VARAŽDIN, 2. 4. 2023.

---

Nedjeljom Muke Gospodnje - Cvjetnicom, Crkva ulazi u vrhunac liturgijske godine. Središnje liturgijsko slavlje 2. travnja u varaždinskoj katedrali, s blagoslovom grančica na prostoru iza katedrale i procesijom kao spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš. Uz njega je u euharistijskom slavlju koncelebrirao umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak te svećenici središnjih biskupijskih ustanova.

„Muku Gospodina našega Isusa Krista“ iz Matejeva evanđelja pjevali su preč. Josip Koprek (evanđelist) I vlč. Marko Domiter (Isus) uz katedralni zbor pod vodstvom katedralnog orguljaša mo. Višeslava Jaklina.

Kako je rekao biskup Radoš na početku svoje homilije, evanđelje se na Cvijetnicu – Nedjelju Muke Gospodnje čita ili pjeva po ulogama, jer želimo ući u dramu Isusove muke.  „Želimo osjetiti ono što osjeća Onaj koji ide na križ. Želimo stati pred likove, lica onih koji prate Slugu Božjega.“


Lica osoba na Isusovom putu prema Golgoti

Na tom tragu biskup Radoš je proveo kroz lica osoba na Isusovom putu prema Golgoti potičući sve da se ogledaju u licima onih koji prate Isusa. I dok prvo i drugo čitanje govore o licu Sluge Gospodnjeg  koje neće zakloniti niti izmaknuti, nego je spreman komunicirati sa svima, pa i s onim koji žele to lice udariti, popljuvati; zatim o licu Boga koji se pojavio među nama, koji je savršeni lik, o savršenu obrazu nebeskoga Oca, na putu do Golgote pojavljuju se i ne baš tako pozitivni likovi i lica.

Najprije se pojavljuje lice izdajice koji za sitne novce prodaje svog Učitelja, Onoga s kojim je dijelio stol. To je i lice dvoličnjaka „jer poljupcem pokazuje da ljubi, a istinski ne ljubi“, rekao je biskup Radoš.

Zatim tu je lice Petra apostola. Najprije je to stameno lice na kojem se može čitati odlučnost, čvrstoća, jasnoća. Lice je to koje potamni u Getsemanskom vrtu, pospano zaspi i zanijeka Gospodina,  i lice mu postane kameno. No, kad se prisjeti Isusovih riječ, to isto kameno lice bit će pokriveno suzama koje će Petrovom licu vraćati toplinu i život.

Na putu do Golgote susrećemo i tvrda, ogorčena lica velikog svećenika i njegovih prijatelja.

„Nema na njihovom licu samilosti, smilovanja, ljubavi, nego je tako tvrdo da ne dopuštaju da bilo što dopre do njihovoga srca. Kasnije će i udarati Isusa po licu oni koji služe velikom svećeniku, koji služe ovoj čudnoj četi koji sebe nazivaju da su prijatelji Božji“, istaknuo je biskup Radoš te dodao i lice Plata „čovjeka koji želi spasiti svoj obraz, jer je dao riječ. Kakva nedosljednost. Ubit će čovjeka za kojeg zna da je nevin, samo da sačuva svoj obraz pred ljudima. Dao je riječ da će pustiti onoga koga narod zatraži da pusti. Pilat je čovjek bez lica, bez obraza. Nema lica, obraza ni časti, a tako drži do svoje časti.“

Podsjetio je biskup Radoš i na lica vojnika koji izruguju Isusa. Na njihovom je licu poruga i  podsmjeh. A tu je i svjetina koja ima ogorčeno lice. Oni žele što prije Isusa staviti na križ i ubiti ga.



Među licima koja nemaju obraza ima i onih koji pokazuju da nije sve tama

Pa ipak, kako je rekao biskup Radoš, među ovim licima koji nemaju obraza, tu su i neki koji, doduše sramežljivo, ali ipak pokazuju „da nije sve tama, da nije sve kamen, smrt, nego da ima i ljudskog lica, da ima i cvjetova koji se probijaju kroz to kamenje.“

Tu je iznenađeno lice Šimuna Cirenca, kad na njega stavljaju križ, da osjeti težinu Isusova križa i da bude pomoć Isusu.

„Ma i nije to htio, ali su ga iznenadili. Vjerujem da ga je iznenadio i pogled Isusov, da je u Isusu prepoznao prijatelja, da je u Isusu prepoznao lice Božje, jer sudjeluje na Njegovome hodu prema Golgoti“, naglasio je biskup Radoš i podsjetio na lice satnika koje je iznenađeno, zadivljeno i govori Ovaj zaista bijaše Sin Božji.

Bila su tu i lica koja pokazuju samilost, sažaljenje. To su lica žena koje prate izdaleka Isusa.

„Njihova lica su i mokra lica. Umivaju ih njihove suze koje pokazuju bol duše. Tu je i jedno pošteno lice Josipa iz Arimateje. On je došao kao častan čovjek. Želi očistiti Isusovo tijelo i staviti ga u svoj grob. Čestiti, častan čovjek, na licu mu se odražava to“, poručio je biskup Radoš i naposljetku potaknuo upitati se gdje se nalazi naše lice, u kojem smo se pronašli?

„Kroz ove dane ćemo ići za Isusom i zagledat ćemo se u ta lica: ona koja odbacuju, koja su slaba, kukavička, dvolična. Tražit ćemo od Gospodina neka nam pokaže pravo naše lice. Ma ne možemo se savršeno ogledati ni u prvoj ni u drugoj skupini. Jedino ogledalo koje nam je savršeno ogledalo je lik, lice Sluge Patnika i Njegov križ. Njegov križ savršeno pokazuje naše lice. Ako se kroz ove dane ogledamo u Isusovom križu, Isus će nam dati pravi naš lik. I ne samo da će ga pokazati nego će ga i mijenjati, učinit će ga sličnim svome licu, svome obrazu“ ohrabrio je biskup Radoš.  



Očevo lice je odsutno?

Dodao je ovim licima i Ono za kojim čezne Onaj koji je na križu. To je Očevo lice. Toliko puta u molitvi Isus je imao odsjaj toga lica, a imao ga je i prilikom krštenja na Jordanu te ga je susreo na brdu Preobraženja. Pa ipak, ovdje gdje je najpotrebnije, Očevo je lice odsutno.

„Draga braćo i sestre, ovdje je u igri trenutačno i vječno. Otac će pokazati svoje lice na uskrsno jutro i bit će to sjajno lice. Lice koje govori kako čuje svaku našu molitvu i kako ona ide do Njegovoga srca. Kako ide do onoga srca koje je probodeno, koje je ubijeno, tu ga pohranjuje i tu ima život“, istaknuo je biskup Radoš te dodao kako je muka Isusova za nas najveća tajna, ali i prolaz kojim ne možemo sami proći, nego idemo s Onim koji nam je pokazao lice nebeskoga Oca.  A to je milosrdno lice, lice života, lice ljubavi bez kraja.

„Neka nam Gospodin dadne milost da kroz ove dane Velikoga tjedna u križu promatramo lice Kristovo, neka se to lice utisne u našu dušu i neka se  pokaže na našem licu kako bi i mi imali onaj obraz koji Gospodin želi da bude Njegovo lice, Njegov obraz, obraz djece Božje koji već sada na licima se čita da imaju obraz, lice vječnoga oca“, zaključio je svoju homiliju na nedjelju Cvjetnice mons. Bože Radoš.

Na raju euharistijskog slavlja biskup Radoš je najavio slavlja svetog trodnevnlja u varaždinskoj katedrali te pozvao sve da „putujemo kroz ove obrede“ u katedrali, ali i u svim župnim zajednicama i crkvama. Poželio je da ovo otajstvo vjere živi svatko osobno, ali i kao otajstvo zajednice vjernika.


   
 

---