LUDBREG, 5. 9. 2009.

Homilija varaždinskog biskupa mons. Josipa Mrzljaka na Svetu subotu 5. rujna 2009. u Ludbregu

Braćo i sestre,

Slušali smo Božju riječ i zahvalili na tim riječima. Zahvaljujemo i na utjelovljenoj Božjoj riječi koja je neprestano među nama snagom Duha Svetoga. Upravo smo čuli odlomak svetog Evanđelja po Marku. "I dok su blagovali, on uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi, dade im i reče: 'Uzmite, ovo je tijelo moje.' I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: 'Ovo je krv moja, krv saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem Vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kada ću ga, nova, piti u Kraljevstvu Božjemu.' Otpjevavši hvalospjeve zaputiše se prema Maslinskoj gori."

Uputiše se učenici zajedno s Isusom iz dvorane, ali s njima se već kroz 2000 godina upućuju mnogi koji žele slijediti Učitelja na tom putu. Taj put vodi do križa. I mi smo išli za križem u procesiji i ovdje smo ga stavili na počasno mjesto i na njega neprestano upravljamo svoj pogled. Pogled svojih očiju, ali i svojeg srca i svojeg razuma. Želimo razmišljati što se to tako važno dogodilo na križu. Zašto je taj znak sramote i prezira postao znak pobjede i ljubavi?! Koja je poveznica događaja iz dvorane gdje su učenici blagovali Pashu s učiteljem s događajem na Kalvariji gdje je prolivena njegova nedužna krv na križu?! To je ta naša tajna vjere na koju odgovaramo: "Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež, tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoj slavni dolazak iščekujemo." To je euharistija. To je središnji događaj naše vjere. To je izvor i vrhunac našeg kršćanskog života. O tom događaju Crkva neprestano govori. Govorio je i Sveti Otac u ovotjednoj audijenciji u srijedu 2. rujna citirajući riječi svetog opata Odona iz Clunyja: "Posebno spominjanje zaslužuje 'pobožnost' Tijelu i Krvi Kristovoj što ju je Odon, pred raširenim zanemarivanjem zbog kojeg je živo žalio, uvijek njegovao s uvjerenjem. On je zapravo bio čvrsto uvjeren u stvarnu prisutnost Tijela i Krvi Gospodinove, pod euharistijskim prilikama, snagom 'supstancijalnog' pretvaranja kruha i vina. Pisao je: 'Bog, Stvoritelj svega, uzeo je kruh govoreći da je njegovo Tijelo i da ga daje za svijet te je podijelio vino, nazivajući ga svojom Krvlju'; dakle, 'naravni je zakon da se promjena dogodi prema zapovijedi Stvoritelja' i zato 'priroda odmah mijenja svoje uobičajeno stanje: bez oklijevanja kruh postaje tijelo, vino postaje krv'; na Gospodinovu zapovijed 'supstancija se pretvara' (Odonis Abb. Clunicac. Occupatio, izd. A. Swoboda, Leipzig 1900, str. 121). Nažalost, bilježi naš opat, to se 'presveto otajstvo Tijela Gospodnjeg, u kojemu se sastoji cijelo spasenje svijeta' (Collationes, XXVIII: PL 133,572) nemarno slavi. 'Svećenici, primjećuje, koji pristupaju oltaru nedostojno kaljaju kruh, to jest Tijelo Kristovo' (ibid., PL 133,572-573). Samo onaj koji je duhovno sjedinjen s Kristom može imati dostojno dioništvo u njegovom euharistijskom Tijelu: u suprotnome, jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv ne bi bilo na korist, nego osudu (usp. isto tamo, XXX, PL 133,575). Sve nas to poziva da novom snagom i dubinom vjerujemo istinu prisutnosti Gospodinove. Prisutnost Stvoritelja među nama, koji se predaje u naše ruke i preobražava nas kao što preobražava kruh i vino, tako preobražava svijet." (iz Papine kateheze na općoj audijenciji u srijedu 2. rujna 2009. - Sveti Odon iz Clunyja)

 

Preobražava nas, kao što preobražava kruh i vino, tako preobražava svijet. Dajući nam sebe, gotovo bismo mogli reći, dajući sebe u naše ruke, preobražava nas, preobražava čovjeka. Čini, u stvari, novog čovjeka. Na poseban način po sakramentu svetoga reda čini čudo svećeništva.

S pravom kaže sveti Ivan Marija Vianney: "O kako je svećeništvo veliko! To ćemo shvatiti tek na nebu … Kada bismo to shvatili ovdje na zemlji, umrli bismo, ne od straha, već od ljubavi." Upravo po rukama i riječima svećenika preobražava kruh i vino i daje nam za hranu, daje nam da bismo imali život.

I nije čudo da su možda zadrhtale ruke onog nepoznatog svećenika prije 600 godina ovdje u Ludbregu kada je na čudesan i opipljiv način doživio tu preobrazbu. I upravo taj, gotovo opipljiv čin, već stoljećima privlači bezbroj kršćanskih vjernika u ovo svetište. Znamo i vjerujemo da se to čudo događa u svakoj svetoj misi, ali ovo opipljivo potiče nas na još žarču pobožnost. Pogotovo nas koji smo primili sakrament svetog reda i koji danomice uzimamo kruh i vino, plod rada ljudskih ruku, da bi nam postalo hrana i piće duhovno. To želimo i svima vama posvjedočiti i prenijeti. Zato su vas, braćo i sestre, vaši župnici i kapelani, vaši pastiri iz mnogih župa danas poveli na ovo hodočašće.

Draga braćo svećenici!

Najveća naša zadaća je ljude voditi Isusu. Još kao mladi nadbiskup bl. Alojzije Stepinac poručio je svećenicima: "Središte naše pobožnosti kao i glavni predmet naše ljubavi mora biti Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Pobožnost prema presvetoj euharistiji je najmoćnije i najsigurnije sredstvo za obnovu svake župe. Nikada, naime, neće u župi procvasti pravi kršćanski život, niti će u ljudima proplamsati oganj ljubavi Božje, ako se srca ljudska ne griju na vatri ljubavi Presvetoga Srca, što neprestano boravi u našim tabernakulima pod skromnim prilikama kruha. Jedino onaj ima život i ljubav u sebi, tko se hrani kruhom života i koji se grije na vatri Božanske ljubavi.

Sveta je, dakle, dužnost svakog svećenika da sam goji najnježniju pobožnost i ljubav prema Božanskom Spasitelju u presvetoj euharistiji, da tako uzmogne onda vatrom svoje ljubavi u srcima vjernika raspaliti ljubav prema Božanskom sužnju što boravi u našim crkvama." (iz knjige Celestina Tomića: Ministerijalno svećenstvo u životu i učenju blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2009., str. 52)

 

Svećenicima na jednoj duhovnoj obnovi piše iz sužanjstva u Krašiću 1957.: "Ne znam samo hoćemo li se mi svećenici ikada pravo uživjeti u neizmjerno bogatstvo koje nam je Isus ostavio u svetoj misi i sakramentima. U prvome redu u svetoj misi! Ona je nastavak krvave žrtve na križu na nekrvni način…

Sveta misa nastavak je žrtve na križu. I slika i raspelo mogu predstaviti krvavu žrtvu Isusovu na križu. No to je čisto slikovita i prema tome nesavršena predstava Božanske drame na Golgoti. Sveta misa predstavlja je na sasvim drugi način: Ona je živa i bitna predstava žrtve na križu, jer je tu isti veliki svećenik i isto žrtveno janje kao i na križu. Tu žrtvuje Isus Krist sebe, svoje na križu ubijeno Tijelo i svoju na križu prolivenu Krv, na nekrvni, doduše, ali zbiljski i istinski način. Prema tomu i tu se skrivaju neizreciva i neistraživa bogatstva našeg Otkupitelja." (iz knjige Celestina Tomića: Ministerijalno svećenstvo u životu i učenju blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2009., str. 53)

 

No, to veliko otajstvo i ta ljubav ne može ostati samo unutar zajednice koja se zove Crkva. Čuli smo kako sveti Odon kaže da euharistija preobražava nas, preobražava kruh i vino, preobražava svijet.

Pitamo se: Koji svijet?!

Onaj 33. godine kada se dogodilo čudo ljubavi na Kalvariji?!

Onaj robovlasnički svijet prvih stoljeća?!

Onaj feudalni svijet srednjeg vijeka?!

Onaj svijet koji je prije 70 godina započeo najkrvaviji rat u ljudskoj povijesti, obilježen totalitarnim režimima fašizmom, komunizmom i nacizmom?!

Ili današnji moderni svijet 21. stoljeća, svijet visokog tehnološkog i svakovrsnog napretka, ali i svijet raznovrsnih kriza od moralnih do materijalnih?!

Koji svijet? Odgovor je jednostavan: svaki svijet i svakog čovjeka.

Počevši od onoga čovjeka koji je slušao Mojsijeve riječi i koji je odgovorio: "Sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo", preko dvanaestorice kojima je sam Isus rekao: "Uzmite, ovo je tijelo moje, pijte, ovo je krv moja, krv saveza koja se za mnoge prolijeva", pa do svakoga od nas koji će reći svoj Amen primajući tijelo Kristovo. Taj amen je naš savez. Taj amen je poklik kojim obnavljamo novi savez. Taj amen je ponavljanje riječi čovjeka vjernika, čovjeka saveznika: "Sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo".

Hoćemo li poslušati? Želi li današnji čovjek slušati Boga ili će si umisliti da je on sam sebi Bog i da mu Bog nije potreban?!

Pitanje je: Tko onda može preobraziti svijet?

Tko može svijet učiniti boljim svijetom?!

Može li to neki vrlo sposobni čovjek?!

Može li to neki, do zuba naoružan, čovjek?!

Može li to neki jako bogat čovjek, ili neko jako bogato društvo?

Može li to neki jako učeni čovjek s najsuvremenijom naobrazbom?!

Može li to neki politički moćnik, neki čovjek za kojeg bismo svi glasovali?!

Može li to bilo koji čovjek?! Može li čovjek preobraziti svijet?

Može samo jedan čovjek! Čovjek iz Nazareta, rođen prije 2009 godina u Betlehemu koji je za čovjeka i čovječanstvo svoju krv prolio na Kalvariji u Jeruzalemu oko 33. godine. To je čovjek povijesti, čovjek koji je živio na ovoj zemlji, čovjek koji spaja vremenitost i vječnost. To je Bogočovjek Isus Krist koji jedini ima moć preobraziti i spasiti čovjeka i čovječanstvo. To je čovjek koji je prošao svijetom čineći dobro, koji nije prolijevao tuđe krvi, nego je svoju prolio za nas. Taj nas čovjek i danas ovdje okuplja i želi nas preobraziti kao što reče sveti Odon: "Prisutnost Stvoritelja među nama koji se predaje u naše ruke i preobražava nas kao što preobražava kruh i vino, tako preobražava svijet."

Braćo i sestre,

Što ćemo danas ovdje moliti?!

Preobrazi i nas koji smo danas ovdje!

Preobrazi naše obitelji!

Preobrazi naše mlade, učenike i učitelje koji započinju novu školsku godinu!

Preobrazi zastupnike našeg naroda u Hrvatskom saboru, čija je ovo zavjetna kapela!

Preobrazi naše društvo, našu domovinu Hrvatsku!

Učini nas boljim ljudima i kršćanima!

I recimo: Krvi Kristova, operi nas!

Amen.

---