KLENOVNIK, 26. 10. 2025.

---

Tradicionalni listopadski Marijin put u Klenovniku te misno slavlje u kapeli sv. Wolfganga Regensburškog (Vuka) predvodio je varaždinski biskup u miru mons. Josip Mrzljak u nedjelju 26. listopada. Hodočasnici su se okupili u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva gdje je sve okupljene pozdravio domaći župnik Dominik Cestar, a zatim je mons. Mrzljak blagoslovio svijeće i krunice te izmolio blagoslovnu molitvu. Hodočasnicima su se tijekom puta priključivali brojni mještani iz svojih zaselaka te se po lijepom jesenskom vremenu hodočasnička skupina uspinjala prema Vukovoju, čitajući razmatranja uz svaku postaju otajstva krunice, moleći krunicu i pjevajući prigodne pjesme. U dvosatnu molitvu i pjesmu posebno su se uključile redovnice Klanjateljice Krvi Kristove iz Zagreba i obližnjeg Ivanečkog Vrhovca, gdje sestre imaju svoj samostan.
 
Ovogodišnji Marijin put bio je posebno u znaku pijeteta prema stradalnicima Prvog i Drugog svjetskog rata, ocu Miji i nestalom sinu Valentinu Pintariću. Na zemljištu njihovih nasljednika, podno kapele sv. Vuka, nalazi se zavjetna kapelica Srca Isusova i Srca Marijina, koju je otac Mijo, zvani Kos, podigao prije više od stotinu godina kao zahvalu za povratak iz Prvog svjetskog rata. Obnovljenu „Kosevu kapielicu“, kako narod naziva taj pil, i nove kipove Srca Isusova i Marijina, blagoslovio je mons. Josip Mrzljak, na završetku Marijina puta.
 
Kako je nakon blagoslova rekao inicijator obnove, mons. Nedjeljko Pintarić, taj zavjetni spomen obnovljen je u sklopu ovogodišnje Jubilejske godine 2025., u godini Posvete hrvatskog naroda i hrvatske domovine Presvetom Srcu Isusovu te u povodu 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva. Poticaj obnovi je i osamdeseta obljetnica završetka Drugog svjetskog rata te Izjava o stradanjima i prikrivenim grobištima iz ii. svjetskog rata i poraća o pravu na grob i o dužnosti pijeteta triju biskupskih konferencija (HBK, ŠKS i BK BiH) od 13. svibnja 2008., i Rezolucija Europskog parlamenta o očuvanju sjećanja na žrtve poratnog komunističkog razdoblja u Sloveniji, od 8. srpnja 2025., u kojoj se potiče sve članice EU da „nastoje ojačati povijesnu memoriju, međusobno razumijevanje i pomirenje na temelju istine i poštovanja prema svim žrtvama totalitarnih režima“.
 
Bogu zahvalan hrvatski vojnik Mijo Pintarić - Kos (1886. - 1957.), pripadnik Kraljevskog ugarsko-hrvatskog domobranstva, sretno se vratio iz 1. svjetskog rata, s talijanskoga bojišta na Soči. Nakon što je 4. studenoga 1918. iz Padove pristigla vijest građanima Italije: „Austro-ugarska vojska je uništena“, prema talijanskim izvješćima do 11. studenoga utvrđeno je 436 674 ratnih zarobljenika. Nakon stravičnih borbi na širem području od Kobarida, Soče i na sektoru između rijeka Brente i Piave, uslijedilo je dugo razdoblje zatočeništva, tijekom kojega je smrt zadesila oko 30 000 zarobljenih vojnika. 16. varaždinska pješačka pukovnija, sastavnica XIII. zagrebačkog korpusa, sudjelovala je u najvećim pobjedama, ali i porazima Austro-Ugarske vojske na balkanskom, istočnom, solunskom i talijanskom bojištu. Do 20. listopada 1918. pripadnici pukovnije dobili su 488 odlikovanja, od čega 131. časnici, a 357 vojnici. Smatra se da je do 28. rujna 1917. godine s područja varaždinske županije poginulo 825 osoba, a mnogo je ljudi završilo u zarobljeništvu, iz kojeg se mnogi nisu vratili. Sve te ratne ugroze života, kao i teško razdoblje povratka kući, dodatno je učvrstilo Miju Pintarića da izvrši svoj zavjet, i podigne zavjetnu kapelu. Vrativši se, gradi kapelu i stvara obitelj sa Rozom Seretin.
 
Sin Valentin, rodio se 1920. godine, odrasta u obitelji ratnog povratnika, i u punoljetnosti sklapa brak s Rozom Klunić uoči Drugog svjetskog rata te mu se rađa kćer Ljuba. Odlazi u rat, vjerojatno kao pripadnik Hrvatskog domobranstva, iz kojeg se nije vratio. U matičnim knjigama nije zabilježen datum njegove smrti, što je bio česti primjer neupisivanja podataka u poratno vrijeme, vjerojatno zbog nedostataka informacija, ali i zbog proglašavanja takvih nesretnika „narodnim neprijateljima“. Je li poginuo pred kraj rata na hrvatskom teritoriju, ili je stradao na povlačenju prema Sloveniji i Bleiburgu, ili pak na marševima smrti i križnom putu, nakon engleske sramotne odluke o repatrijaciji hrvatskih vojnika i civila u komunističku Jugoslaviju, ostaje nepoznato. Kako se ne zna, ni za vrijeme i mjesto Valentinove pogibije, niti za njegov grob zavjetna kapelica njegovog oca, koju narod naziva „Koseva kapielica“, obnovljena je i Miji na spomen.
 
Mons. Pintarić je zahvalio praunuci pokojnog Mije, Barbari Lukavski na suradnji pri obnovi, kao i Ivanu Pintarići Jendru, za prve informacije o kapeli te njezinom graditelju i obitelji Mije Pintarića Kosa. Zahvalu je izrekao i suradnicima: župljaninu Martinu Ferencu za zidarske radove, za klesarske i završne radove kiparu Slavku Buniću iz Ivanca, za bravarske radove Franji Periću iz Kerestinca, za darovani građevinski materijal župljaninu Željku Pintariću te Mati Vlahu iz Zagreba za izradu novih kipova Srca Isusova i Marijina.
 
Po završetku Marijinog puta i blagoslova zavjetne kapele, biskup Mrzljak je predvodio misno slavlje u stoljetnoj kapeli sv. Vuka, u koncelebraciji s mons. Antunom Perčićem, generalnim vikarom Varaždinske biskupije, Alojzijem Pakracem, župnikom u Ivanovcu, Nenadom Piskačem, župnikom u Lepoglavi, domaćim župnikom Dominikom Cestarom, Andrijom Botkovićem, župnim vikarom u Đurđevcu te preč. Antunom Hoblajem, umirovljenim svećenikom i kanonikom magistrom Čazmansko-varaždinskog zbornog kaptola Duha Svetoga i umirovljenim svećenikom Tomislavom Antekolovićem.
 
U uvodu u misno slavlje biskup Mrzljak je podsjetio hodočasnike da su tijekom Marijinog puta molili radosna, žalosna i slavna otajstva krunice Blažene Djevice Marije, a da je sveti papa Ivan Pavao II. tim tradicionalnim otajstvima dodao i otajstva svjetla. „U petom otajstvu svjetla razmatramo kako nam je naš Gospodin Isus Krist ustanovio euharistiju u kojoj nas hrani svojim tijelom i krvlju pod prilikama kruha i vina. I tu euharistiju mi sada započinjemo“, kazao je mons. Mrzljak pozvavši okupljene da se usredotoče na to veliko otajstvo vjere.
 
Upravo, danas rijetki mistični ambijent igre tame i svjetla u kapeli bez osvjetljenja električne rasvjete, kojeg je stvaralo šest svijeća na oltarima, poslužio je propovjedniku da se slikovito izrazi o snazi vjere, koja nekad tinja, nekad plamsa, a nekad svom snagom gori. „Upravo to što ste danas učinili sa ovim hodočašćem, sa ovom  živom krunicom, put kojim ste išli, je pokazatelj i znak potrebe da čovjek učvršćuje svoju vjeru, da o svojoj vjeri razmišlja. Vjera nije nešto što jednom steknete u životu i onda imate cijeli život. Vjeru treba neprestano hraniti, neprestano pronalaziti razloge zašto vjerujemo“, rekao je mons. Mrzljak, zaključivši da „vjera nije samo etiketa nego je život kojim treba ići osobito na temelju Isusovih riječi, euharistije i crkvenog zajedništva.
 
Nazočnima su se na kraju mise obratili i župnik Cestar te općinski načelnik Martin Pintarić, zahvalivši mons. Mrzljaku na svestranoj pomoći i kontinuiranom dolasku k svetom Vuku od 2008. godine. Zahvalili su svima na sudjelovanju u tako lijepom crkvenom i narodnom slavlju, koje se produžilo okrjepom kod kapelske kuće, marom zauzetih članova Lovačkog društva „Kuna“ i klenovničkih vatrogasaca.
 
Ove je godine tijekom mjeseca listopada, u kapeli sv. Vuka, prvi put u povijesti, župnik Cestar uveo redovite nedjeljne listopadske pobožnosti i popodnevne mise. Od početnih dvadesetak sudionika broj je narastao na više od dvijestotine, što je zadivljujući porast i poticaj.
 

---