VARAŽDIN, 5. 10. 2009. 

U organizaciji varaždinske podružnice Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" u ponedjeljak 5. listopada održana je u dvorani Pastoralnog centra Varaždinske biskupije u Varaždinu tribina na kojoj je o sluzi Božjem dr. Josipu Stadleru, prvom vrhbosanskom nadbiskupu, govorio prof. dr. Pavo Jurišić, postulator Stadlerove kauze, profesor na ranijoj Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu i nedavno imenovan prvi dekan tamošnjeg novog KBF-a.

Na početku je uručen dar Dragutinu Drku, generalnom direktoru poslovnog sustava "Vindija" u znak zahvalnosti za sve što je učinio za Hrvate u Bosni kroz protekle godine, a ta se suradnja nastavlja kroz razne vidove sponzorstva i pomoći i u današnje vrijeme. U njegovo ime vrijednu umjetničku sliku sarajevskog slikara Ljube Laha primio je odvjetnik Mirko Ramušćak. Sliku je u ime HKD "Napredak" uručio prof. Jurišić, uz zahvalu predsjednika varaždinske podružnice prof. Ivana Bošnjaka direktoru Drku na brojnim donacijama i sponzorstvima "Napretkovih" aktivnosti. Ujedno je darovana monografija Varaždina samom predavaču koji je nedavno imenovan prvim dekanom utemeljenog teološkog fakulteta u Sarajevu. Uz čestitke dar je prof. Jurišiću uručio prof. Bošnjak, koji je u ime organizatora i Središnjice "Napretka" i njezina predsjednika Franje Topića pozdravio predavača i sve okupljene, osobito nazočnog kancelara Varaždinske biskupije mons. Antuna Perčića. Prof. Jurišić zahvalio je na daru i čestitkama, kazavši kako Vrhbosanska katolička teologija u Sarajevu postoji od 1889. godine kao visokoškolska ustanova, koja je dosad bila u sastavu zagrebačkog KBF-a, a dalje će biti samostalni katolički-bogoslovni fakultet pri Sveučilištu u Sarajevu.

Na tribini je govorio o liku Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa. Uvodno je kazao kako je riječ o osobi koja povezuje Hrvate katolike u raznim dijelovima hrvatskih područja, budući da je rođen u Đakovačkoj biskupiji, bio je svećenik Zagrebačke nadbiskupije te prvi nadbiskup vrhbosanski. Josip Stadler, koji je po ocu imao njemačke korijene, rođen je 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu. Kao desetogodišnjaku umrli su mu majka Marija, brat i sestra, a ubrzo i otac Đuro. Brigu oko petero siročadi preuzeo je susjed Matija Oršić. U Brodu je završio pučku školu, a zatim je primljen u Nadbiskupsko sirotište u Požegi, gdje je završio nižu gimnaziju. Školovanje je nastavio u Biskupskom sirotištu u Zagrebu, a od jeseni 1862. kao pitomac kolegija Germanicum-Hungaricum u Rimu. Godine 1865. postaje doktor filozofije, a 1868. godine je zaređen i promoviran u doktora teologije. Godine 1869. vraća se u Zagreb gdje najprije postaje vjeroučiteljem u sjemeništu i gimnaziji. Godine 1874. postaje najprije izvanrednim profesorom, a zatim 1876. redovitim profesorom fundamentalne teologije. Osim svoje redovite dužnosti profesora, bio je i blagajnik Društva sv. Jeronima te je pokrenuo skupljanje dobrovoljnih priloga za osnutak Dječačkog sjemeništa u Zagrebu. Surađivao je u časopisu "Hrvatski učitelj" i osnovao list "Glasnik sv. Josipa". Bio je, ne samo u Zagrebu, nego i svuda po hrvatskim zemljama dobro poznata i uvažena ličnost.

Godine 1881. papa Leon XIII. uspostavlja redovitu crkvenu upravu u Bosni i Hercegovini pod nazivom Vrhbosanska metropolija s jednim nadbiskupskim sjedištem u Sarajevu i tri biskupije Mostar, Trebinje i Banja Luka. Prvim metropolitom i vrhbosanskim nadbiskupom imenovan je dr. Josip Stadler. Za nadbiskupa je ustoličen u trošnoj crkvi u gradu gdje o jednoj dostojnoj metropolitskoj crkvi još nije bilo ni govora, a još manje o kaptolu, bogoslovnom sjemeništu i svjetovnom svećenstvu, jer u vrijeme turske vladavine cijelo se katoličko kršćanstvo nalazilo isključivo u rukama franjevaca. Teške su tada bile prilike u Sarajevu i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Zemlja je bila zapuštena, bune i neredi muslimanskog življa protiv okupacijske vlasti u svim krajevima, a narod je bio jako siromašan, osobito katolici. S vrlo malim sredstvima počeo je podizati svoju nadbiskupiju. Nikad nije očajavao, nego se dao na posao, prelazeći preko svih poteškoća mirno i radosno, uzdajući se u pomoć Božju i Blažene Djevice Marije, svoje vječne zaštitnice.

Već 1882. izlazi prvi broj "Srca Isusova“, službenog lista Vrhbosanske nadbiskupije. Iste godine otvara u Travniku dječačko sjemenište i gimnaziju otvorenog karaktera, a sagradio je i sjemenište s gimnazijom te upravu povjerio isusovcima. Iz te su škole izašli naraštaji bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata, i to svećenika, biskupa i akademičara raznih struka koji su postali stožer hrvatske inteligencije u Bosni i Hercegovini. Godine 1884. počinje se graditi katedrala, koju je dovršio 1889. i posvetio je Srcu Isusovu. Zatim podiže i otvara bogoslovno sjemenište u Sarajevu. U toj su ustanovi školovani svećenici Vrhbosanske metropolije. Smionost nadbiskupa Stadlera u podizanju tolikih i tako velikih građevina začuđuje sve, jer nije imao nikakvih sredstava. Da bi to uspio, on je molio, skupljao, prosio, pozajmljivao, a zdanja su nicala i služila svojoj svrsi. Tako ga je i đakovački biskup kad je došao u Sarajevo nazvao čudotvorcem. Osnovao je družbu sestara služavki Maloga Isusa, čija je zadaća bila da uzdržavaju i odgajaju napuštenu i siromašnu djecu, kao i djecu bez roditelja. Zato je u Sarajevu podigao veliko sirotište pod imenom "Betlehem". Na taj je način spašen i izveden na pravi put velik broj siromašne i napuštene djece. Podigao je i ubožnicu "Egipat" u koju su sestre primale napuštene starce i starice te se brinule za njih u njihovim posljednjim danima života. Svuda po Bosni gradio je mnogobrojne crkve, kapele i župske stanove, te osnivao razne vjerske i kulturne ustanove. Da je imao više novca, on bi bez sumnje načinio još velikih djela, ali i ova njegova djela, započeta skromnim sredstvima, danas su od neprocjenjive vrijednosti. Nadbiskup Stadler je osobno bio velik siromah. Umro je u Sarajevu u 75. godini života na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM 8. prosinca 1918. godine bez oporuke, jer nije imao ništa što bi ostavio u oporuci.

U životu ga je vodila samo čista i velikodušna ljubav prema Bogu i bližnjemu, ali ga je napadala politička austro-mađarska vlast kao katoličkog biskupa i borca za hrvatska prava. Za Stadlera je još u Rimu njegov poglavar, rektor Zavoda Germanikum-Hungarikum, rekao da je Hrvat cijelim srcem. Kad su ga prije 86 godina spuštali u grob bili su svjesni da je toga dana "sišao u panteon naših katoličkih i hrvatskih besmrtnika stvaratelj i otac nove slobodne Hrvatske i katoličke Bosne, te da je duh njegov određen da bude genij i nadahnuće novim bosanskim katoličkim i hrvatskom naraštajima; da ime njegovo mora postati program u daljnjem radu i našim budućim nastojanjima". Prof. Jurišić je zaželio da rad na promicanju njegova svetačkoga lika, koji je započeo 20. lipnja 2002. godine, bude odgovor na ono što je Stadler učinio za svoj čitav hrvatski narod.

Jasminka Bakoš-Kocijan