VARAŽDIN, 26. 3. 2026.

---

Korizmena duhovna obnova za studente i radničku mladež, u organizaciji studentskog kapelana Varaždinske biskupije don Ivana Šibalića, održana je u četvrtak, 26. ožujka navečer u varaždinskoj katedrali. Duhovnu obnovu predvodio je don David Leskovar, a glazbom i pjesmom animirala molitvena zajednica „Lux mundi“ iz župe Remetinec. Duhovna obnova započela je slavljem svete mise, nakon koje je uslijedila kateheza i euharistijsko klanjanje, a sudionici su čitavo vrijeme imali priliku za sakrament svete ispovijedi.

---

Na početku duhovne obnove okupljenima se obratio don Ivan Šibalić, istaknuvši dvostruku dimenziju vremena u kojem se nalaze: „S jedne strane vrijeme je loše, a s druge strane vrijeme je dobro, jer postoje dva vremena. Postoji sunce i kiša, ali postoji i vrijeme obraćenja. Ovo je jako dobro vrijeme za obratiti se. Nadam se da će vam na tom putu obraćenja pomoći upravo večerašnja duhovna obnova“, rekao je don Šibalić predstavivši gosta večeri, don David Leskovar, salezijanca i studentskog kapelana u Zagrebu, te mu zahvalio na dolasku unatoč korizmenim obvezama. Zahvalio je i zajednici „Lux mundi“ na glazbenoj pratnji kao i svi svećenicima koji su se stavili na raspolaganje za sakrament svete ispovijedi.

Don David Leskovar: „Imamo problem imati stav srca kakav je imao Abraham.“

U propovijedi, nadahnutoj likom Abrahama, praoca naše vjere, don David se zaustavio nad slikom Abrahama koji „pada ničice“ pred Bogom. Objasnio je da to nije tek pobožna gesta, nego duboki stav srca: „To znači: ti si Bog, ja to nisam. Ti vidiš puno dalje od mene... Ti vodiš moj život i ja te slijedim.“ Bog progovara upravo u takvom stavu poniznosti, nastavio je tumačiti don David, upozoravajući da problem molitve često nije u Božjoj šutnji, nego u čovjeku: „Problem je možda nekad jer mi stojimo uspravno. Imamo problem pasti na koljena. Imamo problem imati stav srca kakav je imao Abraham.“

Propovjednik se potom osvrnuo na Božje obećanje Abrahamu da će postati „otac mnogih naroda“, iako je star i bez potomstva. Iznio je ključnu poruku o vjeri: „Vjera počinje tamo gdje prestaje naša kontrola... Jer ako sve razumiješ i držiš pod kontrolom, to nije vjera.“ Istaknuo je da Abraham ne polazi na put zato što zna ishod, nego „jer vjeruje Onome koji mu govori“.

Zaključno je don David poručio studentima da vjera nije samo znanje, nego konkretan čin napuštanja sigurnosti: „Vjera nije samo vjerovati ovdje u glavi, poznavati stvari, znati stvari. Vjera je napustiti nešto što je konkretno, za što se ja grčevito držim. Vjera znači napustiti naše sigurnosti prije svega. Vjera znači napustiti moje komoditete, moje komfore. Vjera znači napustiti kontrolu, da ja imam kontrolu nad svojim životom. Vjera znači napustiti na kraju krajeva i grijeh.“

Homiliju je završio poticajem na osobno preispitivanje što to treba u životu napustiti, za koje se sigurnosti grčevito držimo, te potaknuo na molitvu za dublje povjerenje u Boga.

Kateheza o svetoj misi: „Zašto nam je misa dosadna?“

Don David Leskovar započeo je katehezu citirajući Aristotelovu misao „najbolje aktivnosti su one od kojih mi nemamo naizgled nikakve koristi“, te pojasnio: „Zašto? Zato što ih ne radimo iz koristi, nego zbog njih samih. One nisu sredstvo, nego cilj. Mi 'guštamo' raditi te stvari. Gledanje utakmice je bolje od pospremanja sobe. Pospremanje je korisno, ali nije vrhunac života. Prijateljstvo je beskorisno u smislu zarade, ali je 'gušt'. Upravo je takva i sveta misa. Najbeskorisnija stvar na svijetu od koje nemaš dobiti, osim da budeš s Njim." Naglasio je kako je biti s Njim najvažnija stvarnost u životu vjernika te istaknuo kako problem nastaje kada se misa promatra kroz prizmu koristi i osobnog doživljaja te će se često čuti kako je vjernicima misa dosadna.

„Zašto nam je misa dosadna? Odgovor je brutalan, ali istinit: jer mnogi katolici ne razumiju što je to zapravo misa. Doživljavaju sebe kao publiku, a nas s druge strane oltara kao 'stage'. Glavni kriterij postane je li misa bila zabavna i je li 'show' uspio. Mi više ne znamo što znači sabranost i tišina. Navikli smo da nas nešto mora stimulirati svakih 15 sekundi, a ako toga nema, upadamo u krizu. Mi više ne znamo što znači sabranost, što znači tišina, što znači dubina. Misa nije tu da hrani našu površnost, nego da nas iz nje izvuče“, rekao je don David.

Govorio je potom kako središte religije nije samo moral ili znanje o Bogu, nego slavlje. „Središte religije kroz cijelu povijest bilo je slavlje, a srce slavlja je žrtva“, istaknuo je, pojašnjavajući da vjernici na misi nisu promatrači, nego aktivni sudionici: „Možda niste znali, ali vi zajedno sa svećenikom prikazujete žrtvu na svetoj misi... Iako nismo na misi, da nešto dobijemo, pazite koliko je naš Bog dobar. On nam ipak nešto daje na svetoj misi... Ne nešto, on nam daje samoga, sebe. Mi primamo ovdje živoga Boga.“

Važno je da vjernici razumiju kako je sveta misa stvarnost koja se događa, a ne samo prisjećanje nekog događaja. „Mi na misi ne slavimo uspomenu, mi slavimo stvarnost. To nije dokumentarac o prošlosti. Svaki put kad koračaš na svetu misu, ti koračaš u nebo jednom nogom. Možda zbor loše pjeva, možda su djeca nemirna, a propovijed dosadna, ali događa se nešto veće od svega toga: Krist se prinosi Ocu“ naglasio je don David, dodajući da vjernici sudjeluju i u Kristovoj muci i u njegovu uskrsnuću.

Središnji dio kateheze bio je posvećen euharistiji i stvarnoj Kristovoj prisutnosti te je don David citirao Isusove riječi iz Ivanova evanđelja: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni... tijelo je moje jelo istinsko i krv je moja piće istinsko.“ Pojasnio je da su te riječi shvaćene doslovno već u Isusovo vrijeme te da su zbog njihove težine mnogi učenici otišli.

Kao dodatni poticaj vjeri don David je okupljenima govorio i o euharistijskim čudima, posebno u Lancianu i Ludbregu, naglasivši da njihova svrha nije senzacionalizam, nego buđenje vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji.

Zaključno je don David Leskovar iznio snažnu poruku o važnosti mise: „Ako sveta misa nije ono što Crkva tvrdi, onda gubimo vrijeme, ali ako je to stvarno tijelo i krv Kristova, onda je to najvažnija stvar naše vjere.“ U tom je duhu zaključio kako je dolazak na misu najveći privilegij: „Ako je Krist stvarno tu, nema većeg privilegija nego doći k njemu, i nema većeg siromaštva nego ostati bez njega.“
Nakon kateheze don David je predvodio euharistijsko klanjanje u kojem je mlade vodio da ojačaju svoju vjeru u Isusovu stvarnu prisutnost u sakramentu euharistije te da još odlučnije i hrabrije nastave ići s Njime kroz život.

---