VARAŽDIN, 6. 12. 2025.

---

Adventski duhovno-formacijski susret zborovođa, orguljaša i ostalih crkvenih glazbenika Varaždinske biskupije održao se u  subotu 6. prosinca u Centru za mlade u Varaždinu.

Na početku susreta okupljene je pozdravio voditelj Ureda za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije mo Višeslav Jaklin te izrazio radost zbog ovog susreta u adventskom vremenu. Najavio je i predstavio gosta predavača preč. dr. sc. Maria Kopjara, pročelnika Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral i predstojnika Ureda za liturgijski pastoral i sakralnu arhitekturu Varaždinske biskupije. Prečasni Kopjar okupljenim je crkvenim glazbenicima govorio o temi: „Tišina u liturgiji“ naglašavajući da tišina nije praznina, nego prostor Božje prisutnosti.

Od samog početka izlaganja preč. Kopjar je istaknuo da je tišina u liturgiji stvarnost koja se ne vidi, ali se duboko osjeća. Pojasnio je to slikovitom uvodnom pričom o mladiću koji nije mogao „vidjeti“ bol, ali ju je nesumnjivo osjećao, kao što je tako i Božja prisutnost prepoznatljiva, iako neuhvatljiva pogledom.

Govoreći o suvremenom čovjeku, preč. Kopjar je ustvrdio da je današnje vrijeme zasićeno bukom, riječima i neprestanom stimulacijom, zbog čega se tišina nerijetko doživljava kao nelagoda, a ne kao dar. U tom je kontekstu naglasio razliku između „crne tišine“, koja označuje prazninu i odsutnost unutarnjeg sudjelovanja, te „bijele tišine“, koja je oblik molitve, slušanja i otvaranja srca Bogu.

U nastavku izlaganja povezao je tišinu i glazbu, poručivši da se autentična liturgijska glazba rađa upravo iz šutnje. Podsjetio je da liturgijski dokumenti, osobito Sacrosanctum Concilium i Musicam Sacram, ne govore o šutnji kao o praznom vremenu, nego kao o obliku aktivnog udioništva vjernika. Ustvrdio je da je šutnja unutar liturgije na istoj razini važnosti kao i odgovori, pjesma ili pjevanje psalma.

Posebno je naglasio misli pape Benedikta XVI. navodeći kako šutnja nije prekid liturgije, nego njezina dubina. Prema toj teologiji, liturgija bez tišine postaje niz riječi i zvukova, dok liturgija s tišinom postaje dijalog Boga i čovjeka. Preč. Kopjar je rekao: „za Benedikta XVI. tišina je teološka kategorija. „Tišina nije prekid; tišina je mjesto gdje prebiva ono najdublje.“ Bog je, kaže, Bog šutnje jednako kao i Bog Riječi. Nije Riječ ono što prvo razbija tišinu, nego Božja tišina ono što priprema tlo za Riječ. Liturgija bez tišine postaje monolog čovjeka sa sobom, dok liturgija s tišinom postaje dijalog čovjeka s Bogom. Zato Ratzinger upozorava na opasnost „zvučne prezasićenosti“ u suvremenoj liturgiji: glazba, komentari, improvizacije, neprestani govor, sve to može istisnuti najvažnije: trenutak u kojem Bog želi progovoriti tiho. Glazba može biti „ikona transcendencije“ samo ako ostavlja mjesta tišini, ako ne zatvara nego otvara.“
 
Govoreći o sadašnjoj pastoralnoj praksi, preč. Kopjar je upozorio da postoji „strah od tišine“ te tendencija popunjavanja svakog trenutka glazbom ili riječima. Pojasnio je da takav pristup osiromašuje liturgiju, jer ostavlja premalo prostora da Božji govor dopre do srca.

Preč. Kopjar je naglasio da je liturgijsko pjevanje čin sebedarja, jer kršćanin u liturgiji ne daje samo glas, nego sebe samoga. To potvrđuje sv. Augustin kada kaže: „Daruj sebe. Što drugo Gospodin traži ako ne tebe?“ U tom smislu i Nietzsche, premda udaljen od vjere, oštro podsjeća Crkvu da se u pjesmi vjernika mora čuti radost uskrsnuća: ako je Krist živ, onda to mora zvučati i u glasu onih koji pjevaju.

Osvrnuvši se na kontekst vremena došašća, povezao je temu tišine s liturgijom iščekivanja. Naglasio je da došašće nije tek priprema za proslavu Božića, nego škola slušanja, u kojoj vjernik uči da Bog dolazi tiho. Posebno je istaknuo simboliku liturgijskih znakova: uzdržavanje od „Slave“, ljubičastu boju i suzdržani ton, kao poziv na nutarnju sabranost.

U završnom dijelu izlaganja poručio je da crkvena glazba počinje u tišini i vraća se u tišinu, jer samo glazba rođena iz sabranosti može postati istinski hvalospjev Bogu. Dodao je da tišina ne umanjuje glazbu, nego joj daje dušu, jer „gdje postoji tišina otvorena Bogu, ondje se već rađa pjesma“.

Nakon predavanja uslijedila je kratka razmjena iskustava crkvenih glazbenika te nekoliko pitanja upućenih predavaču. Potom su mo Višeslav Jaklin i mo Mislav Lucić, suradnik Ureda za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije, održali kratku glazbenu radionicu. Sudionici su na njoj uvježbali pjesme za misno slavlje koje je u kapeli biskupske kuće predvodio varaždinski biskup Bože Radoš.

U svojoj je propovijedi biskup istaknuo da je Crkva „živi organizam“ koji kroz dokumente, tradiciju i liturgiju neprestano vraća svoje članove na izvore. Upozorio je da se s vremenom i u liturgijsku glazbu može „umiješati ono što nije iz izvora“, pa je potrebna trajna duhovna obnova i pročišćavanje.

Središnja tema propovijedi bila je tišina. Iako se, rekao je biskup, može činiti neobičnim glazbenicima govoriti o šutnji, ona je nezamjenjiva u oblikovanju pjesme i molitve. „Bez šutnje nema prave pjesme“, naglasio je.

Kroz biblijske primjere koji obilježavaju vrijeme došašća, biskup je istaknuo osobe koji su upravo u tišini prepoznali Božje djelovanje: Mariju, nazvanu „ženom šutnje“ koja je u tišini primila Božju riječ; Zahariju, čija je devetomjesečna šutnja rodila hvalospjev Benedictus; Elizabetu, koja u sabranosti i tišini prepoznaje dolazak Gospodina u Marijinom pohođenju; kao i svetog Josipa, čiji život, iako bez izgovorene riječi, postaje „savršena skladba poslušnosti“.

Vrhunac biblijske glazbene simbolike, rekao je biskup, čini anđeoski hvalospjev „Slava Bogu na visini“ koji odzvanja u tišini božićne noći. Upravo taj odnos šutnje i pjesme, naveo je, oblikuje liturgijsku logiku: tada pjesma nije izvođenje, nego odgovor na otajstvo.

U drugome dijelu propovijedi biskup je potaknuo crkvene glazbenike da u liturgiji posebno poštuju trenutke tišine poput poziva „Pomolimo se“, trenutka nakon pričesti i vremena osobne zahvalnosti. Šutnja, rekao je, nije praznina, nego „najdublja i najsvečanija molitva“ u kojoj zajednica sluša Božju prisutnost.

Svoj je nagovor zaključio poticajem glazbenicima da mjere liturgiju ne količinom glazbe, nego njezinom svrhom: „Pjesma nije radi popunjavanja prostora, nego radi slavljenja Boga. Ona mora imati svoj bitni dio, a to je šutnja.“

Adventski susret crkvenih glazbenika Varaždinske biskupije završio je zajedničkim agapeom i druženjem.

---