LUDBREG, 6. 9. 2009.

Homilija riječkog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Ivana Devčića u prošteništu Predragocjene Krvi Isusove u Ludbregu na Svetu nedjelju 6. rujna 2009.

Draga braćo i sestre, poštovani hodočasnici i štovatelji Predragocjene Krvi Isusove! 

1. Nalazimo se u Svetištu Predragocjene Krvi Isusove u Ludbregu, koje vjernike već šest stoljeća podsjeća na Kristovu žrtvu ljubavi kojom je on spasio svijet. Ta se žrtva, koju je naš Gospodin jednom zauvijek prinio na križu, neprestano obnavlja u svakoj sv. misi, koju zato i zovemo spomen-činom Isusove žrtve. Taj je spomen-čin Isus ustanovio za vrijeme Posljednje večere sa svojim učenicima, o čemu izvješćuju evanđelisti sv. Matej, Marko i Luka te sv. Pavao. Kod sv. Mateja npr. čitamo: "I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: 'Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje.' I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: 'Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha" (Mt 26,26-28).

2. Sv. Ivan ev. u svojem evanđelju ne spominje ustanovljenje euharistije u dvorani Posljednje večere, ali izvješćuje kako je Isus oprao učenicima noge i kako im je pritom rekao: "Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih" (Iv 13,15). Drugim riječima, sv. Ivan ne govori izričito o ustanovljenju euharistije za vrijeme Posljednje večere, ali govori o euharistijskom stavu poniznosti, služenja i ljubavi. Euharistija vodi prema takvom ponašanju i pretpostavlja ga. Pranjem nogu svojim učenicima Isus je ujedno želio pokazati radi čega će proliti svoju krv na križu. Naime da bi nas Isus oprao od prljavštine grijeha i da bi nas preporodio na novi život. Doista on daje život svakome koji pristupa k njemu, koji prima sakrament oproštenja, sakrament svete ispovijedi, sakrament euharistije i svaki drugi sakrament ako ga prima sa srcem. U šestom poglavlju svoga Evanđelja, sv. Ivan donosi opširan govor o "kruhu života", u kojem Isus za sebe kaže: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao", te: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan" (Iv 6,51 i 54). U tom je čuvenom govoru sv. Ivan produbio i razradio ono što je Isus rekao i učinio u dvorani Posljednje večere. Svojom žrtvom na križu on nas ne samo čisti od grijeha i preporađa na novi život, nego postaje i nama također hram tog života.

3. Isus je svoju na križu prolivenu krv smatrao i nazivao "krvlju Saveza". Znamo da je Bog više puta s ljudima sklapao Savez, kojim je ljudima obećavao zaštitu i pomoć, tražeći zauzvrat čovjekovu vjernost i ljubav. Sv. Pismo Starog zavjeta posebno govori o Savezu Božjem s Noom, Abrahamom i Mojsijem. O ovom posljednjem zapisano je u Knjizi izlaska kako je Mojsije naložio mladim Izraelcima "da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Gospodinu junce kao žrtve pričesnice" (Izl 24,5). Mojsije je pritom uhvatio krv žrtvovanih životinja te je polovinu ulio u posude, a polovinu izlio po žrtveniku. Zatim je uzeo Knjigu Saveza i narodu je glasno pročitao, a narod je na to jednoglasno odgovorio: "Sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo" (Izl 24,7). Nakon toga Mojsije je poškropio narod krvlju govoreći: "Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama uspostavlja na temelju svih ovih riječi" (Izl 24,8).

4. Mojsijev i svi prethodni Savezi bili su samo nagovještaj i priprema vječnog Božjeg Saveza s ljudima koji je sklopljen u Bogočovjeku Isusu Kristu, u čijoj se osobi Bog neopozivo povezao i solidarizirao s čovjekom i čovjek s Bogom. Taj konačni Savez nije zapečaćen krvlju janjaca ili junaca, nego krvlju Isusovom. Zato sam Isus kaže da je njegova "krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha". Misleći na otpuštenje grijeha, sv. Ambrozije će reći kako prolivena Isusova krv ima takvu cijenu da je on njome mogao otkupiti sve grijehe cijeloga svijeta. Isus je žrtvovan umjesto janjaca i drugih životinja, čijom su krvlju ljudi uzaludno pokušavali postići oproštenje svojih grijeha pomirenje s Bogom. Podsjećajući na to i imajući na umu posebno židovsku obrednu praksu kojom su ljudi žrtvom i krvlju janjeta tražili od Boga oproštenje svojih grijeha, Ivan Krstitelj naziva Isusa "Jaganjcem Božjim koji oduzima grijehe svijeta" (Iv 1,29).

5. U krvi tog Božjeg janjeta svaki je od nas, braćo i sestre, u trenutku svoga krštenja sklopio Savez s Bogom, po kojem smo postali dionici Kristove pobjede nad smrću i svih obećanja koja nam je Bog u njemu dao. Istovremeno smo se obvezali na vjernost Bogu, na čuvanje i vršenje njegovih zapovijedi i odredaba, ugledajući se u Isusa Krista koji je svome nebeskom Ocu bio poslušan sve do smrti na križu. Što smo od toga ispunili? Koliko smo svojim krsnim obećanjima vjerni? Za razliku od Boga koji je uvijek vjeran svome savezu s nama, mi moramo priznati da se od njega često okrećemo i tražimo druge, dakako lažne bogove, kojima ćemo se klanjati i slijediti ih. Time kao vjernici dajemo loš primjer i drugima, posebno djeci, te ih umjesto pravome Bogu, predajemo u ruke raznim idolima, koji im nude lažnu sreću i spasenje bez križa i žrtve. Ponašamo se poput starozavjetnog izabranog naroda, koji je bio u trajnom iskušenju otpadništva od pravoga Boga i Saveza s njime, prezirući proročke prijekore i pozive na obraćenje. Kao što su proroci u Starom, tako Crkva u Novom zavjetu, a to znači i u naše vrijeme, ne prestaje upozoravati da je vjersko i moralno otpadništvo od Boga glavni uzrok svih naših kriza i neuspjeha i da ćemo, ako se ne obratimo, svi propasti, kako su to starozavjetni proroci često govorili. Ali, tko ta upozorenja danas još ozbiljno uzima? Tko za njih još mari? Nismo li i mi poput starih Izraelaca oni koji radije proročki glas žele ušutkati nego čuti i prihvatiti što nam govori, i koji svoje uši otvaramo onome što nam laska i godi, a ne onome što nas upućuje na put Božji?

6. Doista je, braćo i sestre, krajnji čas da otvorimo svoje srce za Božju riječ i njegov poziv, koji nam on preko svoje Crkve, ali i na mnoge druge načine upućuje. Svega nam danas nedostaje, ali ničega toliko kao stvarnog obraćenja, kao ozbiljne volje za istinskom promjenom svojeg životnog stava, svojega opredijeljenja koje nije u skladu s Božjim naumom i voljom. Nije li u tom smislu 600. obljetnica ovog svetišta Predragocjene Krvi Isusove, koja je zalog našega spasenja, pravi trenutak koji nam Bog dariva da se sjetimo svojega krštenja i obećanja koja smo mu dali, da se obratimo s putova nepravde i lakomislenosti i zaputimo strmim i uskim putem Isusova križa i žrtve, koji jedini vodi u pravi život na zemlji i u vječni život u nebu? Nije li upravo visoka obljetnica ovog svetišta, u kojem su se naši preci Bogu zavjetovali da bi ih oslobodio od zaraze kuge, upravo Bogom dana prilika da kao pojedinci i kao vjernički narod obnovimo svoje posvećenje i svoj krsni zavjet Bogu, kako bismo se oslobodili suvremene kuge zablude, pesimizma, beznađa, nepovjerenja, laži i obmane? Ne mogu, stoga, ovdje ne citirati riječi jednog običnog vjernika koje mi je uputio kad sam ovamo polazio, ovako on piše: "Zazovite vi biskupi na hrvatski narod svemoćnu zaštitu Predragocjene Krvi Isusove. Pozovite s ovog mjesta u Ludbregu vjernički puk da pod vodstvom biskupa svaka biskupija organizirano moli i posti, jer ovaj se rod zloduha koji je zavladao u Hrvatskoj može odagnati samo na ovaj način… Organizirajte Vi i Vaša subraća biskupi devetnice i bdjenja pred Presvetim. Sjetimo se sv. Arškog župnika Ivana Marije Vianneya koji je pred Presvetim klečao satima moleći za svoje sumještane i uspio je izmoliti za njih milost obraćenja te ih vratiti na put spasenja." Ovo su, braćo i sestre, riječi koje su došle odozdo, iz naroda, od vas, riječi za koje spontano kažemo "Vox populi, vox Dei" – "Glas naroda, glas Božji". Želimo li te proročke riječi čuti i učiniti na što nas one pozivaju? Nije li doista krajnje vrijeme da svi ozbiljno poradimo oko svoje duhovne, vjerničke i moralne obnove o kojoj se toliko priča od početka demokratskih promjena. Ali umjesto da mislimo kako bi to konačno trebali učiniti neki drugi, nužno je da svatko počne od sebe. To je temelj i preduvjet svake stvarne obnove.

7. Sv. Ivan Evanđelist je zabilježio kako su Židovi reagirali na Isusove riječi: "Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje - za život svijeta" (Iv 6,51). Oni su se, kako kaže, prepirali govoreći: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" (Iv 6,52). Normalna je to reakcija na Isusovu tvrdnju o svome tijelu kao hrani za život vječni i o svoj krvi kao pomirenju između Boga i čovjeka i pečatu njihova novog Saveza. Ta tvrdnja doista nadilazi moć našeg naravnog shvaćanja. Stoga, ako nam samo naš naravni razum ostaje na raspolaganju, ako nam Isus ne dadne dodatno rasvjetljenje svoga Duha, svaki čovjek osjeća Isusove riječi o njegovome tijelu i krvi kao hrani i piću za život vječni kao nešto što ga nadilazi, što mu je neshvatljivo i neprihvatljivo. No, Isus nam i u tome priskače u pomoć svojom ljubavlju te i nama čini ono što je učinio slijepcu od rođenja kad mu je dao da progleda (usp. Lk 18,35-43) i gluhonijemom iz današnjeg evanđelja, kojemu je otvorio uši kako bi mogao čuti Božju riječ i odriješio mu jezik da je naviješta i u zajednici slavi Gospodina. Darivajući nam svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće, Isus nam daje i svjetlo vjere bez kojega ne možemo taj dragocjeni dar ni prepoznati niti prihvatiti.

Zato je potrebno, draga braćo i sestre, Gospodina neprestano moliti za dar vjere, koji je temeljna pretpostavka za razumijevanje i prihvaćanje svih njegovih darova, pa tako i dara njegova tijela i krvi u znacima kruha i vina. Molimo u tom smislu i za vjeru u našem narodu, posebno da bi je naše obitelji svojim kršćanskim životom umjele prenijeti na nove naraštaje. Živu, svetu vjeru, zbog koje je Marija nazvana blaženom i zbog koje je Isus činio čudesne znakove kad god bi je kod nekoga susreo. Neka ta vjera u našim životima i u našem društvu donosi plodove ljubavi, pravednosti i nade.

8. Postoji, braćo i sestre, još jedna zabrinjavajuća pojava, a prisutna je u odnosu vjernika prema otajstvu Kristova tijela i krvi, kao i prema ostalim njegovim otajstvima. Riječ je o površnom i lakomislenom pristupanju k stolu Gospodnjemu. Mnogi se pričešćuju bez istinske pobožnosti i dubokog strahopoštovanja, iza čega zapravo stoji slaba vjera. Mnogi se ne pitaju ispunjavaju li uvjete potrebne da bi pristupili pričesti, niti se zanimaju koji su to uvjeti. Crkva, naime, nadahnuta i poučena Duhom Svetim, uči da ako imamo na duši teški grijeh, ne smijemo blagovati tijelo i piti krv Kristovu, dok se nismo pokajali i ispovijedili. Također je zabrinjavajuća pojava nesudjelovanja mnogih vjernika, posebno mlađih, na sv. misi nedjeljom i blagdanom. Činjenica je da i mnogobrojni kršćani nedjelju sve manje ispunjavaju religioznim sadržajem, a sve više kupovinom i razonodom. Zato danas još jedva gdje možemo reći da svi čine ono što su prvi kršćani smatrali posve normalnim i o čemu su zapisali: "Nedjeljom se svi, boravili u gradu ili selu, sastajemo…" Dakako, nisu se sastajali na bilo kakav sastanak, nego na euharistijsko slavlje. Dolazili su na to sveto slavlje svjesni da bez euharistije, bez slušanja Isusove riječi i blagovanja njegova tijela i krvi, nemaju snage za život na koji su krštenjem rođeni. Ne znači li to da je vjernički život mnogih današnjih kršćana tako slab i nevjerodostojan upravo zbog toga što nije ishranjen slušanjem i razmatranjem Božje riječi, nedjeljnim slavljenjem sv. mise i pričešćivanjem Isusovim tijelom i krvlju, što ga ne osvježava i ne pomlađuje osobna i zajednička molitva, posebno ona obiteljska?

9. Draga braćo i sestre, krv je simbol života. Stoga proliti za nekoga krv, znači dati svoj život za njega. Isus je to učinio za nas i dao nam primjer za nasljedovanje. Neka bi, stoga, po ovom svetom hodočašću u svima nama porasla ljubav prema Kristu i spremnost za služenje drugima, posebno slabima i siromašnima; neka bi nas Gospodin pričešću svoga tijela i krvi ojačio i ohrabrio da i mi sebe predajemo za život drugih: roditelji za život svoje djece, učitelji za odgoj svojih učenika, gospodarstvenici za svoje radnike, oni kojima je povjerena vlast za dobro svojih građana. Neka bi nas Krist učinio svojim svjedocima, kako bi se i na nama mogle ostvariti riječi Sluge Božjega pape Ivana Pavla II. koji je napisao: "Svojim sjedinjenjem s Kristom, narod novog saveza, daleko od toga da se zatvara u samoga sebe, postaje 'sakrament" za čovječanstvo, znak i sredstvo spasenja koje je ostvario Isus Krist" (Crkva o euharistiji, br. 22). Gospodine Isuse Kriste, ne dopusti da Tvoja predragocjena krv bude za nas uzaludno prolivena, nego daj da se po njoj spasimo iz sadašnjih osobnih i narodnih poteškoća te jednog dana prispijemo u tvoju uskrsnu slavu. Amen.