VARAŽDIN, 1. 12. 2025.

---

Svećenici, redovnici i đakoni Varaždinske biskupije okupili su se u ponedjeljak 1. prosinca u dvorani Pastoralnog centra Varaždinske biskupije na tradicionalnoj adventskoj duhovnoj obnovi.

Nakon zajedničke molitve Srednjeg časa, okupljene je svećenike pozdravio biskupski vikar za kler preč. Anđelko Košćak, zahvalivši im na odazivu te ih ohrabrivši na ulazak u adventno vrijeme s otvorenošću i raspoloživošću srca. Preč. Košćak predstavio je i voditelja duhovne obnove, izv. prof. dr. sc. Tarasa Barščevskog s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te najavio kako će nakon nagovora u biti euharistijsko klanjanje, prilika za svetu ispovijed i slavlje svete mise u varaždinskoj katedrali.

„Čuvaj se da ti se u srcu ne porodi opaka misao“ (Pnz 15, 9)

Prof. Barščevski održao je duhovni nagovor na temu „Čuvaj se da ti se u srcu ne porodi opaka misao“ (Pnz 15, 9). U prvom dijelu nagovora prof. Barščevski usmjerio je pozornost na snažnu biblijsku temu srca, koja se već u prvim poglavljima Lukina evanđelja javlja kao mjesto gdje se odvija susret s Bogom i razotkrivaju najdublje namisli čovjeka: anđeo naviješta Zahariji da će Ivan Krstitelj obratiti srca otaca k sinovima; Marija u svom hvalospjevu govori o umišljenim oholicama, a potom osobito brižno čuva i prebiru u svome srcu događaje s Isusom. Prof. Barščevski se posebno zadržao na Šimunovu proroštvu u hramu, u kojem se Mariji naviješta da će joj „mač probosti dušu“, kako bi se „razotkrile namisli mnogih srdaca“ te pojasnio kako Luka u  tom nizu prizora iz Isusovog djetinjstva i njegovog skrivenog života naglašava da se Božje djelovanje ispravno razumije tek u nutrini srca. Marija je u tom smislu pralik vjernika: ona sve događaje i Božje riječi „pohranjuje i čuva u svom srcu“, dopuštajući da oblikuju njezin život.

Biblijski pojam srca

Polazeći od toga, profesor je razložio što Biblija podrazumijeva pod pojmom srca. Za razliku od modernog poimanja koje srce povezuje ponajprije s osjećajima, u Svetom pismu srce obuhvaća cijelo unutarnje biće: misao, razum, pamćenje, mudrost, volju i sposobnost djelovanja. „Jedno od prvobitnih simboličkih značenja riječi srce u Bibliji je misliti, spoznati, razumjeti, znati. Često u Svetom pismu susrećemo pojmove kao misli srca, savjete srca, naumi srca, putevi srca. I mudrost i razum proizlaze iz srca. Mudrost uz riječ posjeduje vještine, a znanje uz sposobnost pouku. Prema tome pojam srce mudro i razumno odnosio bi se na dvije dimenzije srca, vanjsku i unutrašnju. Dok je srce u sebi mudro i razumno, izvana je vješto i sposobno tj. spremno i spretno riječi pretvoriti u dijela. Nije dovoljno biti samo mudar, znati, ali treba to znati realizirati. Glavna zadaća srca je slušanje. Slušanjem se stječe mudrost. Bog isključivo preko receptora sluha unosi svoju riječ u ljudsko srce i tako ga čini mudrim. Biblijski pisci povezuju mudro srce sa zakonom koji sam Bog pohranjuje u čovjeka. Zakon nije samo riječ, nego i umijeće življenja ili vještina suradnje s Bogom. Mudrost je dakle i vidljiva vještina življenja bez koje srce gubi značenje. Prema tome mudro srce odnosilo bi se na čovjekov javni i vidljiv stav koji se principijelno očituje preko govora. Ono što je kroz uho ušlo u srce, što se u njemu pohranilo i obradilo, tu izlazi na vidjelo preko usta, tj. govora, koji razotkriva mudrost srca“, pojasnio je prof. Barščevski.

Simbolično značenje pojma srca u Bibliji uključuje još i spoznaju i pamćenje, te nutarnje ljudske osjećaje. Srce obuhvaća širok raspon emocija: radost i tugu, dobro i zlo, vjernost i razočaranje, želju i strah, ljubav i mržnju. Prof. Barščevski je istaknuo  povezanost srca i daha (ruah), mirno srce nosi miran dah, a uznemireno srce uznemiren dah. U biblijskom razumijevanju srce i duh su duboko povezani, kakvo je srce, takav je i duh čovjeka. Zato „dati novo srce“ znači isto što i udahnuti novi duh, novi život.

U središtu Božje objave, nastavio je profesor, stoji ljubav, te je zato simbolika srca nužno vezana uz odnos Boga i čovjeka. Ključni tekst koji to izražava jest molitva Šema Izrael, a koju Isus ponavlja u Novom Zavjetu: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom i svom snagom svojom.”

Profesor zaključuje; slušanje, pamćenje, nadahnuće, radost i sve ono što čovjeka pokreće i ispunjava, sve to u biblijskom shvaćanju pripada srcu.

Kako dijagnosticirati stanje biblijskog srca?

Profesor Barščevski prešao je potom na vrlo praktičnu temu: kako dijagnosticirati stanje biblijskog srca. Kao što postoji tlakomjer ili EKG za fizičko srce, za duhovno srce postoje riječi i misli. Riječi koje „izlete“ nisu slučajne, one izlete jer postoje u srcu. Sveti Bazilije kaže da su riječi načini na koje ljudi otkrivaju jedni drugima ono što se događa u dubini bića, pojasnio je prof. Barščevski te dodao:„Misao, kada se pretvori u glas, postaje poruka koju riječ nosi poput lađe. Dok prolazi zrakom, riječ prelazi od govornika do slušatelja. Ako naiđe na duboku tišinu, odnosno na stanje unutarnjeg mira kod slušatelja, ta riječ će se usidriti u ušima slušatelja, pronaći će mirnu luku i iskrcati svoju poruku u srce. No ako je srce drugoga zauzeto različitim mislima, ako tamo vladaju oluje, onda će se ta riječ razbiti i neću znati što mi je donijela.“

Još dublji pokazatelj stanja duhovnog srca su misli, naglasio je prof. Barščevski te objasnio kako za vidljive grijehe trebaju okolnosti, vrijeme i čak „zdravlje“, ali srcem je moguće griješiti i sjedeći u tišini. Čovjek može izgledati ozbiljno i pobožno, a u srcu zamišljati, oblikovati i već činiti grijeh u mašti.

Sve će to jednom biti razotkriveno, zaključio je u ovom djelu nagovora prof. Barščevski, jer Bog će otkriti ono što je skriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. Zato Pismo upozorava „Čuvaj se da ti se u srcu ne porodi opaka misao“ (Pnz 15, 9).

Sveti Bazilije Veliki: „Pazi na samoga sebe“

U završnom dijelu nagovora profesor je okupljenim svećenicima, redovnicima i đakonima predstavio nauk svetog Bazilija Velikog koji na vrlo konkretan način pojašnjava kako ova kratka rečenica iz Pnz 15, 9 znači: pazi na samog sebe.

Ponajprije, čovjek, obdaren razumom, živi budno i svjesno, a ne po pukom nagonu. Za razliku od životinja, kojima instinkt spontano čuva život, čovjek ima razum koji mu omogućuje razlikovati što njegovu dušu hrani, a što je ranjava. Zato je prvi korak prema brizi o sebi sposobnost da se u svakoj riječi, odnosu i postupku upita: donosi li ovo život ili ga potkopava?

Drugo, paziti na sebe znači usmjeriti pogled prema nutrini. Čovjek nije ono što posjeduje, niti ono što ga okružuje; on je prije svega duša stvorena na Božju sliku, koja se služi tijelom i osjetilima. Stvari i tijelo imaju svoje mjesto, ali ne smiju zasjeniti život duše. Tijelu treba dati ono nužno, zdravlje, prehranu, odjeću, no bez pretjerivanja, jer je tijelo prolazno, dok je duša vječna. Nije potrebno prezreti tijelo, nego ga staviti na njegovo pravo mjesto, a najveću brigu posvetiti onome što je neuništivo, duši.

Brinuti se o sebi također znači poznavati svoje duhovno stanje: prepoznati jesam li duhovno slab ili zdrav. Kao liječnik, Bazilije savjetuje da onaj tko se bori s dubokim, ukorijenjenim grijehom treba imati strpljenja, pokoru i ozbiljnost, dok je kod lakših padova prikladno blaže liječenje. Poznavanje vlastitog duhovnog stanja pomaže i u življenju vlastitog poziva: svatko, bilo lovac, arhitekt, pastir, vojnik ili seljak, ima svoj način kako živjeti budnost i vjernost Bogu upravo ondje gdje jest.

Bazilije upozorava i na opasnost bijega u isprazne maštarije. Brinuti o sebi znači ostati u stvarnosti, uočiti znakove života i bolesti oko sebe, i ne zanemariti ono što se tiho odvija u vlastitoj svakodnevici.

Jedan od najvažnijih elemenata je preusmjeriti pogled s tuđih slabosti na vlastite. Lako je vidjeti tuđe pogreške, a teško prepoznati svoje. No tko stalno promatra tuđe mane, propušta vidjeti vlastito srce.

Na kraju, briga o sebi uključuje i vladanje strastima. U čovjeku postoje dvije moći: razum, koji je stvoren da vodi, i strast, koja je nerazumna i mora biti podložna razumu. Kada bijes, požuda ili druge strasti preuzmu vlast, čovjek gubi slobodu i postaje rob svojih nagona. Budnost nad sobom pomaže obuzdati izljeve srdžbe, čuvati jezik koji može raniti, i razlučiti kratkotrajna tjelesna zadovoljstva koja ostavljaju gorčinu. Riječ „pazi“ znači upravo to: zaustaviti se prije nego što nas strast povuče, vratiti razumu prvo mjesto i dopustiti da on vodi dušu prema vrlini i istinskom miru.

Završno je profesor Barščevski istaknuo kako smo u adventskom vremenu pozvani skupiti hrabrost i ući u vlastitu nutrinu, otvoriti prozore srca, provjeriti što je u nama zapušteno, što treba popraviti, što pročistiti. „Dopustimo da Božje svjetlo uđe u naš život i preko nas obasja i druge“, zaključio je.

Klanjanje i sakrament pomirenja

Nakon duhovnog nagovora uslijedilo je euharistijsko klanjanje u varaždinskoj katedrali. Molitvena nakana osobito je bila usmjerena za nova svećenička i redovnička zvanja u Crkvi. Svećenicima je za vrijeme klanjanja bila dana mogućnost pristupiti sakramentu pomirenja.

Euharistijsko slavlje i homilija biskupa Radoša

U podne su okupljeni svećenici slavili svetu misu koju je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš. U homiliji je biskup nastavio razmišljanje započeto na duhovnoj obnovi, istaknuvši da je advent vrijeme čišćenja i priprave srca kako bi se u njemu mogao nastaniti Bog. Kao što se na početku svake mise moli za očišćenje srca, tako je i svaki dan adventa poziv na otvaranje prostora Božjoj prisutnosti, ne da srce ostane prazno, nego da ga Gospodin ispuni svojom snagom i mirom.

Polazeći od blagoslova koji se izgovara đakonu prije navještaja evanđelja: „Gospodin bio u tvome srcu i na tvojim usnama“, biskup je naglasio da se u tome nalazi srž adventske priprave: Božja riječ najprije treba obitavati u srcu, kako bi mogla biti autentično naviještena drugima. Ako riječ nije u srcu, poruka postaje slaba i neuvjerljiva; ali kada se u srcu primi i čuva, ona čisti, oslobađa i obnavlja.
Kao primjer vjerničkog stava biskup je iz evanđelja istaknuo rimskog satnika, sliku čovjeka koji iščekuje Kristov dolazak. Satnikov pristup Isusu otkriva tri temeljne dimenzije adventskog hoda: želju za susretom, poniznost i vjeru. Satnik jasno izriče svoju molitvu i potrebe, ali i prepoznaje vlastitu nedostojnost, „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj“ te se potpuno oslanja na Kristovu riječ koja ima moć ozdraviti.

Biskup je posebno naglasio dvostruku Kristovu prisutnost u liturgiji: u Božjoj riječi i u euharistiji. Riječ priprema srce, čisti ga i daje snagu da može primiti Krista koji dolazi u Kruhu života. Snaga Božje riječi ne ovisi o govorniku, nego o tome koliko je ona prošla kroz njegovo vlastito obraćeno i očišćeno srce.

Govoreći o Mariji, koja „prebire Božje riječi u svom srcu“, biskup je pozvao svećenike da i sami budu ljudi Riječi, da je primaju, čuvaju i dopuštaju da ih oblikuje. Samo tako mogu biti „živo evanđelje“ koje drugi mogu čitati u njihovu ponašanju, stavovima i svakodnevnom služenju.

---