VARAŽDIN, 1. 11. 2026.

---

Na svetkovinu Svih svetih, u nedjelju 1. studenoga, varaždinski biskup Bože Radoš predvodio je tradicionalno misno slavlje u 15 sati u crkvi Dobroga Pastira pokraj varaždinskoga groblja. Uz biskupa Radoša koncelebrirali su svećenici iz varaždinskih župa i samostana. 

---

U uvodu u misno slavlje biskup Radoš osvrnuo se na značenje svetosti, posluživši se slikom Božjega zagrljaja. Svece je opisao kao one koji su čeznuli za time da ih Bog potpuno obuhvati svojom ljubavlju i da se nikada od njega ne odvoje. Istaknuo je kako Bog i svakoga čovjeka želi zagrliti svojom ljubavlju, osloboditi ga grijeha i svega što ga od njega udaljava.

U homiliji je biskup Radoš, polazeći od značenja svetkovine Svih svetih, istaknuo kako se toga dana pogled vjernika usmjerava u dva smjera: prema nebu, odnosno mnoštvu svetih koji su stigli u Božju blizinu, ali i prema zemlji, gdje počivaju tijela njihovih pokojnih. Upravo ta dva pogleda, rekao je, podsjećaju da je ljudski život putovanje koje ima svoj konačni cilj.

„Tko putuje bez cilja, taj luta. A onaj tko ima cilj pred sobom, to je hodočasnik“, rekao je biskup, naglasivši kako su kršćani hodočasnici na zemaljskome putu, a njihov je cilj potpuni zagrljaj Božji. Što je taj cilj čovjeku draži i ljepši, to lakše prolazi kroz poteškoće koje život donosi. Premda čovjek već na zemlji doživljava trenutke sreće, oni su uvijek pomiješani s teškoćama, boli i posljedicama grijeha, dok se punina sreće ostvaruje tek u konačnom zajedništvu s Bogom koji je ljubav.

Govoreći o tome kako se čovjek priprema za taj susret, biskup je posebno istaknuo dvije Božje osobine: beskrajnu velikodušnost i poniznost. Bog se, kako je rekao, potpuno daruje čovjeku, ali čovjek ne može ući u puninu njegova zagrljaja ako se čvrsto drži samoga sebe i u sebi čuva sebičnost. Zato je zemaljski život ujedno i vrijeme u kojem Bog čovjeka postupno oslobađa svega što priječi potpuno zajedništvo s njime.

Drugu Božju osobinu, poniznost, biskup je povezao s Kristovim rođenjem u Betlehemu i njegovom smrću na Kalvariji. U Betlehemu se Bog objavljuje kao maleno dijete ovisno o drugima, a na Kalvariji kao onaj kojemu oduzimaju život. Upravo tom poniznošću Krist pobjeđuje ljudsku oholost koja se suprotstavlja Bogu. Naglasio je kako Isus dolazi ozdraviti čovjekovu nutrinu te da je svaki čovjek na svojem životnom putu pozvan pristupiti njegovu milosrđu i od njega tražiti ozdravljenje.

U tom je kontekstu biskup posebno govorio o Kristovoj žrtvi na križu i njezinoj povezanosti s euharistijom. Ta se žrtva uprisutnjuje u svakome misnom slavlju, u kojem Božja ljubav oprašta grijehe i ozdravlja ljudske slabosti.

Pozivajući se na misao svetoga Padre Pija, biskup je podsjetio kako bi crkve uvijek bile pune kada bi kršćani doista razumjeli vrijednost jedne svete mise. Euharistija je, istaknuo je, susret s Kristovom ljubavlju koja čovjeka obnavlja i vraća mu radost, a Kristovo tijelo već sada postaje zalog buduće sreće.

No da bi Božja ljubav mogla djelovati u čovjeku, potrebno je otvoriti joj prostor poniznošću i kajanjem. Biskup se pritom poslužio slikom pukotina kroz koje ulazi svjetlo, istaknuvši kako upravo čovjekovo iskreno kajanje otvara put Božjemu milosrđu.

„Kako je lijepo znati da Bog kroz naše pukotine, koje otvaramo svojim kajanjem, može ući i nas ozdraviti. Kako je lijepo živjeti s Bogom. Kako je lijepo živjeti kao hodočasnik“, poručio je biskup.

U završnom dijelu homilije biskup Radoš osvrnuo se na pitanje vjere u vječni život, posluživši se prizorom iz romana „Braća Karamazovi“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Podsjetio je na razgovor žene koja, suočena sa sumnjom u postojanje života nakon smrti, dolazi duhovniku tražeći odgovor na pitanje kako ponovno probuditi vjeru. Na njezinu zabrinutost da će nakon smrti ostati samo grob, duhovnik odgovara kako se budući život ne može dokazati, ali se čovjek u njega može uvjeriti iskustvom djelatne ljubavi.

„Nastojte djelima i bez prestanka ljubiti svoga bližnjega. Kako budete napredovali u ljubavi, tako ćete stjecati i uvjerenje u Božje postojanje i u besmrtnost duše“, prenio je biskup misao iz Dostojevskijevog djela, istaknuvši kako se vjera učvršćuje upravo kroz konkretno življenje ljubavi prema drugima i zaboravljanje samoga sebe.

Pozvao je vjernike da prihvate taj poticaj i dopuste da Božja ljubav rasprši njihove sumnje i oslobodi ih oholosti. Božje se stvarnosti, naglasio je, mogu istinski razumjeti tek kada čovjek postane ponizan i malen te dopusti da ga obasja svjetlo Božje ljubavi.

Homiliju je zaključio podsjećajući na Isusove riječi kojima zahvaljuje Ocu što je otajstva Kraljevstva objavio malenima, a potom izrekao molitvu: „Oče, pomozi nam da budemo među njima. Među malenima, među tvojim izabranima, među svetima. Amen.“

Na kraju misnoga slavlja domaćin, preč. Ivica Cujzek zahvalio je svima na sudjelovanju u euharistijskom zajedništvu. Nakon mise biskup Radoš, svećenici i okupljeni vjernici u procesiji su se uputili prema središnjem križu na varaždinskome groblju, gdje je uslijedila zajednička molitva za pokojne i blagoslov groblja.

Već tradicionalno članovi Pjevačkog društva Arka svojim pjevanjem pratili su misno slavlje te molitvu i blagoslov na varaždinskome groblju.
 

---