Otvaranje biste fra Anzelma Canjuge, kapucina - skladatelja
VARAŽDIN, 22. 11. 2023.
Na blagdan sv. Cecilije u srijedu, 22. studenog, nakon mise u 19 sati u zapadnom predvorju Kapucinskog samostana u Varaždinu bit će otvorena bista fra Anzelma Canjuge, kapucina - skladatelja.
Anzelmo Canjuga se rođen je 27. studenog 1894. u Budislavcu kraj Varaždina, župa Vidovec. Nakon završene osnovne škole u Vidovcu, postaje pitomcem kapucinskog konvikta svetog Josipa u Varaždinu, gdje pohađa i gimnaziju. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja Canjuga odlučuje stupiti u Kapucinski red, te u Varaždinu 1910. ulazi u novicijat - uvođenje u redovnički život, da bi 1911. položio prve redovničke zavjete. Potom odlazi u Senj. U gradu pod Nehajem završava bogoslovne nauke. U svečanom misnom činu, 8. prosinca 1917. u Senju je zaređen za svećenika. Njegova rodna župa Vidovec mu je priredila veliko mladomisničko slavlje na samu Novu godinu 1918.
Canjugina glazbenost i privrženost glazbi očituje se već u gimnazijskim danima. Nije poznato pod čijim je uputama stekao prva znanja u sviranju, a često je znao svirati i na crkvenom harmoniju. Izvjesno je da kasnije, za svojeg boravka u Rijeci, prve poduke i poticaje u glazbi dobiva od o. Augustina Dujmušića, kapucina, tada orguljaša u kapucinskoj crkvi u Rijeci. Osim glazbe o. Dujmušić je jako volio i književnost, posebno pjesništvo, što je posebno pozitivno djelovalo na Canjugino razvijanje afiniteta prema pjesničkom izrazu.
Kao mladomisnik o. Canjuga se vraća u Varaždin u kapucinski samostan gdje je djelatan od 1922. do 1938. godine, a u crkvi su orgulje. Orgulje postaju Canjugina velika ljubav i umjetnička preokupacija. To je «njegov» instrument. Upoznaje ga tako potpuno da postaje majstorski sastavljač dispozicija i nadahnuti tvorac orguljskih djela.
U Varaždinu obavlja dužnost orguljaša i zborovođe, a od 1922. do 1927. godine vodi i crkveni gimnazijski zbor u pavlinskoj crkvi (sada katedrali). Jasno, sve ovo vrijeme bavi se skladanjem različitih skladbi, posebno crkvenih. Barokni grad Varaždin pamti Canjugu i po predanom pastoralnom radu. Odgajao je sjemeništarce, sagradio konvikt sv. Josipa, mladima je predavao vjeronauk. Ustanovio je također školu za orguljaše, što je kao prethodnica današnjem Glazbenom institutu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Poslije premještaja u Osijek, rujna 1938., nastavio je službu orguljaša u kapucinskoj crkvi, i jasno, posebno se i dalje bavio skladanjem. U osječkom razdoblju do 1947. osobito je aktivan u promicanju glazbene kulture. Tada je njegovo umjetničko djelovanje došlo do vrhunca. Gotovo da nema crkvene, gradske ili pak državne svečanosti na kojoj Canjuga ne sudjeluje kao produktivni i reproduktivni umjetnik. Značajna je u to vrijeme njegova uska veza i suradnja s opernim ansamblom osječkog kazališta. Za tako potvrđenog i visoko cijenjenog glazbenika nije nedostajalo aktivnosti ni na pedagoškom planu. Na osječkoj gimnaziji radi kao učitelj glazbe.
Poratne su godine za Canjugu bile presudne. Njegova je Hrvatska tvrdo okovana socijalističkim i inim dubioznim idejama. Utihnula je u njoj pjesma i svi oni koji su joj kao dragoj domovini služili, pjevali. Canjuga među prvima! On odbija svaku suradnju s tadašnjim komunističkim vlastima, koje mu nude glazbeničko mjesto na državnim i društvenim svečanostima. Time pribavlja etiketu «nepodobnog druga». U proljeće 1947. u vrijeme najgoreg komunističkog pritiska na Crkvu, namještena je o. Canjugi stupica. Tobožnji križar (hrvatski ilegalac) potražuje od Canjuge lijekove za «križarske» ranjenike. Šaka lijekova, ljudskosti i milosrđa bila je “corpus delicti” za optužbu «suradnju s kontrarevolucionarnim elementima». Anzelmo Canjuga je osuđen na šesnaest godina zatvora i pet godina gubitka svih građanskih prava. Teški zatvorski dani u Staroj Gradiški neumitno su pogoršali njegovo krhko i načeto zdravlje. Samo jak duh i vjera mogli su osigurati život u tim teškim uvjetima, a umjetniku Canjugi snagu daje i glazba. Tonovi su živjeli u njemu. Skladao je u tajnosti i podučavao u glazbi neke svoje supatnike. Poglavito se zalagao, među ostalima, za glazbeno znanje Đure Golubića, kasnijeg župnika u Koprivnici.
Anzelmo Canjuga umire 19. prosinca 1952. od raka na želucu. Sahranjen je na zatvorskom groblju. Ekshumacija je izvršena nakon potpunog isteka kazne 27. svibnja 1965., a njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj u Zagrebu, u grobnicu braće kapucina.
Imajući pred očima glazbene radove franjevaca - kapucina o. Anzelma Canjuge, moramo reći da njegov glazbeni opus nije posebno velik, ali je naročito vrijedan i to posebno za otkrivanje glazbene baštine hrvatskog cecilijanskog pokreta, kojom se zdušno kao glazbenik predao.
Njegovi radovi natom području u najvećoj su mjeri upotrebljivi za crkveno pjevanje, koje nam je o. Anzelmo podario. Iako ga neki smatraju glazbenim samoukom, njegove skladbe to ne pokazuju. Naprotiv, ukazuju na vrsnog znalca cecilijanskih ideja, dobrog poznavatelja starih hrvatskih pjesama, pravog pastoralnog radnika, koji zna dušom osjetiti što naš čovjek može pjevati i kako znade otvoriti svoju dušu pred Bogom, vrsnog pedagoga i voditelja crkvenih zborova, kojima je podario ono bogatstvo koje je sam kao kršćanin nosio.
Naš poznati i uvaženi crkveni glazbenik, Albe Vidaković, za Canjuginu glazbu piše: «Izvrsno je poznavao naše stare crkvene pjesme. Skladbe mu odaju svježu invenciju, jednostavnost i dotjeranu formu. Znao je u njima pogoditi narodni duh, pa su neke prihvaćene i kao pučke pjesme».
Skladateljeve-Anzelmove pjesme kao: Ljiljane bijeli, Uzmite, jedite, Sakramentu veličajnom, Ko noć šutiš, i druge, pjevamo i pjevamo, a da nam nikad ne dojade, a tako nam pobožno uzdižu dušu na molitvu. One pronose slavu čovjeka koji ih je napisao.
O. Anzelmo napisao je mnoge skladbe, najviše u crkvenom duhu. Pod naslovom Ljiljane bijeli izdano je stotinjak njegovih skladbi (Rijeka, 1994.), a još ih je mnogo ostalo u rukopisima. Mnoge su od njih skladane za vrijeme Anzelmovog robijaštva u Staroj Gradiški, od kojih su mnoge nestale i propale.
Priredio o. Zvonko M. Pšag, kapucin
(jedan od učenika o. Anzelma Canjuge)
Na blagdan sv. Cecilije u srijedu, 22. studenog, nakon mise u 19 sati u zapadnom predvorju Kapucinskog samostana u Varaždinu bit će otvorena bista fra Anzelma Canjuge, kapucina - skladatelja.
ŽIVOTOPIS
O. ANZELMO CANJUGA, KAPUCIN, HRVATSKI GLAZBENIK
1894. - 1952.
O. ANZELMO CANJUGA, KAPUCIN, HRVATSKI GLAZBENIK
1894. - 1952.
Anzelmo Canjuga se rođen je 27. studenog 1894. u Budislavcu kraj Varaždina, župa Vidovec. Nakon završene osnovne škole u Vidovcu, postaje pitomcem kapucinskog konvikta svetog Josipa u Varaždinu, gdje pohađa i gimnaziju. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja Canjuga odlučuje stupiti u Kapucinski red, te u Varaždinu 1910. ulazi u novicijat - uvođenje u redovnički život, da bi 1911. položio prve redovničke zavjete. Potom odlazi u Senj. U gradu pod Nehajem završava bogoslovne nauke. U svečanom misnom činu, 8. prosinca 1917. u Senju je zaređen za svećenika. Njegova rodna župa Vidovec mu je priredila veliko mladomisničko slavlje na samu Novu godinu 1918.
Canjugina glazbenost i privrženost glazbi očituje se već u gimnazijskim danima. Nije poznato pod čijim je uputama stekao prva znanja u sviranju, a često je znao svirati i na crkvenom harmoniju. Izvjesno je da kasnije, za svojeg boravka u Rijeci, prve poduke i poticaje u glazbi dobiva od o. Augustina Dujmušića, kapucina, tada orguljaša u kapucinskoj crkvi u Rijeci. Osim glazbe o. Dujmušić je jako volio i književnost, posebno pjesništvo, što je posebno pozitivno djelovalo na Canjugino razvijanje afiniteta prema pjesničkom izrazu.
Kao mladomisnik o. Canjuga se vraća u Varaždin u kapucinski samostan gdje je djelatan od 1922. do 1938. godine, a u crkvi su orgulje. Orgulje postaju Canjugina velika ljubav i umjetnička preokupacija. To je «njegov» instrument. Upoznaje ga tako potpuno da postaje majstorski sastavljač dispozicija i nadahnuti tvorac orguljskih djela.
U Varaždinu obavlja dužnost orguljaša i zborovođe, a od 1922. do 1927. godine vodi i crkveni gimnazijski zbor u pavlinskoj crkvi (sada katedrali). Jasno, sve ovo vrijeme bavi se skladanjem različitih skladbi, posebno crkvenih. Barokni grad Varaždin pamti Canjugu i po predanom pastoralnom radu. Odgajao je sjemeništarce, sagradio konvikt sv. Josipa, mladima je predavao vjeronauk. Ustanovio je također školu za orguljaše, što je kao prethodnica današnjem Glazbenom institutu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Poslije premještaja u Osijek, rujna 1938., nastavio je službu orguljaša u kapucinskoj crkvi, i jasno, posebno se i dalje bavio skladanjem. U osječkom razdoblju do 1947. osobito je aktivan u promicanju glazbene kulture. Tada je njegovo umjetničko djelovanje došlo do vrhunca. Gotovo da nema crkvene, gradske ili pak državne svečanosti na kojoj Canjuga ne sudjeluje kao produktivni i reproduktivni umjetnik. Značajna je u to vrijeme njegova uska veza i suradnja s opernim ansamblom osječkog kazališta. Za tako potvrđenog i visoko cijenjenog glazbenika nije nedostajalo aktivnosti ni na pedagoškom planu. Na osječkoj gimnaziji radi kao učitelj glazbe.
Poratne su godine za Canjugu bile presudne. Njegova je Hrvatska tvrdo okovana socijalističkim i inim dubioznim idejama. Utihnula je u njoj pjesma i svi oni koji su joj kao dragoj domovini služili, pjevali. Canjuga među prvima! On odbija svaku suradnju s tadašnjim komunističkim vlastima, koje mu nude glazbeničko mjesto na državnim i društvenim svečanostima. Time pribavlja etiketu «nepodobnog druga». U proljeće 1947. u vrijeme najgoreg komunističkog pritiska na Crkvu, namještena je o. Canjugi stupica. Tobožnji križar (hrvatski ilegalac) potražuje od Canjuge lijekove za «križarske» ranjenike. Šaka lijekova, ljudskosti i milosrđa bila je “corpus delicti” za optužbu «suradnju s kontrarevolucionarnim elementima». Anzelmo Canjuga je osuđen na šesnaest godina zatvora i pet godina gubitka svih građanskih prava. Teški zatvorski dani u Staroj Gradiški neumitno su pogoršali njegovo krhko i načeto zdravlje. Samo jak duh i vjera mogli su osigurati život u tim teškim uvjetima, a umjetniku Canjugi snagu daje i glazba. Tonovi su živjeli u njemu. Skladao je u tajnosti i podučavao u glazbi neke svoje supatnike. Poglavito se zalagao, među ostalima, za glazbeno znanje Đure Golubića, kasnijeg župnika u Koprivnici.
Anzelmo Canjuga umire 19. prosinca 1952. od raka na želucu. Sahranjen je na zatvorskom groblju. Ekshumacija je izvršena nakon potpunog isteka kazne 27. svibnja 1965., a njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj u Zagrebu, u grobnicu braće kapucina.
Imajući pred očima glazbene radove franjevaca - kapucina o. Anzelma Canjuge, moramo reći da njegov glazbeni opus nije posebno velik, ali je naročito vrijedan i to posebno za otkrivanje glazbene baštine hrvatskog cecilijanskog pokreta, kojom se zdušno kao glazbenik predao.
Njegovi radovi natom području u najvećoj su mjeri upotrebljivi za crkveno pjevanje, koje nam je o. Anzelmo podario. Iako ga neki smatraju glazbenim samoukom, njegove skladbe to ne pokazuju. Naprotiv, ukazuju na vrsnog znalca cecilijanskih ideja, dobrog poznavatelja starih hrvatskih pjesama, pravog pastoralnog radnika, koji zna dušom osjetiti što naš čovjek može pjevati i kako znade otvoriti svoju dušu pred Bogom, vrsnog pedagoga i voditelja crkvenih zborova, kojima je podario ono bogatstvo koje je sam kao kršćanin nosio.
Naš poznati i uvaženi crkveni glazbenik, Albe Vidaković, za Canjuginu glazbu piše: «Izvrsno je poznavao naše stare crkvene pjesme. Skladbe mu odaju svježu invenciju, jednostavnost i dotjeranu formu. Znao je u njima pogoditi narodni duh, pa su neke prihvaćene i kao pučke pjesme».
Skladateljeve-Anzelmove pjesme kao: Ljiljane bijeli, Uzmite, jedite, Sakramentu veličajnom, Ko noć šutiš, i druge, pjevamo i pjevamo, a da nam nikad ne dojade, a tako nam pobožno uzdižu dušu na molitvu. One pronose slavu čovjeka koji ih je napisao.
O. Anzelmo napisao je mnoge skladbe, najviše u crkvenom duhu. Pod naslovom Ljiljane bijeli izdano je stotinjak njegovih skladbi (Rijeka, 1994.), a još ih je mnogo ostalo u rukopisima. Mnoge su od njih skladane za vrijeme Anzelmovog robijaštva u Staroj Gradiški, od kojih su mnoge nestale i propale.
Priredio o. Zvonko M. Pšag, kapucin
(jedan od učenika o. Anzelma Canjuge)
