VARAŽDIN, 16. 6. 2009.

Varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak u prigodi otvorenja Svećeničke godine uputio je pismo svećenicima koji djeluju na području Varaždinske biskupije.

 Biskup podsjeća kako će na svetkovinu Presvetog Srca Isusova 19. lipnja ove godine papa Benedikt XVI. svečanom večernjom u Bazilici sv. Petra otvoriti Svećeničku godinu. Poticaj za Svećeničku godinu je 150. obljetnica smrti svetog Ivana Marije Vianneya, arškog župnika, zaštitnika svećenika, a posebno župnika. Biskup Mrzljak osvrće se na pismo Kongregacije za kler u kojem se potiče da to bude godina otkrivanja ljepote i značenja svećeništva i svakog ređenika.

Podsjećajući kako je "svećeništvo neraskidivo vezano s euharistijom, vrhuncem i izvorom života cijele Crkve", biskup poziva svećenike da to imaju neprestano na pameti jer bi svećenik bez svagdanjeg susreta s Isusom u euharistiji bio karikatura svećenika. "Temeljno je pitanje: kako se odnosim prema tom najvažnijem događaju danu?! Je li to glavni događaj ili možda tek dio kojega treba "odraditi"?! To je naše: biti ili ne biti", naglašava biskup Mrzljak te podsjeća i na smjernice koje o tome upućuje Zakonik kanonskog prava. U nastavku biskup Mrzljak ističe kako i mjesečni svećenički susreti žele učvrstiti njihovo zajedništvo kako bi napredovali u intelektualnom i duhovnom životu. Pritom varaždinski biskup svećenicima preporuča dekanatske susrete svećenika, ne samo one službene, nego još više i one prijateljske i bratske. Podsjeća na "sakramentalno bratstvo" koje ih povezuje, a o kojem II. vatikanski sabor kaže da su "svi prezbiteri ređenjem postavljeni u red prezbiterata i međusobno su povezani najprisnijim sakramentalnim bratstvom; posebno, pak, u biskupiji gdje obavljaju službu pod vlastitim biskupom, oni tvore jedan prezbiterij (PO 8)." Biskup Mrzljak također ističe kako svoje zajedništvo i bratstvo svećenici na poseban način doživljavaju u zajedničkim duhovnim vježbama, te poziva svećenike da u njima češće sudjeluju.

Biskup se obraća svim svećenicima, među kojima su i oni koji slave manje ili veće jubileje svećeništva i oni koji u zasluženoj mirovini nose križ starosti i bolesti. Sve njih poziva da se prisjete svojeg ređenja, jer su svjesni da je čin ređenja početak života u svećeništvu. U pismu biskup zahvaljuje svećenicima na predanoj suradnji u služenju Božjem narodu u Varaždinskoj biskupiji. "Kako bi naše zajedništvo i svećeničko služenje bilo još bolje, pozivam Vas da se na blagdan Srca Isusova ujedinimo u molitvi za nas međusobno. U svim župama proglasite Svećeničku godinu i pozovite narod Božji na molitvu za svoje svećenike i svećenički pomladak. Ja ću toga dana slaviti euharistiju u jedinoj župi koja je posvećena Srcu Isusovom u našoj biskupiji, u Vrbnom", poručuje biskup Mrzljak.

U nastavku biskup podsjeća kako se ove godine navršava i 100. obljetnica rođenja Vilima Cecelje, uglednog svećenika, rođenog u župi Sveti Ilija pokraj Varaždina, koji im svima može biti uzor svećeničkog života. Preporuča svećenicima njegov životopis u knjizi izašloj ovih dana "Vilim Cecelja - utjelovljena hrvatska caritas", te podsjeća na Ceceljine riječi, koje je izrekao svojoj generaciji svećenika prigodom 10. obljetnice ređenja, kako bi im bile ohrabrenje i ispit savjesti.

U svom pismu svećenicima na području mjesne Crkve biskup Mrzljak upućuje i na Papine riječi koje je izrekao najavljujući Svećeničku godinu: "da se ukazuje hitnim ponovni povratak one svijesti koja svećenike potiče da budu nazočni, prepoznatljivi i identificirani po vjeri, po osobnim krjepostima, po odijevanju, u kulturi i ljubavi, uvijek u srcu poslanja Crkve. U tom smislu je poželjno nastojanje kako bi svećenikova nazočnost bila u svakom području poslanja Crkve, a osobito prema onima koji, premda kršteni, još nisu dovoljno evangelizirani." Stoga biskup poziva svećenike da se priupitaju može li svatko od njih učiniti nešto više da bude prepoznatljiv po vjeri, po osobnim krjepostima, po odijevanju (posebno u liturgijskim činima), te po kulturi i ljubavi. Svima je zaželio da im sv. Ivan Marija Vianney, sveti župnik, bude zagovornik u pastoralnom i svakom svećeničkom djelovanju. Ujedno je zaželio svima plodnu i punu milosti Svećeničku godinu. Pismu su priložene sličice s molitvom iz Rimskog misala.

 

 

CJELOVITO PISMO:

 

Tijelovo 2009.

Dragi brate u svećeništvu! 

Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova (19. lipnja ove godine) papa Benedikt XVI. svečanom večernjom u Bazilici sv. Petra otvorit će „svećeničku godinu“. Poticaj za tu „svećeničku godinu“ je 150. obljetnica smrti svetog Ivana Marija Vianneya, arškog župnika, zaštitnika svećenika, a posebno župnika.

U pismu Kongregacije za kler kaže se: „Svećenička godina predstavlja izvrsnu prigodu da gledamo opet i vazda sa zahvalnom zadivljenošću u djelo Gospodnje koje je „u noći u kojoj bijaše predan (1 Kor 11, 23) htio ustanoviti ministerijalno svećeništvo vezujući ga neraskidivo s euharistijom, vrhuncem i izvorom života cijele Crkve. Bit će, dakle, to godina otkrivanja ljepote i značenja svećeništva i svakog ređenika, pobuđujući za to zanimanje svega Božjeg naroda: posvećenih muževa i žena, kršćanskih obitelji, bolesnika, a nadasve mladeži toliko osjetljive za velike ideale koji se žive s autentičnim zanosom i trajnom vjernošću. U tom smjeru ide i sretno izabran naslov Svetog Oca za tu godinu: Kristova vjernost – svećenikova vjernost, da se označi: apsolutni primat milosti, „mi ljubimo jer on nas prije uzljubi (1 Iv 4, 19), i ujedno nezaobilazno srdačno pristajanje slobode ljubljenoga, da se ne zaboravi da ime ljubavi u vremenu jest: vjernost.“

„Svećeništvo je neraskidivo vezano s euharistijom, vrhuncem i izvorom života cijele Crkve.“ Navodim još jednom već spomenutu rečenicu, a navodim je zato da je zapamtimo i da to imamo neprestano na pameti. Svećenik bez svagdanjeg susreta s Isusom u euharistiji bio bi karikatura svećenika. Temeljno je pitanje: kako se odnosim prema tom najvažnijem događaju u mojem „radnom danu“?! Da li je to glavni događaj ili možda tek dio kojega treba „odraditi“?! To je naše: biti ili ne biti.

Zakonik kanonskog prava kaže o tome:

Kan. 276 - § 1. U svojem življenju klerici su na poseban način obvezni nastojati oko svetosti, jer su oni, po svetom redu na nov način posvećeni Bogu, djelitelji Božjih otajstava u služenju njegovu narodu.

§ 2. Da bi mogli nastojati oko toga savršenstva:

1. neka prije svega vjerno i neumorno vrše dužnosti pastoralne službe;

2. neka svoj duhovni život hrane s dvostrukog stola Svetog pisma i euharistije; stoga se zdušno pozivaju svećenici da svaki dan prinose euharistijsku žrtvu, da đakoni svaki dan sudjeluju u njezinu prinošenju;

3. svećenici i đakoni pripravnici za prezbiterat obvezni su svaki dan moliti časoslov prema vlastitim i odobrenim bogoslužnim knjigama

Svaki mjesec pozivamo Vas na susret kojim želimo učvrstiti svoje zajedništvo jer želimo i moramo napredovati u intelektualnom i duhovnom životu.

Preporučam dekanatske susrete svećenika, ne samo „službene“ nego još više prijateljske i bratske. Podsjećam na „sakramentalno bratstvo“ koje nas povezuje, a o kojem II. vatikanski sabor kaže: „Svi su prezbiteri ređenjem postavljeni u red prezbiterata i međusobno su povezani najprisnijim sakramentalnim bratstvom; posebno, pak, u biskupiji gdje obavljaju službu pod vlastitim biskupom, oni tvore jedan prezbiterij (PO 8).

Svoje zajedništvo i bratstvo na poseban način doživljavamo u zajedničkim duhovnim vježbama. Kada si zadnji put sudjelovao, upitaj se ne zbog zakonske obveze nego zbog svoje povezanosti s Kristom?!

Ovim pismom obraćam se Tebi, brate svećeniče u prezbiteriju Varaždinske biskupije. Tebi koji si ove godine zaređen, Tebi koji slaviš već male jubileje: 10., 15. ili 25. obljetnicu svećeništva, Tebi koji zajedno sa mnom slaviš 40. obljetnicu i Tebi blizu ili već u samom zlatnom jubileju 50. obljetnice i Tebi koji u zasluženoj mirovini možda nosiš križ starosti i bolesti. Želimo se svi zajedno sjetiti svojega ređenja, jer smo svjesni da je čin ređenja početak života u svećeništvu. „Tu es sacerdos in aeternum.“ Često ponavljamo tu rečenicu. Sjetimo se riječi koje smo čuli na ređenju: „Čitav sveti Božji narod u Kristu vrši kraljevsko svećeništvo. Ipak je sam naš veliki Svećenik Isus Krist odabrao neke učenike da u Njegovo ime javno vrše u Crkvi svećeničku službu za ljude. I sam poslan od Oca, poslao je u svijet apostole da po njima i njihovim nasljednicima – biskupima – trajno vrši svoju zadaću učitelja, svećenika i pastira. A prezbiteri se postavljaju za suradnike biskupskog reda, s njima sjedinjeni u svećeničkoj službi pozvani su da služe Božjem narodu.“

Ovom prigodom zahvaljujem svakom od Vas na predanoj suradnji u služenju Božjem narodu u našoj Varaždinskoj biskupiji. Da bi naše zajedništvo i svećeničko služenje bilo još bolje pozivam Vas da se na blagdan Srca Isusova ujedinimo u molitvi za nas međusobno. U svim župama proglasite svećeničku godinu i pozovite narod Božji na molitvu za svoje svećenike i svećenički pomladak. Ja ću toga dana slaviti euharistiju u jedinoj župi koja je posvećena Srcu Isusovom u našoj biskupiji, u Vrbnom.

Ove godine navršava se i 100. obljetnica rođenja uglednog svećenika rođenog u župi Sveti Ilija kraj Varaždina koji nam svima može biti uzor svećeničkog života. Preporučam da pročitate njegov životopis u knjizi izašloj ovih dana „Vilim Cecelja – utjelovljena hrvatska caritas“, a ovdje Vam donosim njegove riječi koje je izrekao svojoj generaciji svećenika prigodom 10. obljetnice ređenja. Neka nam njegove riječi budu ohrabrenje i ispit savjesti:

Tako neka nas smatra čovjek kao sluge Kristove i djelitelje tajna Božjih. (1 Kor 4, 1)

Deset godina! Odsjek vremena, koji u ljudskom životu, napose mladenačkoj dobi, ne znači mnogo. Deset godina rada za život čovjeka - pojedinca, može značiti nešto. U to vrijeme dadu se postići lijepi uspjesi, steći položaji, zaslužiti priličan imutak. Nu, deset godina svećeničkog rada u punom značenju riječi znači za pojedinca svećenika mnogo znoja, mnogo muka i briga, probdivenih noći, progona i prezira, bijede i golotinje, znači živjeti život u strpljivosti, u pregaranju, u žrtvi, u dobroti i ljubavi, a sve to ne sebe radi, zajednice radi,  ljudskog društva radi i spasa neumrlih duša. Da, deset godina svećeništva jest deset godina života sa svakom povjerenom dušom, jest deset godina uživljavanja i preživljavanja svih i najskrovitijih tajna ljudskog srca i ljudske duše. Tih deset godina života pojedinca svećenika jest život tisuća i tisuća, Taj se život čitave zajednice ljudi odražavao u životu pojedinca svećenika na različite načine. Tisućama priskrbili smo preko sv. Krsta djetinjstvo Božje i pravo na uživanje Boga gledajući ga licem u lice. Stotine smo spremali na primanje Duha Svetoga u sv. Potvrdi. Desetke tisuća najuzvišenije žrtve sv. Mise prikazano je na nakane stada našeg. Nebrojenima su govorene najutješnije riječi na ovome svijetu: 'Ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Dijelili smo savjete i utjehe. Opominjali smo i korili, podizali i liječili. A sve to tiho, nečujno, bez šibe i vike, iza zastora ispovjedaonice. Narod je tražio zalog života, a mi smo pružali nepreglednim mnoštvima kruh koji je s neba sišao, da svaki onaj koji od njega jede ne umre. Da, ona nevina dječica, ljubimci Božji, s kolikim su veseljem i iskrenom radošću požudno srkali pripovijesti naše o Prijatelju malenih, koji želi k njima doći i kod njih se nastaniti, jer je u njima srce čisto i duša nevina bez grijeha. Zvali su nas da bolesti suprotstavimo zdravlje, smrti život. I mi smo zalazili k bogatima i najsiromašnijima da liječimo rane uljem i tako vraćamo zdravlje duši, da živi i onda kad se ugasi svijeća ljudskoga života. Klečali su pred nama dva po dva i tražili su svjedočanstvo naše i blagoslov naš za sretan život u toplom gnijezdu obitelji, svezali smo ruke stotinama i blago onima koji su slušali i primili opomene naše, jer je život njihov postao nastavak stvaralačke moći Božje, a djeca njihova zalog su njihove sreće i utjehe, a veselje i obrana Hrvatske domovine. Bio je ovo rad većinom sakriven u četiri zida, u četiri oka, ali se i javno čula riječ naša, jer se vjera naroda utvrđivala u školskim klupama i učvršćivala i usavršivala na propovjedaonicama. Nismo doživljavali frenetičnog pljeska publike, ali smo zato snagom riječi Božje rastapali srca ljudska poput voska i modelirali u njima nastavak krjeposnog života ugodnika Božjih. Da, jednom riječju, u malo dana ispunili smo vrijeme u mnogome poslu. I zato je danas dan slave naše i ponosa našeg. Dan slave, jer je pisano: 'Veselite se i radujte se jer je plaća vaša veoma velika na nebesima'. Dan ponosa, jer je Učitelj između tisuća izabrao baš nas, da plod donosimo koji će ostati i spominjati se u vječnosti.

Najavljujući svećeničku godinu Sveti Otac je podsjetio: „da se ukazuje hitnim ponovni povratak one svijesti koja svećenike potiče da budu nazočni, prepoznatljivi i identificirani po vjeri, po osobnim krjepostima, po odijevanju, u kulturi i ljubavi, uvijek u srcu poslanja Crkve. U tom smislu je poželjno nastojanje kako bi svećenikova nazočnost bila u svakom području poslanja Crkve, a osobito prema onima koji su, premda kršteni, još nisu dovoljno evangelizirani.“

Može li svaki od nas učiniti nešto više da bude prepoznatljiv
-         po vjeri
-         po osobnim krjepostima
-         po odijevanju (posebno u liturgijskim činima)
-         po kulturi i ljubavi?

Sv. Ivan Marija Vianney, sveti župnik, neka nam bude zagovornik u našem pastoralnom i svakom svećeničkom djelovanju. Želim svima plodnu i punu milosti svećeničku godinu.

Vaš biskup
+ Josip

 

P. S. Prilažem ovom pismu sličice na kojima su otisnute molitve iz Rimskog misala, iz misnog obrasca Svećenik za samoga sebe. Stavite ove sličice u časoslov i Sveto Pismo i knjigu duhovnog štiva i – molite!

 

---