LUDBREG, 12. 4. 2026.

---

U Ludbregu je na Nedjelju Božjeg milosrđa, 12. travnja, u Zavjetnoj kapeli svetišta na otvorenom, održana mjesečna duhovna obnova koja je zbog proslave Uskrsa iznimno pomaknuta na drugu nedjelju u mjesecu.

Tema duhovne obnove bila je “Kroz bolest i smrt - s Isusom”, a predvodili su je vlč. Petar Mlakar, ludbreški župnik in solidum te medicinska sestra Gordana Šantek-Zlatar. Duhovnu obnovu su glazbeno animirale sestre Halužan, Magdalena i Katarina.

Vlč. Mlakar na početku svojeg nagovora podsjetio je na proslavu Nedjelje Božjeg milosrđa koju je kao svetkovinu u Crkvu uveo sveti Ivan Pavao II. 2000. godine po Isusovoj želji objavljenoj svetoj Faustini Kowalskoj.

Osvrnuo se potom na simboliku sakramenta potvrde, posebno na često zaboravljenu gestu „udarca“ pri krizmi. Objasnio je kako ona nosi duboku poruku za život vjernika: „Doći će, zreli kršćanine, u životu udarci, teškoće, problemi, napasti, bolesti, doći će jednom i smrt. Kad dođu ti udarci, „mir tebi“! Nemoj se previše uznemirit, nemoj pasti u očaj, u malodušje. „Mir tebi“, ostani smiren jer nisi sam, s tobom je Bog koji te ljubi, s tobom je Duh Sveti kojeg primaš, u tebi su darovi Duha Svetoga“, rekao je vlč. Mlakar te pojasnio kako ta gesta ohrabruje vjernike jer Bog ne uklanja patnju, ali daje svoju blizinu i snagu da se ona podnese.

Kao snažan primjer iz suvremenog života naveo je svjedočanstvo mladog Josipa Milkovića, koji je svjedočio mladima na subotnjem Susretu krizmanika i mladih Varaždinske biskupije u Ludbregu, a koji je nakon teške nesreće za vrijeme vojne obuke ostao stopostotni invalid izgubivši vid, sluh, šake te desnu nogu. Unatoč tome, nije izgubio vjeru ni vedrinu, nego je postao potpora drugima: „On je bio vjernik i prije, ali kada se probudio se iz kome i kada su uslijedile rehabilitacije u Varaždinskim toplicama, gdje je proveo tri godine, osjetio je da ne može nositi taj teret, taj invaliditet, taj križ da je pretežak. No onda se je Bogu predao još dublje i više nego ikad dotad. I doživio je kroz sve to da je Bog s njime, da mu je sačuvao život s razlogom. Primijetio je da može svojim pristupom pomoći drugima koji prolaze nešto slično“.

U tom svjedočanstvu vlč. Mlakar je prepoznao sliku Krista koji ne dolazi čovjeku s praznim riječima, nego s vlastitim ranama: „Isus nam pokazuje svoje rane. Slušat ćemo i danas u evanđelju: pogledajte, evo moje rane, vidi Toma, stavi prst. Isus je prošao kroz sve to, i gore, i puno gore. I pobijedio je i patnju i muku i smrt i uskrsnuo je od mrtvih... i zato kada nas Isus Krist tješi, hrabri i govori „mir tebi“, govori nam ja sam s tobom koji sam kroz sve to prošao i uz tebe sam i bit ću uz tebe do zadnjeg časa. A onda slijedi prijelaz u vječnost, slijedi blaženstvo gdje više neće biti nikakve muke, ni boli, niti patnje“.

Govoreći o strahu od patnje i umiranja, vlč. Mlakar je rekao da je on prirodan, ali i naglasio da ga vjera može preobraziti. Kao biblijski temelj naveo je Isusove suze nad Lazarom, ističući da Bog nije ravnodušan promatrač ljudske patnje već suosjeća s nama.

U drugom dijelu nagovora vlč. Mlakar je predstavio primjer blažene Chiare Badano, mlade djevojke koja je s nepunih 19 godina umrla od raka kostiju. Njezino svjedočanstvo opisao je kao posebno snažno nadahnuće: „Kad je čula dijagnozu, nakon kratkog vremena rekla je: ‘Ako Isuse ti to želiš, ja to želim.’ Nevjerojatne riječi za djevojku od 16 godina.“, rekao je vlč. Mlakar.

Kroz bolest je, istaknuo je, Chiara svjesno prikazivala svoju patnju Bogu, čak i u sitnicama: „Kad bi joj ispadali pramenovi kose, ponavljala je: ‘Za tebe, Isuse.’“

Posebno je dojmljivo njezino prihvaćanje smrti i briga za roditelje rekao je vlč. Mlakar citirajući Chiarine riječi: „Majko, kad ćeš me spremati za sprovod, ponavljaj: ‘Chiara sada gleda Isusa.’ Tako će ti biti lakše.“

Nagovor je zaključio razmišljanjem o smrti iz perspektive vjere. Podsjetio je na riječi svetog Pavla da je „smrt dobitak“, te istaknuo kako duboka vjera mijenja pogled na kraj života. Kršćanska nada ne uklanja križ, ali mu daje smisao. U zajedništvu s Kristom, bolest i smrt ne predstavljaju kraj, nego prijelaz, put prema punini života.

„Čovjek se boji nepoznatog, nečeg što ne poznaje, što ne zna. Ali ako smo mi, vjernici, kršćani, ako znamo kamo idemo, ako znamo kome idemo, ako znamo da nas čeka naš dobri Stvoritelj, naš nebeski Otac, da nas čeka njegov zagrljaj pun ljubavi, onda nije baš da ne znamo kamo idemo. Onda se i strah od smrti ublažava, a može čak i nestati. Ako imamo vjeru, možemo nekako zaključiti: što bolje poznajem Boga, to se manje bojim smrti. I to nekako smirenije i lakše podnosim muke i patnje.“, zaključio je vlč. Mlakar te najavio svjedočanstvo župne suradnice i voditeljice Kursiljo zajednice, medicinske sestre Gordane Šantek-Zlatar, ističući njezino dugogodišnje iskustvo rada s bolesnicima na odjelu nefrologije u Koprivničkoj bolnici. Najavio je kako će ona progovoriti o tome koliko je snažan i vidljiv učinak susreta s Bogom u trenucima bolesti, osobito kada bolesnici prihvate dolazak svećenika i pristupe sakramentima ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja.

U tom je kontekstu podsjetio da su ti sakramenti dragocjeni dar Crkve, po kojima Krist osobno dolazi čovjeku, donoseći mu snagu, utjehu i svoju ljubav u trenucima slabosti, patnje i približavanja smrti. Vjernike je potaknuo da ih ne zanemaruju, nego da ih shvate ozbiljno,  kako za sebe, tako i za svoje bližnje, osobito kada su teško bolesni ili u starosti.

Posebno je upozorio na zabrinjavajuću stvarnost da mnogi vjernici odlaze s ovoga svijeta bez tih sakramenata, iako oni imaju duboko značenje za čovjekov odnos s Bogom i njegov prijelaz u vječnost. Istaknuo je kako nije svejedno dolazi li čovjek pred Boga pomiren i oslobođen tereta grijeha ili ga nosi sa sobom.

U svom potresnom i osobnom svjedočanstvu, medicinska sestra Gordana Šantek-Zlatar govorila je izravno iz iskustva svakodnevnog rada s teško bolesnim i umirućim pacijentima, ističući kako je upravo susret s Bogom u tim trenucima često presudan za čovjekov mir.

Objasnila je zašto duhovna skrb pripada i medicinskoj profesiji, ne samo kao dio stručnog, „holističkog“ pristupa, nego i kao duboki unutarnji poziv. Priznala je i vlastiti put od straha prema povjerenju: „Dugo sam Boga gledala kao strogog suca... a onda sam otkrila da je On milosrdni Otac koji traži i najmanju pukotinu da uđe u srce čovjeka.“

Ta promjena pogleda postala je temelj njezina poslanja među bolesnicima , da im omogući susret s Bogom prije smrti, kako nitko ne bi ostao sam: “Vjerujem da kroz ovu službu i sama rastem u milosrđu i sućuti i učim gledati bolesnika ne samo kao slučaj, nego kao osobu sa svojim putem, strahom i nadom. Moj rad tako postaje moj svakodnevni oltar. A svaki susret s umirućim bolesnikom, prilika mi je da posvjedočim da i Krist jače od smrti.“

Posebno snažno Šantek-Zlatar je opisala konkretne promjene koje vidi kod pacijenata nakon primanja sakramenata. Iako, kako kaže, strah ne nestaje uvijek u potpunosti, dolazi do duboke unutarnje promjene te je istaknula koliko je važan osjećaj dostojanstva koji bolesnik tada ponovno zadobiva: „Više nije samo broj kreveta... nego osoba. Osjeti da ga Bog nije zaboravio.“
Takvi susreti često vode i do pomirenja s bližnjima.

Posvjedočila je nadalje i o grubim reakcijama i odbijanjima: „Neki kažu da ne žele imati posla s Bogom... tada osjetim žalost, ali poštujem slobodu i molim: Bože, pomozi njihovoj nevjeri.“

U svom radu Šantek-Zlatar se vidi kao „most između bolesnika i Boga“, a duhovnu skrb opisala je kao sastavni dio brige za čovjeka. Zaključno je uputila snažan apel svima prisutnima da ne zanemaruju bolesne u vlastitim obiteljima: „Nemojte čekati zadnji trenutak... imajte hrabrosti pozvati svećenika. Neka ljudi ne ostanu sami sa svojim strahom.“

Nakon svjedočanstva sestre Gordane Šantek-Zlatar vlč. Mlakar je dodatno pojasnio značenje i pravodobnost sakramenta bolesničkog pomazanja, naglašavajući da je riječ o sakramentu namijenjenom onima koji se nalaze u ozbiljnoj, životno ugrožavajućoj bolesti ili pred zahtjevnim medicinskim zahvatima.

Upozorio je kako se ne smije čekati posljednji trenutak, nego svećenika treba pozvati već na početku teške bolesti: Krist tada dolazi kao snaga i pomoć u slabosti. Sakrament je opisao kao „najsnažniju molitvu Crkve za zdravlje“, naglasivši da se u praksi događaju i neočekivana ozdravljenja ili produljenja života, što vjernici prepoznaju kao djelovanje Božje milosti.

Poseban naglasak stavio je na osobnu odgovornost vjernika: najzreliji je čin kada čovjek sam, svjestan svoje situacije, zatraži svećenika i sakramente. Time olakšava i sebi i svojim bližnjima, koji često iz straha ili nelagode odgađaju taj korak.  Ako bolesnik sam ne može ili ne želi učiniti taj korak, vlč. Mlakar potiče bližnje da ga s pažnjom i obzirnošću ohrabre, bez prisile, ali s jasnoćom o važnosti tog susreta s Bogom.

Nakon nagovora i svjedočanstva sudionici su izmolili krunicu Božjem milosrđu, a potom  proslavili svetu misu. Duhovna obnova završila je euharistijskim klanjanjem.
 

---