MOLVE, 15. 8. 2026.

---

Varaždinski biskup Bože Radoš predvodio je na svetkovinu Uznesenja BDM u subotu, 15. kolovoza, svečano euharistijsko slavlje u Marijinu svetištu u Molvama.

---

Misi koja je slavljena na otvorenom ispred kapele Bezgrešnog začeća BDM, u sklopu duhovno pastoralnog centra Oaza Bezgrešne u Molvama, prethodila je procesija s čudotvornim kipom Majke Božje Molvarske koju je predvodio provincijalni ministar Hrvatske provincije svetoga Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić.

Uoči početka mise župnik Zdravko Tuba, OFMConv. pozdravio je biskupa Radoša, provincijala Hontića, biskupova tajnika vlč. Mišela Kovačevića, svećenike ispovjednike, župljane te pristigle hodočasnike koji su ispunili prostore oko molvarske župne crkve koja je u obnovi.

Uvodeći u misu mons. Radoš je poručio da se u nedavno blagoslovljenoj kapelici ispred koje je slavljena misa, nalazi Djevica Marija koja u utrobi nosi dijete i koja sjaji. Naglasio je da je ona hodajuće svetohranište „koje smo danas došli gledati kako bismo susreli Krista kojega nosi u svojoj utrobi. Još više, želimo otvoriti svoju nutrinu kako bismo i mi postali svetohranište koje Krista nosi i pokazuje drugima.“

U propovijedi je istaknuo kako je naviješteno evanđelje posebno po mnogočemu. „Ovo je prvi dijalog između dvoje ljudi u Lukinom evanđelju. Dosad je bio dijalog između Boga i ljudi, a sada je dijalog između dvoje ljudi. Poseban je i zato što je dijalog između dvije žene. Nigdje u Svetom pismu nemamo ovako dugačak dijalog dviju žena. Odnosno, nema nigdje dijaloga u kojem su protagonisti žene, dvije trudne žene na čudesan način“, poručio je biskup Radoš.

„Onoga dana usta Marija i pohiti“, citirao je biskup evanđelje te kazao da je prije tog ustajanja i Marijine žurbe dio događaj naviještenja. „Dok Marija još prebire taj događaji, pokreće ju Duh Sveti koji je na nju sišao. Duh Sveti je snaga koja pokreće svakoga čovjeka. Kad Bog ulazi u ljudski život ne donosi mu krevet ni stolac da može leći ili sjesti, nego mu daje snagu u nogama, daje mu brže otkucaje srca da može poći. Kršćanin nije onaj koji sjedi,  ništa ne čini, nego onaj koji ima u sebi snagu da počne putovati jer ima jasan cilj koji mu Bog daje. Ova mlada žena ustaje i odlazi svojoj rođakinji Elizabeti“, kazao je biskup te naglasio snagu njezina poziva koja ju nosi i koja postaje njezin duhovni put. „Nisu naše noge one koje usmjeravaju i određuju naš cilj. Ako se Bog nastani u nama, ako njega susretnemo, onda su naši putevi Božji putevi. Odnosno, još točnije, onda su Božji putevi naši putevi“, dodao je te istaknuo da je Marija žena koja je stalno na putu, koja je postala i Isusova suputnica do kraja njegova života.

Potom je govorio o susretu Marije i Elizabete. „Elizabeta blagoslivlja Boga jer je navikla to činiti. Slavi ga i raduje se sreći drugih ljudi, raduje se Marijinoj sreći. Postavimo si pitanje: Koliko u sebi imamo unutarnje snage radovati se sreći ljudi oko nas? Ako se ne možemo radovati sreći, blagoslovu ljudi oko nas, teško se možemo radovati sreći i vidjeti sreću koju Bog zapiše u našu dušu. Marija je sretna žena koja želi svoju sreću podijeliti s drugima“, poručio je propovjednik.

Naglasio je da Marijina sreća i veličina nije u onome što sama čini, nego u onome što Bog čini u njezinu životu. „I nabrojit će Marija deset glagola kojima opisuje što Bog čini u ljudskom životu“, rekao je biskup te protumačio pojedine zazive Marijinog „Veliča“.

Kazao je kako Bog i danas čini velike stvari u životima ljudi. Iako je prirodno, dodaje, da svi ljudi žele biti veliki, ipak naglašava da je važna zahvala Bogu za sve ono što je u životu čovjeka učinio velikim. „Ako želimo rasti u vjeri, naš put mora biti put zahvaljivanja. Marija nas uči da znamo zahvaliti Bogu. Da se ne pitamo što smo u svom životu postigli, koliko vrijedimo ili imamo, koliko smo uspješni, koliko nas ljudi vole, koliko nas prate na društvenim mrežama. Vrijedni smo zato što je Bog u našem životu učinio velika djela, koja možda ne vidimo i koja pripisujemo sebi. Bog zbog toga nije ljubomoran, ali želi da vjera koju je posijao u našem životu postepeno raste i donosi radost našem životu, da nas vodi onim putem kojim je išla Marija“, naglasio je mons. Radoš.

„Marija nije dušom i tijelom uznesena na nebo kako bismo je samo veličali, nego da bi nam bila putokaz nade i utjehe. Nade da je Bog onaj koji vodi naš život, da naš život ima cilj, da se isplati Bogu reći 'da', da se isplati Bogu dati prostor da može graditi naš život, da se isplati ići korak po korak za Kristom. Tada nas koraci vode u najveću sreću, najveće blaženstvo, a to je sreća, sreća punoga zajedništva u kući nebeskoga Oca“, poručio je biskup.
 
Potaknuo je vjernike da rastu u svojoj vjeri i duhovnosti, ali neprimjetno, da se na hvale svojim vrlinama, rastom u vjeri i postignućima, nego da prepuste da to drugi u njima sami prepoznaju. Potaknuo ih je također na zahvalnost Bogu za sve ono što čini velikim u njihovim životima.

Na kraju mise p. Zdravko Tuba zahvalio je svima koji su svojim dolaskom i sudjelovanjem u euharistiji pridonijeli svečanosti slavlja.

---