnoj razini tako i u svijetu.

Obilježavanje manifestacije Noć knjige 2026., u Biskupijskoj knjižnici Varaždin održano je uz podršku Varaždinske županije.

---