Sudjelovali su djelatnici Policijske uprave zagrebačke, varaždinske, međimurske, krapinsko-zagorske, bjelovarsko-bilogorske i koprivničko-križevačke, pripadnici 2. mehanizirane bojne „Pume“ Gardijske oklopno-mehanizirane brigade i drugi pripadnici vojarne u Varaždinu, pripadnici Počasno-zaštitne bojne, hrvatski branitelji, obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, pripadnici Pravosudne policije i Civilne zaštite, djelatnici Hrvatskog Crvenog križa te pripadnici hrvatskih povijesnih postrojbi: Husarske garde Varaždinske županije i Pukovnije Orehovečki. Na hodočašću su također sudjelovali zapovjednik 2. mehanizirane bojne „Pume“ GMBR bojnik Goran Šarlija, načelnik PU varaždinske Predrag Benčić, načelnik PU bjelovarsko-bilogorske Jakob Bukvić, načelnik PU međimurske Ivan Sokač, djelatnica Područnog odjela Varaždin ispred Ministarstva  hrvatskih branitelja Lucija Rodeš, pročelnik Područnog ureda civilne zaštite Varaždina Ivica Matošić, ravnateljica Hrvatskog Crvenog križa Ludbreg Mirjana Jerbić. Na svetom misnom slavlju sudjelovali su i brojni drugi vjernici Varaždinske biskupije.

Hodočašće je započelo svečanom procesijom od župne crkve do zavjetne kapele. Nakon dolaska kod zavjetne kapele Predragocjene Krvi Kristove, zapovjednik hodočašća bojnik Goran Šarlija zajedno s načelnicima PU varaždinske i PU međimurske Predragom Benčićem i Ivanom Sokačem zapalio je zavjetnu svijeću 27. pokrajinskog hodočašća. Tijekom hodočašća vjernici su imali mogućnost pristupiti sakramentu ispovijedi.

Poslije pobožnosti križnoga puta, središnje euharistijsko slavlje predvodio je vojni ordinarij u RH Jure Bogdan u koncelebraciji s varaždinskim biskupom Božom Radošem, generalnim vikarom Vojnog ordinarijata Ilijom Jakovljevićem, biskupskim vikarima za pastoral Franom Musićem i Slavkom Rajičem, župnikom Župe Presvetog Trojstva u Ludbregu Kristijanom Stojkom, vojnim i policijskim kapelanom iz Varaždina vlč. Ivicom Horvatom, drugim vojnim i policijskim kapelanima i svećenicima. Liturgijsko pjevanje predvodila je policijska klapa „Sveti Mihovil“.

Na početku misnog slavlja sve sudionike hodočašća pozdravio je župnik vlč. Kristijan Stojko, zahvalivši im na dolasku i sudjelovanju u ovom tradicionalnom hodočašću.

Biskup Bogdan u propovijedi je okupljenim hodočasnicima govorio o vjeri kao dinamičnom procesu u kojem Bog čovjeka poziva da izađe iz vlastite udobnosti i sigurnosti te nastavi hoditi putem života. Vjera, istaknuo je, ne znači stajati na mjestu, nego biti na putu: „Današnja nam čitanja i spomendan svetoga Mojsija govore upravo o ljudima na putu. Mojsije vodi narod kroz pustinju (usp. Izl 13, 17-18; 19, 1-3). Ilija prolazi pustinjom prema Božjoj gori Horebu (1Kr 19, 4-8). Isus učenicima kaže: ‘Ja vas izabrah i postavih da idete i rod donosite’ (Iv 15, 16)… I naš je život put. Njime idu supružnici i roditelji; njime idete vi kojima su povjereni sigurnost, mir i životi drugih ljudi. Zato smo došli u Ludbreg: ne zato što smo stigli na cilj, nego zato što nam je za daljnji put potrebna Božja blizina, njegova okrjepa i snaga.“

Govoreći o Božjoj blizini i okrijepi na putu vjere, biskup Bogdan posebno se zadržao na liku proroka Ilije, u kojem, kako je istaknuo, svaki vjernik može prepoznati vlastita iskustva umora, opterećenosti i slabosti. Ilija na gori Sinaj traži predah od svojega poslanja: „Prorok Ilija nije prikazan kao pobjednik, nego kao iscrpljen i razočaran čovjek. Odlazi u pustinju, sjeda pod žuku i govori: ‘Već mi je svega dosta, Gospodine!’ (1Kr 19, 4). To nisu riječi nevjernika, nego vapaj čovjeka koji je dugo nosio težak teret. Bio je vjeran poslanju, ali sada više ne može. Možda tu Ilijinu rečenicu ne izgovorimo naglas, ali je ponekad nosimo u sebi. Poznaju je oni koji dugo žive pod odgovornošću i moraju ostati pribrani kada su drugi uznemireni. Poznaju je i njihove obitelji; poznaju je svi koji su drugima oslonac, a sami nemaju pred kim pokazati slabost.“

Bog, nastavio je vojni ordinarij, na ljudsku slabost ne odgovara prijekorom, nego brigom i okrjepom: „Bog zbog toga ne prekorava Iliju. Ne govori mu da mora biti snažniji niti ga osuđuje zbog slabosti. Dopušta mu da zaspi, a zatim mu šalje anđela koji ga dotiče i kaže: ‘Ustani i jedi’ (1Kr 19, 5). Prije nego što od njega ponovno nešto zatraži, Bog se za njega brine. Daje mu odmor, kruh i vodu (1Kr 19, 6). Ljubav Božja je uvijek prva: ona nas pronalazi prije nego što smo se uspjeli sabrati, podiže nas prije nego što možemo nastaviti i daruje nam ono što sami sebi ne možemo dati.“, rekao je msgr. Bogdan.

Vojni ordinarij podsjetio je okupljene vjernike da Krist poziva svoje učenike da nađu mir i utjehu u njegovoj ljubavi. Ipak, ostati u Kristovoj ljubavi „ne znači svesti odnos s Bogom na rijetke trenutke, na nevolju ili na jedan hodočasnički dan.“

„Isus ljubav prema njemu povezuje s čuvanjem njegovih zapovijedi (usp. Iv 15, 10). Ljubiti Boga znači vjerovati njegovoj riječi i kada se sukobljava s našom samovoljom; čuvati savjest kada nas nitko ne nadzire; tražiti istinu kada bi prečac bio lakši; ostati vjeran dobru i kada za to nećemo dobiti priznanje. Ostati u Kristovoj ljubavi znači dopustiti da primljeni dar oblikuje naše srce, naše prosudbe i način na koji se služimo povjerenom vlašću.“

Na završetku propovijedi, vojni ordinarij istaknuo je kako se ljubav primljena od Boga treba kod svakoga vjernika preobraziti u ljubav prema bližnjemu: „’Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje’ (Iv 15, 13). Svi mi koji nosimo odore te riječi čujemo na poseban način. U naravi vašega - našega poziva nalazi se spremnost da vlastitu sigurnost stavimo u službu sigurnosti drugih. Društvo vam povjerava veliku odgovornost: štititi život, mir, slobodu, zakoniti poredak i dostojanstvo svakoga čovjeka. Položiti život ne znači samo umrijeti u herojskom trenutku. Češće znači darivati ga iz dana u dan: ostati vjeran kada bi bilo lakše odustati; sačuvati mir kada drugi gube nadzor; postupiti pravedno kada bi se mogla iskoristiti vlastita moć; vidjeti čovjeka ondje gdje drugi vide samo problem ili prijetnju.“

Propovijed je zaključio pozivom na međusobnu molitvu i pouzdanje u Božju snagu, osobito za one koji su umorni i opterećeni, za obitelji te za sve koji se nalaze u službi drugima. 

Tekst: Vojni ordinarijat u RH
Fotografije: Anita Treščec