LUDBREG, 8. 11. 2026.

---

Redovita mjesečna duhovna obnova u Ludbregu održana je u nedjelju 8. studenog 2026. u kapelici sv. Križa dvorca Batthyany, a predvoditelj je bio  misionar Krvi Kristove p. Stjepan Ivan Horvat. Tema duhovne obnove bila je misao iz 1. Petrove poslanice "Niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista".

Na početku, p. Horvat posvijestio je da istinu o nama samima znamo samo mi i Bog, a nadovezujući se na temu svog nagovora, prisjetio se vlastitog iskustva razmatranja Muke Isusove kada je dublje shvatio činjenicu da je Isus prošao muku za svakog ponaosob.

„Mi uvijek kažemo da je Isus za nas podnio muku, za nas je prolio svoju krvi, no On to čini i za tebe“, naglasio je. 

Posvijestio je da svi imaju onu skrivenu stranu sebe, vlastitu težinu života s kojom se svatko bori.

 U nastavku nagovora, kroz razne primjere potaknuo je na preispitivanje o onome što vodi određenoj ispraznosti života.

Prije svega spomenuo je kako se čovjek lako može naviknuti na ono što mu je dostupno u svakodnevici, dok netko drugi za istim čezne. Poput relikvije Krvi Kristove koja se čuva u Ludbregu: neki je smatraju najvećim bogatstvom hrvatskoga naroda, a neki su već na nju navikli.

Kao još jedan primjer izdvojio je razdoblje prije života u samostanu kad je tražio svaku priliku da bude u crkvi u tišini. Danas, pak, kad živi u kući s kapelicom, ne da mu se do nje, nego ostaje pomoliti se u sobi.

Nadalje, naveo je niz primjera kako ljudi često upadaju u zamku lošeg upravljanja vremenom i ljestvicom vrednota odnosno prioriteta. Pa čak i kad su u pitanju naizgled dobre stvari, u podlozi može biti nezdrava želja, odnosno Bog mi može postati karijera, prestiž, pohvala ljudi.

„Ja kao svećenik, mogu poželjeti toliko dobro pripremiti predavanje radi pohvale ljudi, a neću imati vremena ni za molitvu, ni za subrata, ni za nekog tko mi zvoni na vratima u potrebi za razgovorom ili za ispovijedi. Ja ću ga odbiti. Pripremiti predavanje radi pohvale ljudi - i to mi može postati bog. Sve mi u životu može postati bog. A mi smo stvoreni da nam Bog bude Isus Krist, da budemo povezani s Njim“, istaknuo je p. Horvat dodatno naglasivši da mi kao da imamo jedno mjesto u srcu za Njega, a onda ako Njega nema, imamo potrebu naći nešto drugo i staviti na to mjesto da vodi naš život.

Svratio je pozornost i na tako česti izgovor ljudi da nemaju vremena: za molitvu, odlazak na misu, biti aktivan u vlastitim župnim zajednicama.

„Ja prvi - za ono što mi je važno, uvijek ću naći vremena. Uvijek. A za ono što mi je nevažno, naći ću način da zbrišem... to je ono naše ljudsko, realno. I ponekad postupamo tako i s Bogom. Kad planiram dan, imam li vremena za Njega?“ upitao je p. Horvat, ponovno svjedočeći kako je lako njemu u samostanu gdje mu je dan određen dnevnim redom, no čim otputuje, kad sam mora izabirati, priznaje „već je puno teže. Stvarno trebaš biti iskren prema sebi i odgovoriti si: što mi je ono najvažnije u životu?“

Sve su to situacije čovjekovog pada, no ipak uvijek treba imati na umu, kako je rekao p. Horvat, da naša vrijednost nije određena našim grijehom. Ne smijemo imati stav: nešto loše sam učinio i ne mogu doći Bogu na oči. Potkrijepio je to primjerom susreta Isusa i Petra nakon Isusova uskrsnuća koji nije došao sa zamjeranjem nego mu pokazati koliko ga voli te da je prioritet Nebo, odnosno vječnost. „To je cilj svakoga od nas“, istaknuo je p. Horvat.

U nastavku je svratio pozornost i na razne ispraznosti koje živimo, a trebali bismo se svakodnevno stavljati Bogu na raspolaganje.

„Bože, evo me. Ujutro kad otvorim oči: Bože, koji je Tvoj plan, što želiš od mene? Ako me želiš negdje poslati, pomozi mi da to prepoznam. Vodi me. Daj mi mudrost, snagu, hrabrost da idem putem koji si danas za mene pripremio. To je vjera - taj živi odnos s Gospodinom“, istaknuo je p. Horvat govoreći o stavu s kojim iskreni vjernik treba ući u dan.

Potaknuo je nadalje i na aktivno sudjelovanje u vlastitoj župnoj zajednici, jer dok se svećenici, župnici mijenjaju, župna zajednica uvijek ostaje.

„Prihvati to kao svoje. Želim nešto dati. Želim doprinijeti. Isus je za nas dao život, krv. Nije to morao, nego je htio“, poručio je p. Horvat potaknuvši da, kad god dolazim na molitvu, kad pristupam Bogu važno je posvijestiti si: evo, ovo je Bog koji je za mene prolio krv, otišao na križ, pa i dat će mi sve što mi treba za moje spasenje.

Na kraju je još jednom podsjetio kako Bog vidi svu istinu o nama, pa i onda kada nitko drugi ne vidi: jesmo li uistinu nešto darovali iz ljubavi, jesmo li molili, postili, učinili neko dobro u skrovitosti.

Nakon nagovora, uslijedila je molitva krunice, sveta misa te euharistijsko klanjanje.

---