"Ljubim, dakle jesam" (Amo, ergo sum) naslov je knjige vlč. Blaža Tote, umirovljenog svećenika Varaždinske biskupije koji nikako ne miruje, kako rado sebe predstavlja taj umirovljeni župnik i još uvijek aktivan duhovnik i planinar-alpinist.

Knjigu je u vlastitoj nakladi objavio u 2009. godini, u kojoj je proslavio svoj zlatni jubilej misništva, a podijeljena je u dva podjednaka dijela. U prvom dijelu pod naslovom «Filozofsko-teološka misao» progovara kao vrstan duhovnik, koji svoje iskustvo temelji na polustoljetnom svećeničkom radu, kao i na dugogodišnjem djelovanju u pokretu Kursilja - Malog tečaja kršćanstva koji želi produbiti vjeru odraslih. Kako sam ističe, u prvom dijelu želi pokazati kako je lijepo kršćansko gledanje na život ljudski na zemlji, smisao tog života i cjelokupne stvarnosti. O tome progovara kroz 20 meditativnih izlaganja koja je zapisao tijekom svog plodnog svećeničkog života sa željom da sabere «mnoga bogatstva i ljepote istine što su skupili, otkrili i doživjeli mnogi Duhom Božjim prosvijetljeni ljudi kroz ljudsku povijest».

U drugom dijelu knjige pod naslovom «Teološko-planinarska misao» vlč. Tota želi pokazati da se u visokim planinama i prirodi može doživjeti, opipati i unijeti u svagdanji život sve što vjerujemo. Kroz 15-tak članaka progovara Totina duboko poetska duhovnost planinarstva preko raznih planinarskih zgoda iz njegova osobnog života kada se uspinjao na razne alpske vrhunce i obilazio svjetske planine. Knjigu je objavio vjerujući kako ona može pomoći u zbližavanju ljudskih srdaca s Bogom i braćom ljudima, a to mu se čini dovoljnim razlogom njezina nastanka. U tom je smislu svoj predgovor knjizi oblikovao i varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak koji ističe kako ona sadrži mnogo lijepih misli o kršćanskom životu. Poručuje kako je nastajala kroz dugi niz godina u obliku raznih nagovora, promišljanja i osobnih zapažanja. Posebno izražava radost što je knjiga izašla u Svećeničkoj godini iz pera zlatomisnika i istinskog zaljubljenika u planine, koji je izdavanjem knjige učinio novi pothvat i uspeo se u neke nove visine.

Knjigu je uredio Zlatko Stapić, u pripremi je sudjelovalo nekoliko članova varaždinske Zajednice mladih, a planinarske zgode obogaćene su fotografijama vlč. Damjana Korena, duhovnika članova Zajednice mladih i udruge Puma s kojima vlč. Tota obilazeći njemu poznate i drage planine u mirovini ne miruje. Kako i sam ističe, doživljaji u planinama pomogli su mu da ostane vjeran svojim idealima koje s ljubavlju prenosi na mlade naraštaje žedne Duha i Ljubavi.

Vlč. Blaž Tota rođen je 1932. godine u Draškovcu u donjem Međimurju. Za svećenika je zaređen 1959. godine u Prelogu. Bio je kapelan u Svetom Križu Začretju, te župnik u Gornjem Dubovcu, a potom i Svetom Martinu na Muri pune 34 godine. Danas živi u Svećeničkom domu u Varaždinu. Knjiga se može nabaviti kod autora i na porti Biskupskog ordinarijata u Varaždinu.

Jasminka Bakoš-Kocijan

Iz pera vlč. Blaža Tote, 2009. 

Uz 50. godišnjicu svećeništva i 58 godina planinarenja

 Uspomene uljepšavaju život, a planinarenja ga čine i kvalitetnijim.

Nekada je bila uzrečica: «Tko ne zna moliti, neka ide na more.» Znamo što je to značilo. Isto tako postoji uvjerenje da pustinja mijenja čovjeka. Postoji stoljetna tradicija redovnika pustinjaka koji su formirali stroge monaške redove, koji postoje još i danas. O toj istini i nehotice pišu svi planinari ističući kako planine mijenjaju čovjeka. Ima o tom divnih svjedočantva.

Desetljećima pratim «Hrvatski planinar» i čitam sve članke. Gotovo svi su obilježeni opet i nehotice tonom religioznosti. I ta religioznost baš zvuči nepatvoreno, originalno, kršćanski.

Evanđelje znači Radosna vijest. Sve nas privlači ljepota bregova vječnih, radost koja se krije u prirodi obuzima nas svojom ljepotom, slušamo njezin tajni govor - govor ozbiljnosti, čvrstine, reda, opreza i unatoč toga što upozorava na opasnosti svoje gordosti, unosi u nas mir, tišinu duha. Da! Gotovo sve stvarnosti ljudske naravi ovdje dolaze do izražaja u naporima, pobjedama, a i porazima. Ponižen, ali ustrajan u planinama sve je to intenzivnije izraženo i doživljavano. Bure i oluje u visokim planinama slažu se mnogo puta s našim nutarnjim burama, olujama, borbama naše ljudske naravi. Planine su također katalizatori za upoznavanje pravog svog ja, istinsku svoju sliku, vrijednost osobe i dar života.

To nisam osjećao i pisao samo ja o duhovnosti planinarstva nego mnogi drugi.

Ponovno citiram natpis na jednoj stijeni u Kamniškim Alpama:

«Zakoni gora»

«Do prvih obronki se zaganja morala doline. Zakoni gora su drugačni, preprosti in strogi.

Viharji in mraz nam kujeju volju. Zahtevaju stene natančnost, otpoved in skromnost.

Tega već očito ne rabi dolina. A brez tih navadi srca in naših gora mi resnično ne bi mogli živeti!»

Ovo me podsjetilo na misao sv. Augustina: «Otkrij nam Gospodine unutarnji smisao svekolikog stvorenja da slaveći Tebe sve stvorenje sebi pridružimo u iskazivanju hvale Tebi, svom Stvoritelju, Otkupitelju, Posvetitelju.»

Podsjeća me na «Himnu stvorenja sv. Franje». Tako je to bilo i u mome životu svećenika i planinara. Počeo sam u vojsci od 1952.-1954. Završio kao desetar prve čete drugog bataljona 156. brdskog streljačkog puka ispod Kopaonika u Kraljevu. Kao student teologije našao sam prijatelja svećenika i planinara župnika u Razkrižju preč. g. Stjepana Slavičeka. O njemu sam u više navrata pisao. S njime sam prvi prošao sve Alpe u Sloveniji. Postavši kapelan u župi Sv. Križ Začretje odmah sam skupljao ministrante dječake i s njima pravio izlete na Strahinčicu, Ravnu goru, na brdšca iza Cvetlina. Neki od njih su postali svećenici.

Tako dr. Stjepan Sirovec, onda pok. Slavko Tumpa, Franjo Ječmenica, Jure Jernejić.

Postavši župnik G. Dubovca kod Križevaca imao sam vremena družiti se i ići na šetnje s djecom. I tamo je svećenik Stjepan Rusan. Velika mi je radost bila saznavši da je sadašnji prefekt u Dječačkom sjemeništu u Zagrebu vlč. Marko iz obitelji koja je bila bliska župniku.

I sada je jedan bogoslov Kristijan Bogdan iz te župe. Radosno me iznenadio prigodom ovogodišnjeg ređenja sedam đakona za svećenike u Varaždinskoj biskupiji. Došao je k meni i rekao «Vi ste vlč. Blaž Tota, a ja sam Kristijan Bogdan iz G. Dubavca, gdje sam od djeda i bake, tate i mame o vama slušao.»

Nakon četiri godine dobio sam premještaj u župu Sveti Martin na Muri u gornjem Međimurju. Nastavio sam u žaru mladosti pastoralno djelovanje svim srcem. Brzo sam skupio prvu grupicu dječaka koji su se oduševili sa mnom u planinama. Prešli smo Alpe u Sloveniji, Austriji i Italiji. S njima mi se dogodio najljepši događaj planinarenja. Ostali smo zajedno nas 20-tak i do dana današnjega kad su već njih polovica djedovi i bake. Sastajemo se po mogućnosti svakog mjeseca negdje u prirodi ili u kući jednoga od njih. Nazvali smo to zajedništvo «Pajdašija vječno mladih». Trojica su nam već pokojni, a ostali se drže statuta koji imamo za Pajdašiju. Imamo predsjednika, tajnika i blagajnika. Tajnik zapisuje svaki puta naša zajednička sjećanja, razmišljanja, događaje, probleme i radosti njihovih obitelji. Izmjenjujemo radost i žalost i svima nam je to velika pomoć u hrabrom rješavanju životnih teškoća i pomoć za radosni život i rad. I meni kao svećeniku i predsjedniku «Pajdašije» mnogo to znači, osobito sada u starim danima u penziji kada mi je prijateljstvo još potrebnije i uz mojih prijateljstava svećeničkih. Već je 37 godina Pajdašija tu i piše se druga knjiga uspomena. Bit će to radost i pouka najprije njihovoj djeci i unucima, a također i mnogim ljudima danas kao pobuda i ideja za radosniji život. Zato i ovdje o tome pišem.

U župi Sveti Martin na Muri ostao sam do svoje penzije trideset četiri godine i par mjeseci. Bilo bi dugo i izgledala samohvala da pišem o devet živih svećenika iz župe od kojih je većina bila sa mnom u planinama i osobnim druženjima, osobito u prirodi, te su osjetili poziv za svećeničko zvanje. Ipak ću spomenuti samo imena: dvojica bratića Podgorelec - karmelićani, trojica braće Sobočan, dvojica braće Hren - preč. g. Vlado i preč. Ivan, sadašnji ekonom Zagrebačke nadbiskupije. Posebno ću spomenuti preč. g. mons. Antuna Perčića, sadašnjeg kancelara Varaždinske biskupije. Kroz mnogo godina sa mnom su radili na Božjoj njivi sposobni i dragi kapelani, kao i časne sestre kćeri Božje Ljubavi. Svi su oni zaslužni za svećenička zvanja i danas 27 živućih redovnica. O tome drugi puta.

Želim o tome ovako završiti. Sav je svijet prepun ljepota i mogućnosti da budemo bolji ljudi.

O tome sam pisao i pisat ću drugi članak o najljepšim susretima i događajima u planinama ako Bog da i «H. Planinar» bude htio. Nismo li mi planinari posebno radosni zbog uspjeha naših djevojaka koje su išle na vrh svijeta ove godine. Sav je svijet radosno pratio njihov uspon i očito je kako baš planinarski sport povezuje ljude svih nacija, religija i kultura. O tome je divno predavanje održao g. Stipe Božić kod nas u Svećeničkom domu u subotu 13. lipnja. S dijapozitivima i tumačenjem predstavio nam je gotovo cijeli svijet, narode, običaje, religije mnogih naroda sa svojim pogledima i obogaćenjima.

Sada mogu i na sebe primijeniti riječi kaluđera Zosima iz «Braće Karamazovi» kad se spremao u vječnost. «Blagoslivljam svakodnevno rađanje sunca i srce mu moje pjeva kao i dosad ali više volim njegove dugačke kose zrake, a s njima tihe, krotke dirljive uspomene, drage uspomene i slike iz cijelog dugog blagoslovljenog života. Osjećam sada da je nad svima bila pravednost Božja i bdjela providosna ljubav Božja koja budi ganuće, smiruje i sve oprašta.

Ja znam i osjećam da se moj život primiče kraju, ali opažam svaki dan, koji mi još preostaje kako se moj zemaljski život već dodiruje s novim, beskonačnim, nepoznatim, ali već bliskim životom, i od predosjećanja tog života dršće moja duša, svijetli se um i radosno plače srce.» Ne usudim se reći sa sv. Pavlom da sam dobar boj bojevao, ali da trku završavam i da se nadam vijencu slave koji će mi dati Gospodin u onaj dan.

Blaž Tota