ČAKOVEC, 11. 9. 2026.

---

Dnevni boravak djece „Dr. Antun Bogdan“ Caritasa Varaždinske biskupije svečanom je proslavom u petak 11. rujna obilježio 30 godina djelovanja. Obljetnički program započeo je misnim slavljem u crkvi sv. Nikole biskupa, a nastavljen je svečanim programom u Srednjoj školi Čakovec, uz osvrt na tri desetljeća skrbi za djecu s teškoćama u razvoju i potpore njihovim obiteljima.

Svetu misu predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš, s suslavili su umirovljeni biskup Josip Mrzljak, predsjednik Caritasa Varaždinske biskupije Leonard Šardi, belički župnik Matija Filipović, fra Dragutin Bedeničić, biskupovim tajnik Mišel Kovačević i umirovljeni svećenik Pavao Markač.

Uvodeći u misno slavlje, mons. Radoš istaknuo je kako okupljeni slave 30 godina ustanove posvećene osobama koje trebaju biti u srcu Crkve i društva - djeci s teškoćama u razvoju.

„Želimo čuti ponovo Isusove riječi: Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Od ove djece mi učimo kako biti jednostavan, zahvalan i kako služiti Gospodinu onim što jesmo, a to je s ljudskim dostojanstvom“, poručio je biskup.

Dostojanstvo ne ovisi o tome koliko čovjek može učiniti

U svojoj homiliji biskup Radoš se referirao na naviješteno evanđelje o onome kojeg su nosila četvorica te kroz krov spustila do Isusa ne bi li ga Isus izliječio. Upravo takvi prizori, gdje više njih nosi, podiže jednog bolesnog, svakodnevica su u obiteljima korisnika Dnevnog boravka, ali i same Ustanove, primijetio je mons. Radoš te pozvao zaustaviti pogled odnosno staviti fokus na one koji ne mogu sami, već su potrebni pomoći drugih. 

"Postoje ljudi koji ne mogu hodati, ali imaju noge kod svojih roditelja, prijatelja, ustanova, da mogu hoditi i doći tamo gdje je podrška, pomoć, gdje se ostvaruje život. Njihovo dostojanstvo, danas želimo sebi kazati, ne ovisi o tome koliko oni mogu činiti, što mogu izgovarati, što mogu ‘doprinijeti’ ovome svijetu, nego njihovo dostojanstvo dolazi od Boga i ono je  neprikosnoveno" istaknuo je mons. Radoš. 

Podsjetio je i da je njihovo dostojanstvo ono koje uči da čovjek ima dostojanstvo samim tim što je dijete Božje te da nije većeg dostojanstva onaj koji više može činiti. 

"Mi ljudi malo-po-malo zaboravljamo da to dostojanstvo ne ovisi o nama, našem činjenju, nego ovisi o Onome koji nam je dao život, koji nas je stvorio na svoju sliku", poručio je propovjednik. 

Svatko treba uzeti svoj kraj nosiljke

Nadalje se osvrnuo na činjenicu kako su u evanđelju bolesnog nosila četvorica dodavši da u životu postoje stvarnosti gdje, kako god bio snažan, čovjek ne može nositi sam, već mu je potrebna pomoć drugih. Četvorica u evanđelju svaki nosi po jedan kraj, a biskup je protumačio kako je to poziv svima da budu dio ove četvorke koja nosi. U konkretnom slučaju, jedna ruka može biti Crkva koja je osnovala Dnevni boravak "Dr. Antun Bogdan". Druga ruka može biti društvena zajednica: Ministarstvo socijalne skrbi, Županija, Grad. Svakako, jedna ruka je obitelj bez koje nije moguće nositi. I naposljetku, tu je sama Ustanova koja također nosi dio. 

"Ako bilo koja od ovih strana zakaže, teško je nositi. Ovo je slika Crkve gdje svatko ima svoju ulogu, svoje mjesto i svatko ima dužnost koja je dostojanstvom jednako vrijedna. Ne može nitko nikoga zamijeniti, nego naprotiv: dajući ono što je njemu svojstveno, daje da život može kvalitetno teći u dostojanstvu kod onih koji su na krevetu, koji ne mogu sami", istaknuo je biskup Radoš. 

Također, naglasio je i da je ovdje riječ o Caritasu - ljubavi “koja dobiva konkretne ruke.” Dodao je i da ljubav nije tek sentiment, već ona mora uvijek imati snagu da uzme i nosi - ljubav je unutarnja snaga koja nosi ono što drugi ne mogu. 

"Ovdje je ljubav kroz 30 godina dobivala ruke, prostor, stručnost, organizaciju, vrijeme, strpljivost, konkretne ljude koji su nosili. Zato danas ne slavimo jednu ustanovu, nego želimo staviti svoj pogled zahvalnosti prema svima onima koji su bili djelotvorna ljubav, koji su trčali, kako veli sveti Pavao, ne da dobiju onaj vijenac koji je raspadljiv, nego neraspadljivi vijenac koji jedino Bog može staviti na našu glavu i kojim nas može okruniti", rekao je biskup. 

„Probijanje krovova“ snagom ljubavi

Govoreći o slici kako su prijatelji bolesnoga probijali krov kako bi ga spustili do Isusa, a Isus je u tome prepoznao njihovu vjeru, odnosno ljubav za potrebnog, mons. Radoš prepoznao je u toj ulozi djelatnike Dnevnog boravka koji su u proteklih 30 godina ‘probijali krov’ te time neprestano poboljšavaju kvalitetu usluga, života, rada. 

"To je itekako bilo probijanje krovova snagom vjere, ljubavi za ovu djecu," rekao im je biskup Radoš. 

Na kraju je dodao da ova obljetnica jest pogled unazad, ali i pogled obećanja, pogled prema naprijed. 

"Nećemo pustiti da naš kraj nosiljke bude onaj koji nedostaje. Ja vjerujem da svatko od nas to pred Bogom danas govori... Isus nam je dao tu sliku da nam kaže da i danas postoje oni koji su stavljeni u našu vjeru, u naše ruke, da ih donesemo Njemu... Danas ovu djecu vidimo kao onu za koju Isus kaže da su najveći i da daje nama priliku da svoj kraj nosiljke uzmemo odgovorno te da to bude naša životna trka i navještaj Evanđelja", zaključio je svoju homiliju mons. Radoš.  

Na kraju euharistijskog slavlja okupljenima se obratio vlč. Leonardo Šardi, predsjednik Caritasa Varaždinske biskupije. Zahvalio je biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su tijekom godina podržavali i bili uključeni u rad Dnevnog boravka, kao i Dječjem zboru „Marijina djeca“ iz Župe Sveta Marija koji je svojim pjevanjem pridonio svečanosti slavlja.

Najavljujući drugi dio proslave, kazao je kako je obljetnica prilika za zahvalan pogled na proteklih 30 godina, ali i za promišljanje o onome „što želimo dalje živjeti upravo u duhu Caritasa, u duhu ljubavi prema onima koji su nam povjereni“.

Trideset godina ljudi, susreta, povjerenja, vjere i ljubavi

Proslava je nastavljena svečanim programom u dvorani Srednje škole Čakovec koji je moderirao Branimir Gubić. Program je započeo svečanim ulaskom Zrinske garde i hrvatskom himnom u izvedbi Ansambla Pučpuljike. Uz prigodna obraćanja, program su pjesmom, plesom i glazbeno-scenskim izvedbama obogatili KUD Belica, Ansambl Pučpuljike, učenice Katoličke osnovne škole Svete Uršule iz Varaždina pod vodstvom učitelja Višeslava Jaklina i Martine Lakuš i Martina Sabljak.

O tridesetogodišnjem putu ustanove govorila je ravnateljica Dnevnog boravka djece „Dr. Antun Bogdan“ Kristina Novaković, istaknuvši kako se ovom obljetnicom ne slavi samo 30 godina rada, nego „30 godina ljudi, susreta, povjerenja, vjere i ljubavi“.

Podsjetila je da početci sežu u 1987. godinu, kada je vlč. dr. Antun Bogdan svoju kuću i dvorište u Čakovcu darovao Caritasu Zagrebačke nadbiskupije za skrb o djeci s posebnim potrebama. Dječji dom započeo je s radom 4. siječnja 1996., a s rastom potreba razvijala se i ustanova. Novi paviljon, izgrađen uz veliku potporu zajednice, 2002. godine blagoslovio je prvi varaždinski biskup mons. Marko Culej, dok je 2006. ustanova prešla pod okrilje Caritasa Varaždinske biskupije i dobila današnje ime.

Govoreći o današnjem djelovanju, Novaković je istaknula da Dnevni boravak ima devet zaposlenih, 17 korisnika poludnevnog boravka te oko 50 djece s teškoćama u razvoju uključene u individualnu psihosocijalnu podršku. Tijekom godina razvijali su se novi programi i usluge, ali jedno je, naglasila je, ostalo nepromijenjeno: „Naš korisnik uvijek je bio i ostao u središtu.“

Trideset godina djelovanja, dodala je, ne može se mjeriti samo brojem korisnika, zaposlenika, programa i projekata, nego prije svega ljudskim pričama - djece koja su ondje pronašla svoj drugi dom, roditelja koji su osjetili da nisu sami te djelatnika koji su s njima slavili svaki napredak.

„Jer mi znamo da je ono što se nekome može činiti malim - nama često ogromno. Jedan osmijeh, jedan pogled, pokret ili nova riječ. Jedan trenutak u kojem korisnik pokaže: ‘Ja mogu.’ To su naši veliki dani“, kazala je Novaković.

Prisjetila se i riječi prvoga varaždinskog biskupa Marka Culeja izrečenih prilikom blagoslova novog paviljona 2002. godine: „Gdje god na zemlji ima dobrote, tu je već na zemlji komadić neba.“ Upravo je taj „komadić neba“, istaknula je, tijekom proteklih desetljeća građen ne samo prostorima nego prije svega ljudima.

Zahvaljujući svima koji su sudjelovali u tome putu, poručila je: „Caritas nije samo institucija. Caritas je čovjek uz čovjeka. Upravo se to ovdje živi već 30 godina.“

Pogled je usmjerila i prema budućnosti, prema daljnjem razvoju programa, boljim uvjetima za korisnike i snažnijoj podršci njihovim obiteljima. „Jer 30 godina nije kraj jedne priče. To je njezin novi početak“, zaključila je Novaković.

Majka korisnika: „On je naš drugi dom i naš najveći oslonac“

Posebno osobnu dimenziju proslavi dalo je svjedočanstvo Nevenke Sabol, koja se obratila u ime roditelja korisnika Dnevnog boravka. Govoreći o životu obitelji djeteta s teškoćama u razvoju, istaknula je da uz posebnu vrstu ljubavi takvo roditeljstvo donosi i brojne izazove te stalnu borbu s preprekama u svijetu koji njihovoj djeci često nije prilagođen.

„Imamo jednu najveću želju - pronaći mjesto gdje će naša djeca biti prihvaćena točno onakva kakva jesu, gdje će se osjećati sigurno, voljeno i jednakopravno. Za naše obitelji ovaj Dnevni boravak već punih 30 godina nije samo ustanova. On je naš drugi dom i naš najveći oslonac“, kazala je.

Roditeljima posebno mnogo znači sigurnost da su njihova djeca povjerena ljudima kojima mogu vjerovati. Stoga je djelatnicima zahvalila na strpljenju, trudu i ljudskosti te na tome što u korisnicima ne gledaju dijagnoze, nego njihove potencijale i snagu.

Zahvalila je i na prilagođenim programima, svakodnevnom radu, duhovnoj podršci, kreativnim aktivnostima, izletima i zajedništvu kroz koje djeca napreduju i stvaraju uspomene.

„U ime svih mama i tata, od srca vam hvala što s nama koračate kroz život, što držite našu djecu za ruku i što zajedno s nama gradite svijet u kojem različitost nije prepreka, nego bogatstvo“, poručila je Sabol.

Podrška Grada i Županije

Podršku radu Dnevnog boravka izrazili su i predstavnici lokalne zajednice. Gradonačelnica Čakovca Ljerka Cividini istaknula je kako je ustanova poput Dnevnog boravka srce zajednice i ogledalo njezine vjere, vrijednosti, ljudskosti i zajedništva. Čestitajući djelatnicima, korisnicima i njihovim obiteljima 30. obljetnicu, naglasila je i obvezu nastavka potpore njihovu radu.

Međimurski župan Matija Posavec zahvalio je svima koji su tijekom protekla tri desetljeća sudjelovali u stvaranju i radu Dnevnog boravka.

„Taj kontinuirani rad prvih 30 godina pokazao je humanost, solidarnost i one temeljne ljudske vrijednosti“, istaknuo je te u ime Međimurske županije potvrdio nastavak potpore ustanovi, izrazivši poštovanje prema ljudima „velikog srca i velike duše“ koji su tijekom godina bili dio njezina djelovanja.

U sklopu svečanosti dodijeljene su i zahvalnice pojedincima i ustanovama za suradnju, podršku i doprinos razvoju Dnevnog boravka, a uručili su ih ravnatelj Caritasa Varaždinske biskupije Elvis Gotal i Kristina Novaković.

„Vaša djeca nisu samo vaša djeca, ona su i naša djeca“

Svečani program zaključen je obraćanjem varaždinskog biskupa Bože Radoša, koji je povezao poruke što su se provlačile kroz cijelu proslavu. Djelatnicima Dnevnog boravka zahvalio je za služenje koje, kako je rekao, nadilazi profesionalni rad i postaje poslanje.

„Vaše poslanje i svih zaposlenika zaista vidim kao poslanje, ne kao rad“, kazao je, istaknuvši da uz stručnost i ljudsko djelovanje korisnicima prenose nešto dublje - ljubav koja je u temelju njihova poziva.
Ponovno se vratio slici iz homilije o ljudima koji su bili spremni probiti krov kako bi bolesnika donijeli pred Isusa. „Koliko je ljubavi, toliko će biti i spremnosti da probijate krovove, kao što ste i do sada činili“, poručio je djelatnicima, dodavši kako je zadaća svih ostalih pomoći da se ti „krovovi“, odnosno prepreke s kojima se susreću, lakše uklanjaju.

Posebno se obratio roditeljima, osvrnuvši se na emotivno svjedočanstvo Nevenke Sabol.
„Vaša djeca nisu samo vaša djeca, to su i naša djeca“, poručio je mons. Radoš. Istaknuo je kako skrb za njih treba biti zajedničko poslanje te da svi imaju odgovornost učiniti ono što mogu kako bi se ta djeca osjećala prihvaćeno i kao dio zajednice.

Zahvaljujući resornom ministarstvu, Međimurskoj županiji i Gradu Čakovcu na dugogodišnjoj otvorenosti i potpori, nadovezao se na sliku Dnevnog boravka kao „srca zajednice“.
„Srce nije najveći organ, ono nije ni vidljivo, ali bez njega nema tijela koje je zdravo. Kad srce počne slabo raditi, kad izgubi svoj ritam, tada cijeli organizam zastane. Tada zastane i ljudskost“, kazao je.
Na kraju je podsjetio i na samu bit Caritasa: ljubav prema drugome koja svoj izvor ima u Bogu. Naglasio je da karitativno djelovanje ne treba tražiti vidljivost, nego drugoga uvijek stavljati u središte.

„Ako ga stavimo u središte života, onda smo ga uvijek stavili pred Boga“, poručio je biskup Radoš, zahvalivši svima koji su tijekom proteklih 30 godina svojim radom, služenjem i blizinom sudjelovali u životu Dnevnog boravka djece „Dr. Antun Bogdan“.

---