Od:
Do:

Na zagrebačkoj Šalati održana 45. obljetnica Malog tečaja kršćanstva – Kursilja

Na zagrebačkoj Šalati održana 45. obljetnica Malog tečaja kršćanstva – KursiljaZAGREB, 12. 10. 2019.
45. obljetnica Malog tečaja kršćanstva - Kursilja u Hrvatskoj proslavljena je svečanim i bogatim programom u subotu 12. listopada u prostorijama Međubiskupijskog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati.

Najviše je bilo mladih, srednjoškolaca, studenata i posebno bračnih parova s djecom, a u tome iz naše biskupije više od 60 sudionika. Središnje predavanje o vjeri i savjesti imao je prof.Tonči Matulić.

Neizostavno za Kursiljo, a naročito na ovoj svečanoj obnovi (ultreji) sastavni dio programa su bila svjedočenja laika, suradnika Kursilja. Svjedočenja su obuhvatila različita područja laičkog života vjere i djelovanja u Kursilju i po Kursilju: iz područja braka, posebno zauzimanja za život, iz života branitelja i brige za njih, iz župnog zajedništva, iz rada s mladima u župama i ljeti na otoku Krapnju. K tome je bilo još jedno svjedočenje kao odgovor na pitanje „Što Kursiljo znači u mome životu“ i završno „Brak i obitelj u središtu Kursilja“. Sva ova područja i djelovanje Kursilja u našem narodu sažeto su prikazana i promovirana tog dana tekstom i fotografijom u knjižici Vodič kroz Kursiljo.

Preč. Stjepan Najman, župnik Župe svetog Nikole biskupa u Varaždinu, ravnatelj i duhovnik Kursilja za Varaždinsku biskupiju, podijelio je svoje osobno svjedočanstvo na pitanje što za njega znači Kursiljo.

- Za Kursiljo sam saznao kad sam se vratio iz vojske 1975. godine i upisao prvu godinu bogoslovije na Kaptolu. Ništa mi nije govorila riječ Kursiljo, a Mali tečaj kršćanstva učinio mi se nečim malim, dječjim, kao za dječji vrtić. Nije mi ništa bilo privlačno. I tako kroz cijelo vrijeme bogoslovije, pa i dok sam bio kapelan u zagrebačkoj Dubravi u Župi Retkovec. Dolaskom u Ivanec za župnika stvari su se izmijenile. Negdje u jesen 1995. godine sudjelovao sam na svom prvom kursilju, ali kao župnik s mnogim drugim obvezama samo povremeno – no i to je bilo dovoljno da upoznam da je Kursiljo mnogo ozbiljniji i životniji od onoga što sam do tada naslućivao. Kada sam bio duhovnik u ovom sjemeništu, češće sam znao reći ponekom sjemeništarcu, a to preporučujem i sada nekim vjernicima, da je dobro od vremena do vremena napraviti svoju duhovnu inventuru – osvrnuti se na određeno proteklo razdoblje i vidjeti napredujem li ili nazadujem u svom duhovnom životu. To zato da me slabosti u koje upadam ne obeshrabre kad vidim da se ipak kreće makar malo na bolje, ili da se uozbiljim ako vidim da stagniram ili je stanje gore. Tako, kada se danas osvrnem iza svojih dvadesetak godina u doticaju s Kursiljom zahvalan sam Bogu kad vidim da je Kursiljo u mnogim segmentima na dobro oblikovao moj svećenički i osobni život. Stoga pomalo nedostojno, navodim riječi sv. Apostola, našega zaštitnika: 13Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista.  (Fil 3,13) Ali ono, od čega sam kao svećenik počeo i ovo što danas mislim da jesam - reći ću uvelike pretjerano, parafrazirajući proroka: to je kao nebo i zemlja, kao što su Božji putovi iznad naših putova (usp. Iz 55,9). Nipošto ne smatram da je teološko znanje i teološki studij nepotreban – naprotiv to je conditio sine qua non – uvjet bez kojega se ne može govoriti o ikakvom kršćanstvu, ni malom ni velikom – ali to je samo temelj na kojem se može i treba graditi. Netko nakon postavljenog temelja ne izgradi ništa i to je na razini Isusove prispodobe o graditelju kule koju ne može dovršiti (Lk 14,30) – a još je gore ako netko počne graditi bez temelja što je adekvatno onoj prispodobi u kući na pijesku (Mt 7,26). Kad sam prvi put došao na Krapanj, susreo sam tamo do tada meni sve nepoznate ljude, ali već kod prvog susreta osjetio sam da su mi obitelj, i to istinska – dublja od osobne krvne obitelji. – Taj doživljaj me svih ovih godina nikad nije napustio, nego se samo produbljivao i kod odraslih kursiljista i kod mladih suradnika kursilja. – Kursiljo je omogućio Duhu Svetom da stvori Crkvu – obitelj djece Božje. – Zamislite kako je to rečeno, netko će zbilja misliti -  naopako: Kusriljo je omogućio nešto Duhu Svetomu! – Naravno da je obratno! – Duh Sveti je stvorio Kursiljo i u Kursilju živu Crkvu - ljude je povezao u obitelj djece Božje, a od vjernika stvorio svjedoke. – To je njegova karizma, dar za cijelu Crkvu. Još ću samo dodati jednu crticu. Kad sam kao đakon jednom zgodom svome tadašnjem kapelanu, a sadašnjem župniku, razgovarajući o svećeništvu, rekao kako mi vođenje sprovoda nekako dobro ide, ali držati vjeronauk i propovijedati - to mi je nekako muka, on mi je na to dobacio: „to ti je kruh svagdašnji“ – baš me „razveselio“! Ali kad sam i sam postao kapelan i vjeronaukom skoro doslovno bio ugušen i prije i poslije podne s tri nedjeljne mise, ne malo puta doživio sam što znači imali ne tek inspiraciju ili nadahnuće Duha Svetoga, nego doslovno, uliveno znanje. – Puno sam puta držeći vjeronauk „uhvatio samoga sebe“ da upravo govorim i učim vjeroučenike ono što nikada nisam učio ili od ikoga čuo ili pročitao, pa je i mene samoga takvo novo znanje iznenadilo. – Zahvalan sam doista nadahnuću i djelovanju Duha Svetoga. Doduše molio sam za to od početka svoga svećeništva uz mladomisničko i svećeničko geslo: „Nek uza me bude mudrost tvoja i potrudi se sa mnom (Mudr 9,10) da Sin tvoj proslavi tebe i … dade život vječni svima koje si mu dao“ (Iv 17,1-2). – Naravno, to se ipak nije događalo za vrijeme misnih propovijedi koje sam trebao unaprijed precizno pripremiti – tu nije bilo prostora za takva nadahnuća kao na slobodnom govoru na satu vjeronauka. To iskustvo, ali u većoj, u puno većoj mjeri, imam sa svojih dosadašnjih Malih tečajeva – kursilja, bez kojih sasvim sigurno ne bih bio ono što jesam, ne misleći da sam netko i nešto, ali bio bih puno manje. – Zato sam zahvalan Bogu za karizmu Kursilja koja izgrađuje Crkvu i po meni koji se tek nešto trudim, ali ne ja nego „Milost Božja sa mnom“ (1 Kor 15,10) moleći neprestano: „Gratia tua mecum!“. Ako mi je katkada bila muka odlučiti se i otići na Kursiljo, jer to i jest „kruh svagdašnji koji se u znoju lica svoga jede“, ipak me svaki put Duh Sveti ponese i vodi te na kraju donosi i svoje plodove. Je li ih potrebno nabrajati?; ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, strpljivost. Puno više dobivam nego dajem! Tako sam kroz Kursiljo doživio to da je Mali tečaj bio moj veliki rast na temeljima bogoslovnog studija i da me kao pojedinca ugradio u obitelj Crkve u kojoj imam svoju jedinstvenu ulogu i službu. Zahvalan sam Bogu na tim spoznajama i doživljajima - kazao je u svom osobnom svjedočanstvu o 45. obljetnici Kursilja u Hrvatskoj preč. Stjepan Najman.
 
Branko Galinec


Slika
Slika
Slika
Slika