Od:
Do:

Ne ukradi

Ne ukradiVATIKAN, 7. 11. 2018.
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 7. studenog 2018.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nastavljajući tumačenje Dekaloga, danas dolazimo do sedme riječi: „Ne ukradi“.

Slušajući ovu zapovijed odmah pomislimo na krađu i poštivanje tuđe imovine. Nema kulture u kojoj su krađa i pronevjera zakoniti; ljudi su vrlo osjetljivi na obranu posjeda.

Ali vrijedi se otvoriti širem tumačenju ove Riječi te promatrati temu posjedovanja dobara kroz prizmu kršćanske mudrosti.

U socijalnom nauku Crkve govori se o općoj namjeni dobara. Što to znači? Poslušajmo što se kaže u Katekizmu: „U početku je Bog zemlju i njezina blaga povjerio zajedničkom upravljanju čovječanstva, da se ono za nju brine, da njome svojim radom zagospodari i uživa njezine plodove“ (br. 2402). I još: „Opća namjena dobara ostaje prvenstvenom, makar promicanje općeg dobra zahtijeva poštivanje privatnog vlasništva, njegova prava i njegova vršenja“ (br. 2403). [1]

Providnost, međutim, nije organizirala svijet na „serijski“ način, postoje razlike, različiti uvjeti, različite kulture, pa se tako ljudi u životu mogu pobrinuti jedni za druge. Svijet je bogat dobrima zato da bi se svima osigurala primarna dobra. Ipak, mnogi žive u skandaloznom siromaštvu, a dobra, koja se koriste bez ikakvih kriterija, u sve su gorem stanju i propadaju. Ali svijet je samo jedan! Čovječanstvo je samo jedno! [2] Bogatstvo svijeta danas je u rukama manjine, malobrojnih, dok mnogi, većina grca u siromaštvu, štoviše u bijedi i patnji.

U Katekizmu se također kaže: „Služeći se stvorenim dobrima, čovjek mora izvanjske stvari što ih zakonito posjeduje držati ne samo kao svoje nego i kao zajedničke: u smislu da one mogu koristiti ne samo njemu, nego i drugima“ (br. 2404). Svako bogatstvo, da bi bilo dobro, mora imati društvenu dimenziju.

U toj perspektivi izlazi na vidjelo pozitivno i široko značenje zapovijedi „ne ukradi“. „Vlasništvo nad nekim dobrom čini njegova posjednika upraviteljem Providnosti“ (isto). Nitko nije apsolutni gospodar dobara, već upravitelj dobara. Posjedovanje je jedna odgovornost: „Ali ja imam svega u obilju…“ – to je odgovornost koju imaš. I svako dobro istrgnuto iz logike Božje Providnosti je izdano, izdano u svom najdubljem smislu.

Ono što ja zaista posjedujem je ono što znam darovati. Ovo je mjerilo kojim se procjenjuje kako upravljam bogatstvom, bilo u dobrom ili lošem smislu; ovo je jako važno: ono što je zaista posjedujem je ono što znam darovati. Ako znam darivati, otvoren sam, tada sam bogat ne samo u onome što posjedujem, već i u velikodušnosti, velikodušnosti također kao dužnosti davanja bogatstva, tako da svi u njemu imaju udio. Ako ne uspijevam dati nešto to je zato što me ta stvar posjeduje, ima moć nada mnom i ja joj robujem. Posjedovanje dobara je prilika da ih se umnoži s kreativnošću i koristi ih se velikodušno i tako raste u ljubavi i slobodi.

Sâm Krist, premda je Bog, „nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’“ (Fil 2, 6-7) i obogatio nas svojim siromaštvom (usp. 2 Kor 8, 9).

Dok se čovjek svim silama trudi imati više, Bog ga otkupljuje tako što postaje siromašan: taj Raspeti Čovjek platio je za sve neprocjenjivu otkupninu od strane Boga Oca, „bogata milosrđem“ (Ef 2, 4, usp. Jak 5, 11). Ono što nas čini bogatima nisu dobra nego ljubav. Toliko puta smo čuli ono što Božji narod kaže: „đavao ulazi kroz džepove“. Počinje se s ljubavlju prema novcu, težnjom za posjedovanjem; zatim dolazi ispraznost: „Ah, bogat sam i razmećem se svojim bogatstvom“; i, na kraju, nadutost i oholost. Ovo je način na koji đavao djeluje u nama. Ali vrata kroz koja ulazi su džepovi.

Draga braćo i sestre, Isus Krist nam još jednom otkriva puni smisao Svetoga pisma. „Ne ukradi“ znači: ljubi svojim dobrima, iskoristi sredstva kojima raspolaže da ljubiš kako znaš. Tada tvoj život postaje dobar i posjedovanje postaje doista dar. Zato što život nije vrijeme posjedovanja, nego ljubavi. Hvala vam!

______________________________________________

[1] Usp. Enc. Laudato si’, 67: »Svaka zajednica može iz obilja koje joj nudi zemlja uzeti ono što joj treba za njezino preživljavanje, ali ona ima također dužnost štititi je i jamčiti kontinuitet njezine plodnosti za buduće naraštaje. U konačnici, „Jahvina je zemlja“ (Ps 24, 1), njemu pripada „zemlja i sve što je na njoj“ (Pnz 10, 14). Zato Bog odbacuje svaki zahtjev za apsolutnim vlasništvom: „Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene“« (Lev 25, 23).«

[2] Usp. sv. Pavao VI., Enc. Populorum progressio, 17: »No svaki je čovjek član društva: pripada čitavom čovječanstvu. Ne samo ovaj ili onaj čovjek, nego svi ljudi su pozvani na takvu puninu rasta. […] Budući da smo baštinici prošlih generacija i korisnici rada naših suvremenika, mi imamo obaveze prema svima i ne možemo se osloboditi brige za one koji dolaze poslije nas da uvećaju krug ljudske obitelji. Univerzalna solidarnost koja je činjenica, za nas je ne samo dobrobit nego i dužnost«.


Izvor: Informativna katolička agencija