LUDBREG, 1. 2. 2026.

---

Duhovne obnove koje se u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu održavaju prve nedjelje u mjesecu kontinuirano se odvijaju već tri godine. Započele su u veljači 2023. godine, a kroz to su vrijeme postale redovito mjesto molitve i duhovnog rasta brojnih hodočasnika iz Ludbrega, okolice, a i šire.

Duhovnu obnovu prve nedjelje u mjesecu, 1. veljače, predvodio je vlč. Lovro Biškup, bibličar te župnik Župe BDM Kraljice Svete Krunice u Remetincu, na temu "Tajna svete mise“. Zbog obnove župne crkve Presvetoga Trojstva program duhovne obnove odvijao se u kapeli sv. Križa u dvorcu Batthyány, mjestu koje je povezano s ludbreškim euharistijskim čudom.  

Vlč. Lovro Biškup u svom je poticajnom nagovoru vjernike uveo u biblijsko i povijesno razumijevanje svete mise, polazeći od Staroga zavjeta i židovskog blagdana Pashe. Istaknuo je kako se sveta misa ne može u potpunosti razumjeti bez konteksta u kojem je nastala, budući da ju je Isus ustanovio upravo tijekom slavlja Pashe, središnjeg židovskog blagdana, opisanog u Knjizi Izlaska.

Tumačeći pashalni obred vlč. Biškup je pojasnio značenje žrtvovanja pashalnog janjeta, zašto je trebalo biti bez mane, potom prolijevanje krvi i blagovanje mesa, naglašavajući kako taj obred nije ukinut Isusovim dolaskom, nego je u njemu ispunjen i dovršen. Povezujući starozavjetne propise s evanđeoskim izvještajima, pokazao je kako se temeljna struktura Pashe prepoznaje u slavlju svete mise.

Posebnu je pozornost posvetio četverodijelnom obredu židovske Pashe, u kojem se ispijaju četiri čaše vina, te objasnio njihovo značenje u svjetlu Isusove posljednje večere i muke.

Prva čaša je čaša posvećenja nad kojom je glava obitelji molila molitvu posvećenja, sličnu molitvi koju svećenik na misi izgovara kod pripremanja darova.

Druga čaša vina zvala se čaša navještenja, a pila se kod tumačenja događaja čudesnog izlaska židovskog naroda iz egipatskog ropstva i molitve psalama. Vlč. Biškup je kazao kako se „po riječima iz Evađelja, dade naslutiti da je Isus pio tu drugu čašu, tj. da se tumačio izlazak Božjega naroda iz egipatskog ropstva. Nakon tumačenja toga i cijele povijesti spasenja Izraelskog naroda do ulazka u obećanu zemlju, molilo se psalme 113 i 114 koji slave Boga. Isus je na Pashi molio te pslame“.

Protumačio je nadalje propovjednik kako se u trećem dijelu pashalne večere blagovalo janje, beskvasni kruh i gorko zelje te se pila treća čaša, čaša blagoslovna. Nad njom se molila blagoslovna molitva zahvale za kruh, plod zemlje, a „tada se blagovao i kruh Božje prisutnosti zvan afikoman, od grčkoga epikomon što znači ono što se blaguje na kraju, što je predstavljalo hranu koju je Bog darovao svome narodu u pustinji, manu s neba“, protumačio je vlč. Biškup.

Naglasio je kako se u evanđeljima ne spominje četvrta čaša vina tijekom Posljednje večere, već da se ona dovršava na križu, kada Isus, nakon riječi 'Žedan sam', prima kiselo vino i izgovara 'Svršeno je'. Time, kako je istaknuo vlč. Biškup, Isus dovršava pashalni obred i potvrđuje sebe kao novo pashalno Janje, ono bez mane, čija se krv prolijeva za spasenje svijeta.

U nastavku nagovora govorio je o paralelama između pashalnog obreda i strukture svete mise, ističući značenje prinosa darova, pranja ruku svećenika, euharistijske molitve i pretvorbe, kao i navještaja i tumačenja Božje riječi. Posebno je naglasio da vrhunac svete mise nije samo žrtva, nego i blagovanje, odnosno sveta pričest.

Govoreći o značenju afikomana, posljednjeg kruha koji se blaguje u židovskom obredu Pashe, vlč. Biškup ga je povezao s manom u pustinji i sa svetom pričesti. „Mana u pustinji bila je potrebna Izraelcima kako bi mogli proći kroz nenastanjene pustinjske krajeve i ući u Obećanu zemlju. Nebeski kruh potreban je i nama danas kako bismo mogli prijeći iz onoga svjetovnoga i čisto materijalnoga te započeti živjeti novim, duhovnim životom. Kao što je Izraelce vuklo da se vrate u Egipat, tako i nas često vuče da napustimo sakramentalni život. No kao što su generacije Izraelaca koje su živjele u Egiptu morale umrijeti, tako i mi u svakoj svetoj misi, već na njezinu početku, trebamo umirati starome, svjetovnome čovjeku i rađati se novome, duhovnome. A to ne možemo bez te čudesne hrane koja nas podsjeća da se ne moramo ničega bojati, jer Gospodin je s nama. Njegova nas ljubav uvijek prati i uvijek će biti tu“, pojasnio je vlč. Biškup.

Mana, istaknuo je, nije bila samo fizička hrana, nego znak svakodnevne Božje prisutnosti i brige. Bog nije dao Izraelcima zalihu hrane za budućnost, nego ih je svakoga dana iznova hranio, kako bi ih učio povjerenju i oslanjanju na Njega.

U tom je kontekstu upozorio da se sveta misa ne smije svesti samo na obvezu ili puku pobožnost. „Ne dolazimo na svetu misu i ne molimo samo: ‘Bože, daj mi zdravlje’, ‘Bože, daj mi ovo ili ono’, nego: ‘Bože, daj mi sebe.’ I primamo ga u svetoj pričesti, on nam se daje. Jer primajući njega, mi primamo sve ostalo što nam je potrebno. Kad imamo Gospodina u sebi, on će se pobrinuti za sve. To je kao malo dijete koje ima oca uz sebe: tada je dijete bezbrižno, sigurno i zna da će se otac pobrinuti za sve. Vidite, drage sestre i braćo, zato je najljepši i najsnažniji sakramentalni pozdrav na početku i na kraju svete mise: ‘Gospodin s vama.’ Taj se pozdrav u svetoj misi može čuti četiri puta, jer je Gospodin u euharistiji uistinu s nama. U euharistiji je on trajno prisutan“ zaključio je propovijednik.

Nakon duhovnog nagovora vlč. Lovro Biškup slavio je svetu misu koju je pjesmom animirao zbor mladih Trinitas, kao i euharistijsko klanjanje nakon svete mise.

U homiliji se vlč. Biškup osvrnuo na evanđeoski ulomak o Isusovim blaženstvima, pozivajući vjernike da ih promatraju u svjetlu Kristova križa. Govoreći o Isusovu poslanju, naglasio je kako je „Isus došao na svijet kako bi čovjeku dao Božju mudrost, kako bi čovjeku navijestio Radosnu vijest i uputio svjetlo Božje riječi, poruku spasenja. Prošao je zemljom čineći dobro, liječeći bolesne, bivajući s osamljenima, praštajući grešnicima“ .

Ipak, istaknuo je da se srce Isusove misije ne iscrpljuje u riječima i čudesima već u darivanju vlastitog života. „Lijepo je propovijedati, lijepo je činiti čudesa i to Isus daje mnogim dobrim dušama koji to čine i danas. Ali samo je jedan mogao dati svoj život kao otkupninu za mnoge“, protumačio je vlč. Biškup te dodao kako je upravo ta jedinstvena Kristova žrtva, temelj kršćanske vjere i središte euharistijskog slavlja.

Povezujući homiliju s prethodnim nagovorom, vlč. Biškup je podsjetio da sveta misa proizlazi iz Isusove pashalne večere i njegove žrtve na križu. Osvrnuo se na lik sv. Tome Akvinskoga, čiji se spomendan nedavno slavio, istaknuvši njegovu misao da se put prema duhovnoj zrelosti sastoji u nasljedovanju Kristova stava na križu: „Put prema savršenom duhovnom životu jest: prezreti ono što je Isus prezreo na križu i uzljubiti ono što je Isus uzljubio na križu“.

U tom je kontekstu usporedio Kristov stav s težnjama suvremenog čovjeka. Dok današnji čovjek često teži bogatstvu, moći i užitku, Isus je na križu bio potpuno lišen svega. Suprotno tome, na križu je uzljubio strpljivost, poniznost, praštanje i ljubav prema svakom čovjeku. Upravo se u toj logici križa, istaknuo je, otkriva duboko značenje blaženstava, „kada blaženstva promatramo u kontekstu križa, ona nam postaju jasna“, rekao je vlč. Biškup.

U završnom dijelu homilije povezao je poruku križa s kulturom života, rekavši kako se vrijednost ljudskog života proteže „od samoga začeća pa do prirodne smrti“. Istaknuo je da bez logike križa, logike darivanja, žrtve i požrtvovnosti, nije moguće izgraditi istinski obiteljski i društveni život.

Zaključujući homiliju, podsjetio je na poznatu latinsku izreku: „Stat crux dum volvitur orbis - križ stoji dok se svijet okreće“, pozvavši vjernike da se čvrsto oslone na Kristov križ i njegovu logiku ljubavi. Ta logika, naglasio je, vodi prema punini života, već ovdje na zemlji, ali i u vječnosti.

---