2. 7. 2009.

Prva tri evanđelja, Matejevo, Markovo i Lukino, nazivaju se sinoptičkim evanđeljima, budući da se mogu usporedno čitati. Strukturom i sadržajem su slični i slijede isti tijek naviještanja Radosne vijesti o Isusu koji je Krist i o spasenju koje nam po njemu dolazi.
Zanimljivo je da se zadnjih tjedana nekoliko puta čitalo tijekom tjedna evanđelje koje smo čitali te nedjelje. Takav slučaj je i s evanđeljem ovog ponedjeljka koje se naviještalo prošle nedjelje na misama.

Jedan od nastojnika sinagoge
I opet, kao i u razmišljanju koje smo imali predprošli tjedan na ovom mjestu, susrećemo isti princip djelovanja. Isusu pristupa osoba koja moli za ozdravljenje nekoga tko mu je drag i do čijeg života mu je stalo. tada rimski satnik, danas jedan od nastojnika sinagoge.
Zanimljivo je da se Isus odlučuje na djelovanje kada uoči vjeru ljudi koji mole. To je silan poticaj nama kršćanima da svojom zauzetom ljubavlju, povjerenjem i vjerom možemo pomoći bratu i sestri u potrebi. Bog će nas uslišati ako mu se obratimo s vjerom.

Mnoštvo
Na putu prema nadstojnikovoj kući dogodilo se ozdravljenje žene koja je bolovala od krvarenja. One koja je, dok su Isusa odasvud gurali i pritiskali, dotakla Krista s vjerom. I time nas je naučila da je uvijek potrebno imati s Bogom osobni kontakt. Bilo da se molimo sami u vlastitoj sobi ili u zajednici ljudi. S Bogom je moguće uspostaviti odnos samo u osobnom susretu.
Mnoštvo, i to buno mnoštvo, dočekalo je Isusa i u nadstojnikovoj kući. Mnoštvo koje je naricalo i plakalo. Mnoštvo koje je izvršavalo običaj koji je propisao na koji način se ponašati prema činjenici smrti.
Zanimljivo je da ni ovaj put u tom mnoštvu nema osobnog odnosa. Nema nikoga tko s ljubavlju pristupa osobi. Nego se formalno obavlja svoja dužnost.
Zato se njihov plač i naricanje u trenu pretvorilo u podsmijeh i ironiziranje Isusovih riječi kojima poziva na vjeru u život. Oni koji se okupe zbog smrti nisu sposobni radovati se životu.
Stoga ih Isus sve izbacuje iz prostorije u kojoj su bili.

Otac, majka i pratioci
U prostoriju ispražnjenu od buke i formalizma ulazi potom Isus s pojedincima. S onima kojima je stalo i koji vjeruju. I opet se u osobnom susretu događa čudo. Mrtva djevojka oživljava.
Ali istodobno i nas Isus budi na novi život. Na život u kojemu nećemo biti opterećeni formalizmom, nego ćemo težiti za ljubavlju. Na život u kojemu se nećemo gubiti u mnoštvu koje poput valovlja bude nošeno vjetrom na ovu ili na onu stranu, nego ćemo znati svoj put i svoj cilj.

Nikola Kuzmičić